Barlekino
Barski stolac zarotiran
u vrtu carske palače: na njemu te
jednoć bario kralj. Gledala si
zvijezde, trokut u kojem su iskrile
krijesnice: Mjesec, Mars i Jupiter. Muškarci i
žene raspoređeni u malim grupama, pješčane
skulpture među prstima, krajobraz
planeta na tabanima. Iskrzani
barjak otima se vjetru kao da je
opet proljeće među
granama zimzelenih biljaka; kao da će
jugo zaustaviti vrtlog dvorskih
plesačica, tupi zvuk potplata
među gradskim zidinama. Samo žene
i nekoliko muškaraca. Onda njih
dvoje, dječak i djevojčica,
nose buket stoljeća.
Vrisak, mladi poskok na
dovratku, mrtav gušter
na tirkiznoj klupici amfi-
teatra: harlekin zakrabuljen u barlekino,
barakuda zariven u barunicu − sve
zvuči i ne znači. Zvukovi se
odbijaju između arhitektonske dosade
katedrale i bombastične
hramske pozlate, kao stihovi
prosvijećena vladara među
bokovima pospane mornarice.
Prigovaraš, opet prigovaraš, a zlatna
kugla topi se u moru. Tko si to
dok gnječiš pesnice u grotlu
biblijske masline? Kamo
i odakle? Koliko praznih
pitanja! Koliko znanja
izdvojenog za brisanje! Pustih kolona
otjeranih u prazno: blato, kaljuža,
potop, utopljenici na bonaci. Uzimaš
meku ruku u naručje i njenu
tišinu obuzdavaš vojskom i nad-
realistima. Barem se tako čini
dok golemim ekranom cijede se
teške slike prošlosti i budućnosti: barbari,
barabe, bartolomejski bljesak
baršuna i baruta, barkarioli
i barunice, opet barunice
kao da smo Krležin herbarij
bez klorofila, bez piljevine.
Toplo je, ljeto je, oko nas vječni
listopad: na horizontu gubi
se obris trajekta Bar-Bari-Bar-
celona. Svršetak igre:
strogi sudac
asketskoga lica
vadi zlatnu loptu
i odsvira kraj utakmice
koja nikada nije
ni počela.
Osijek, melankolija
Kiša se zaustavila iznad prozora hotela Central.
Visi u zraku ruku pod ruku s plastičnim Djedom Mrazom
i dramatično napuhanom vrećom...
Njegovi sinovi razvoze djecu u trokolici.
U međuvremenu zapale, duhan i pirotehniku.
U takvom danu lako se zapleteš u mrežu
u kojoj je sve počelo: Johnny, Cohen, AD.
Koji je od njih tvoja godina? Možda su samo pjesme?
Koliko njih stoji između pogleda i neobrađenih polja?
S lisicama na rukama kreneš u potragu za lozinkom,
teturajući među divljim stabljikama trstike na vjetru,
u rasponu od ID do IP, početka i kraja virtualnog kalendara
iz kojega izlaziš samotan i tih,
zagledan u ponor očiju, s tragovima kože na prstima,
mirisom opijata pod noktima...
Kako ćeš se vratiti ako si zalutao?
Kako ćeš znati da si zalutao?
Jedno od nas bit će Alisa, drugo bijeli zec
u vrtlogu Jefferson Airplane.
Put povratka, to sada znaš, ne treba tražiti.
Ispred nas je šuma, nepregledna šuma,
zvjerke na stablima i u nastambama;
iza nas mrak paravana za koji se nadaš da ga
nikakva sila ne može pomaknuti.
Pogled s prozora na šljokice i tramvaj prekriven žaruljama,
skulptura oca domovine i konjska zaprega.
Invalid ispred banke sjedi na pojačalu:
pjeva adventske pjesme. Pred njim je prazna košara
i tužni vijenac od inja i božikovine.
Vjetar zakucava plastične krijesnice
u zaleđena stakla hotelskih prozora.
Nigdje
tamno je staklo na prozoru
zid od stakla
drhti i cvokoće
susjedi se jebu u dva ujutro
ne mogu zaspati od jebanja
sirene vatrogasci tenkovi
sirene
vatrogasci
tenkovi
je li rat?
demonstranti su tihi
transparenti zgužvani
stakla drhte
stakla trepere
hladna je ljetna noć
i susjedi se jebu
zadimljeni horizont
horizont ljetne noći
noći nesanice
nesanice bez zavjesa
zavjesa na tamnom staklu
staklu koje drhti
drhti i odjekuje
sam
u sobi
na drugom
trideset i drugom katu
nebodera s pogledom na
tihe demonstrante
umorne i zgužvane
zajedno s transparentima
i pripadajućim parolama
o čemu su?
protiv koga su?
grad u unutrašnjosti
mjesec blijedi na zapadu
nesanica-nejebica:
cvrči cvrčak na čvoru
crne smrče
dok skutren i poražen
brojiš zvukove
i razlikuješ tijela od stakala
u nekom gradu
bilo kojem gradu
na bilo kojoj planeti
cool je, pjevaju zemljaci,
diple i guslaju
po strogim pravilima
zakona o jeziku
je li rat?
pitaš se skutren
u sobi na
trideset i drugom katu
može li opet početi
nešto što ne zna prestati?
Beethoven, gluha sonata
Tablica množenja za siromaštvo
okupirala je cijeli ekran.
Zastao je pred ogledalom,
golo tijelo, fosil na staklu sarkofaga.
U pola dva poslije ponoći,
smočnica škripi suhim vratnicama
iz kojih se širi miris povijesti,
nekrofilije, gnjile voćke, sablasti:
Labirint iz kojega ne vidi izlaz,
ne zna se osloboditi.
Baš kao Zagajewski
ne pripada nikako,
ne pripada nikome,
čak ni žudnji robovlasnika
čije se tijelo cijedilo
u blijedoj sluzi sladoleda
koji je nemoćno kusao
još krajem stoljeća
u Veneciji, Valenciji, Vladivostoku,
Vienni i Vučitrnu
za vječnost slave
i Trnoružicu.
Avioni su sijali smrt,
surogate nadmoći
i obojene plastike
koja se zarivala u usta,
pjenu dana koji nestaje
u očima, noćima bez sna,
na šesnaestom meridijanu,
lažnom svjedoku umora,
vremena,
premorenih nogu
na podrumskom stubištu
bez cipela,
bez putokaza,
bez zvukova,
bez simetrije.
