PRELUDIJ
Ovo je knjiga o putovanju. Daleko je od putopisa. Njeno sjeme su dva putovanja u Afriku i dva Semezdinova zahtjeva da napišem dnevnik o njima. Volio bih da mogu reći da je put u Afriku inicirao i ono drugo putovanje, galop na fragmentima sjećanja, konradovsku ekspediciju u moju ličnu Afriku, ali nije tako. Prapostojbina ljudskog roda nije porodila ništa takvo. Stvar se jednostavno pogodila, potrefila, dva putovanja, dva paralelna toka, našli su pukotine u koritu i prelili se jedan u drugi. Taj sinhronicitet, izbijen iz mehanizma, iz magijskog kruženja karata, istjeran na vidjelo kao loptica na lutriji, razlog je i motivacija pisanja ove knjige. Ne da bi se postigao neki poseban idejni rezultat, već da bi se odala počast sinhronicitetu koji je potakao misao: “ovo bi mogla biti knjiga”.
Dok sam razbijao glavu kako početi i odakle, načeo sam dvije sveske. U gornjem desnom ćošku prve stranice obiju teka napisao sam DNEVNIK. Nadalje sam hemijskom olovkom tu riječ podebljavao, rovao po njoj, ne bi li mi otkrila svoje tajne. Ništa. Obe teke sad su spremljene, nepravedno žigosane, čekaju svoj momenat, da postanu neugodan podsjetnik ili razlog za smijeh vlastitom neuspjehu. Neki rukopisi nekim sveskama prosto nisu suđeni. Taj naslov, DNEVNIK, kojeg sam, u nadi da će mi pomoći, dati orjentaciju i usmjerenje, zakačio u ćošak kao kakav uredni školarac, taj, dakle, naslov postao je pritisak, luđačka košulja, zatvorski zid u koji sam urezivao jednu te istu riječ.
Treba reći da je ovo knjiga o sjećanju i, ako će se nazvati dnevnikom, onda je to dnevnik sjećanja, retroaktivan, nehronološki, mutan, maglovit i nepouzdan. To nikako ne znači da je lažan, da je pisan s namjerom da obmanjuje ili manipuliše, jednostavno je takav, neuhvatljiv i nestalan, kao i samo sjećanje koje se iz mraka ceri kao Češirska mačka. Ne mogu garantovati da je sve napisano i istinito. Ali nije ni laž. Sjećanje mi baca mrvice i ja ih slijedim. Ko zna je li to tako bilo. Meni se čini da jeste. Svi smo mi pripovjedači nepouzdani dozlaboga. Sjećanje u ovoj knjizi nije memoarsko niti je monumentalno važno ili društveno korisno ili mudro. Nastaje pitanje, čemu onda mrčiti hartiju? Više je razloga, prvenstveno niz nesretnih i sretnih okolnosti koje su uticale na realizaciju ove knjige u vremenu koje bi joj pripadalo, dakle u relativnom prezentu, ali ponajviše zbog jednog vegetativnog sindroma (samodijagnoza je u pitanju) koji se pojavio u zadnje dvije-tri godine: napadaji sjećanja, nagli bljeskovi koji traju dvije-tri sekunde i nestaju. Sasvim su nepovezani sa okolnostima u kojima se nalazim, potpuno su antiprustovski, pokrenuti ko zna čim. Ovi fragmenti, istovremeno vizuelni i emotivni, dvojaki u svojoj prirodi kao fotoni, izbiju naglo kao lavež u noći i zamuknu jednako zagonetno kako su se i pojavili. Jedno vrijeme sam mislio da ću umrijeti. U te fragmente učitao sam stari kliše o prolasku života pred očima uoči njegovog kraja. Takva misao se ubrzo primirila, zaspala kao stari pas čuvar, umoran od lajanja. Napustio sam je tiho, na prstima, jer takve misli ostavljam oprezno, da ih ne probudim.
Kupio sam treću teku, specijalno namijenjenu za ovu knjigu-slučaj.
Na prvoj stranici nisam napisao ništa, niti stavio bilo kakvu oznaku.U ničemu se možda bolje snađem nego u nečemu.
AERODROMI I
Aerodrom u Splitu. Ne znam da sam u Splitu, niti šta je Split. Znam da ću letjeti. Kad smo se opraštali, rekao sam: “Tetka, idem letjeti avionom.” Ili tako nešto. Ne sjećam se, to moja tetka rado priča. Kod kuće je rat. Imam maglovitu predstavu o tome šta je rat. Mi smo protiv nekih drugih ili su oni protiv nas. Šta su oni, šta smo mi, ništa ne razumijem. Pravim se da razumijem sve. Letjet ću avionom u mjesto koje se zove Istanbul. Pjevam neke pjesme, crtam neke grbove i tenkove. Oni me ušutkuju. Oni su otac i majka, tada tek dvije predimenzionirane, sveprisutne, zaštitničke sjene. Ne znam šta pjevam niti zašto me ušutkuju. Ne sjećam se toga uopšte, to mi je mama pričala, a ja sam sebi podvalio u sjećanje. Mnogo je rupa. Uglavnom su popunjene trapavo, puno je sjena, odsjaja i nezavršenih pejzaža.
Nebo je plavo, to znam sigurno. Gledam u nebo naopako, odozgo. Ima i oblaka. Plačem. Toga se sjećam. Avion ide sporo. Dvije tople sjene uvjeravaju me da mi se samo čini. Avion ide šesto na sat. Ne vjerujem im. Zatim rupa u sjećanju.
U pilotskoj sam kabini. Glasovi nježni, tepaju. Prestao sam plakati. Avion ne ide sporo. Oblaci. Oblaci su ti koji se sporo vuku po nebu.
Aerodromi nemaju milosti. Dubai ponajmanje. Miriše na parfumeriju, na amonijak, brzu hranu, znoj i gužvu. U wc-u osam umivaonika, u svakom ukotvljena po jedna noga, pere se nehajno, kao da tu pripada. Ovo je radnički terminal, podalje od glavnog terminala. Nije ostakljen, niti ima vještačke vodopade. Stjecište je Filipinaca, Indijaca, Pakistanaca i Afganistanaca koji čekaju transport do sanjanih radilišta na Zapadu. Sve je skupo, pa ljudi šetuckaju, prave se da ih ništa ne zanima. Tamnoputi radnici grickaju svoje obroke presamićeni u stolicama, da ne mrve. Drugi spavaju, zavaljeni na gomile prtljaga.
Leo pije pivo.
“Jeftino”, kaže, “samo dvadeset pet maraka.”
Sviće. Sivi odsjaj pustinje, hladan i odbojan. Kroz prozor vidim ogradu, zgrade i ništa više.
Kavez za pušenje je pakao na zemlji. Pušači, vezani jedan za drugog dimom, kao ljepilom. Sneža je jedina žena tu. Ljudi bulje u nju. Potom ulazi izrazito bijela djevojka sa tetoviranom nadlakticom. Postaje veća atrakcija. Kroz dim probija melodija neke Paštu pjesme. Pjeva zdepast čovjek, gustih obrva, obučen po afganistanski. Kad završi kavezom se prolomi aplauz.
Avion je pun. Ukliješteni na tri sjedišta, Leo, Sneža i ja. Nedo je negdje pozadi, spava ili gleda kroz prozor. Čitam braću Strugacki da mi prođe vrijeme. Avion s vremena na vrijeme poskoči, s njim i naše utrobe. Dolje, na zemlji, kao na drugom svijetu, leži Dar Es Salam. Vedro je, vidi se njegov ogroman obris. Tu se Bijeli i Plavi Nil stapaju, u zanosu i u miru. Oko tog ljubavnog čina ljudi su podigli grad. Dalje, stotinama kilometara sjeverno, izbija pravi Nil, jedan i jedinstven. Životvorac, Terazija grijeha, Konac koji razdvaja svjetove, Kapija svijeta mrtvih. Nil, prvi pravi bog ljudi, kojem se molilo i kojeg se bojalo.
„Chicken or vegan?“, pita stjuardesa.
Bila mama Kukunka, Kukunka,
Bio tata Taranta, Taranta,
Imali su maloga Juju.
Hodamo po nekoj cesti, nas troje, dvije tople sjene i ja. Ne znam kuda idemo. Tople sjene me drže za ruke. Tražim da me podignu u vazduh.
Jednom su se šetali, šetali,
Kraj duboke rijeke Nil, rijeke Nil,
Gdje je bio velik krokodil.
Letim, ne znam smijem li se, možda se i smijem, ne sjećam se gdje je to bilo i u kojem gradu, mijenjali smo gradove kao čarape, trebalo bi da sam se smijao, volio sam da me se diže u zrak, vjerovatno jesam, ne sjećam se.
I iskoči krokodil, krokodil,
Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil,
I uhvati maloga Juju.
Mrzim taj Nil koje je odnio maloga Juju. Jebeni Nil, iako ne znam šta znači jebeni, nisam to mogao ni pomisliti. To ću naučiti kasnije, puno, puno kasnije. Kad me mama jednim tihim „idemo kući“ izvukla sa igrališta Doma jer sam sastavljao je i be. Nisam imao sreće, slučajno je naišla.
Plače mama Kukunka, Kukunka,
Plače tata Taranta, Taranta,
Vrati nama našega Juju.
Ne volim tu pjesmu, tužna mi je. Zašto se Kukunka i Taranta uopšte šeću pored takve užasne rijeke? Kasnije je taj osjećaj iščilio, to je samo glupa dječja pjesmica, ali ostanu uz riječi vezane mrlje, skrivene i podmukle, koje se upale kao zaboravljeni apsces.
Progovara krokodil, krokodil,
Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil,
Dones’te mi vola pečenog.
Suton. Brodice sporo klize po ogromnoj rijeci, predgrađa Kaira zijevaju sa obala, lijeno pale svoja večernja svjetla. Felasi, povaljani po svojim parcelicama, smiju se i pokazuju na naš jarko osvijetljeni brod s kojeg trešti egipatska pop muzika. Mi smo srednjoškolci na nagradnom putovanju. Imamo i oružanu pratnju, u dva čamca, umorna lica i teške puške. Predvečerje na Nilu. Ja ne plešem, gledam u vodu. U srednjoškolskom sam ljubavnom trouglu, teško mi je. Plesati ne vrijedi, ona ne obraća pažnju, vjerovatno namjerno. Gledam u Nil, a potpuno sam slijep za njega. On ne mari za nas koji smo se uspeli na njega kao nedorasli Sindbadi na kitova leđa. Pada noć. Nil pušta da se svjetla ogledaju u njemu. Svako svjetlo, koliko god nejako i treperavo, dobiva svog parnjaka u gustoj klizećoj vodi. Nil je blagonaklon, strpljiv, jer zna, kako su se baklje faraona i careva u njemu ogledale i pogasile, tako će sva blještava elektrika hiltona, marriota, seven seasonsa utrnuti i nestati u njegovoj dubini.
Trči mama Kukunka, Kukunka,
Trči tata Taranta, Taranta,
I donesu vola pečenog.
Progovara krokodil, krokodil,
Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil,
Evo vama vašega Juju.
Zurio sam tada u vodu satima. Pokušavam se sjetiti koje je boje bila. Želio bih reći plave, ali to vjerovatno nije istina. Bio sam na Nilu, gledao sam u njegovu vodu. I ne sjećam se. Ne sjećam se koje je boje rijeka Nil.
Sjećam se ovoga: nisam vidio ni jednog jedinog krokodila.
U Entebbe slijećemo u 10 ujutro. Preko piste prelazimo do terminala, na nas se spušta teški afrički zrak. Tamo, iza ograde, leži Uganda. U ruci stišćem neispunjen formular o eboli. Terminal je mali i zapušten. Vruće je. Službenik u raskošnoj uniformi uzima formular i upućuje nas na transfer. Mislim kako je kaćiperstvo uniforme obrnuto proporcionalno snazi države.
Transfer je, ustvari, mala, zagušljiva kancelarija. Jedna službenica.
Gdje idemo?
Kigali.
Kojom kompanijom?
Rwandair.
Moramo sačekati jednu gospođu. One lady. She will help.
Može li se negdje pušiti?
Sorry, no.
Jebi ga.
Ljudi nahrupljuju u kancelariju, mašući raznobojnim pasošima. Svi se smiju. Ulazi još jedan službenik, s velikom akreditacijom. Sjeda za sto. Zaspi. Ne smeta ga graja i smijeh. Ni dozivanje očajne službenice koja se i sama smije, njemu ili sebi. Veličina akreditacije je obrnuto proporcionalna količini posla. Službenica upravlja ljude na letove, samo s olovkom i papirom, bez pomoći kompjutera. Kampala, Kinšasa, Brazavil, Dar es Salam, Adis Abeba. Na zidu je plakat s licem koje se osmjehuje, pod bijelim šeširom: VOTE FOR MUSEVENI. SECURE YOUR FUTURE. Postaje zagušljivo, Leo i ja izlazimo u hodnik. Kroz velike prozore vidimo – vojni helikopter se spušta na pistu.
Evo ga puč, kaže Leo. Smijemo se.
Vidimo još – veliki traktor vuče prikolicu sa prtljagom.
Dozivaju nas iz transfera. One lady je stigla.
Na pisti čeka aviončić sa dva propelera i natpisom Rwandair. Pilot nas diže u zrak. Vjetrovi se dobacuju nama, šutaju nas kao djeca trule jabuke. Vedro je, nismo iznad oblaka, sve se vidi. Ispod: jezero Viktorija, veličanstveno i plavo. Gradići i naselja načičkani na obalama, jasno se vide kejovi i dokovi i ribarski brodići. Ostavili smo Entebe, preletjeli Kampalu u kojoj sjedi Museveni, već toliko dugo da je i Damoklov mač iznad njegove glave zahrđao. Svi su ti govnari isti. Secure your future malo sutra. Brodice razbacane po svjetlucavoj površini jezera, čini se da stoje, da su zarobljene tvrdom plavom ćilibaru, fosilizirane kao prethistorijski kukci. Lice mi je priljubljeno uz uzano avionsko prozorče, jezeru Viktorija nema kraja. Smjenjuju se slike iz atlasa i enciklopedija koje sam listao kao dijete, sa slikama živog jezera daleko ispod. Da uzbuđenje ima zvuk, bilo bi to praskanje pucketavih slatkiša. To čujem u crijevima.
Let je trajao četrdeset pet minuta. Spuštamo se, pod nama je nikao Kigali, usred crvenkastog afričkog krajolika. Mali propelerac probija se kroz vjetrove i nenajavljeno tresne od pistu, na moj i Snežin užas. Leo se smije.
Welcome to Kigali, promrmlja pilot preko razglasa.
