Dugmad
Baka uzgaja svoju majku u sobi s pola vrata. Polovicu je otpilila, da može vidjeti što stara izvodi. Polovicu s bravom je ostavila. Okreće u njoj ključ, ubacuje ga u grudnjak. Nikome ne da. Još bi i pustili tu kugu na kuću.
Prošlog tjedna ju je na trenutak ispustila iz vida: prabaka je poderala zastore, bacila vreću šećera u peć. Mislila je da je ugalj – i jedno i drugo je tvrdo. Razbacala je sve iz ormara: tražila je pregaču jer ide u školu. Ima devedeset godina, ne sjeća se svog prezimena, ali pregače, koja se zakopčavala ukriž na leđima, to da. Ako nije zatvorena, sve prevrne naopačke.
– Nešto si mi tiha mama – viče baka kroz otvor u štoku.
– Posrala sam se – iznad ruba prepiljenih vrata izviruje glava.
– Strpi se.
Baka ne ostavlja posao. Neće joj zagorjeti meso. Kad pod krovom imaš ludilo, sve ostalo mora biti normalno. U ostalo spada i uredan ručak.
U kuhinju dolijeće vesta. Za njom lete: suknja, kombine, grudnjak.
– Oprostite, možete li pozvati moju kćer? Jer ja tu stojim gola.
– Sad ću doći. Ja sam tvoja kći.
– Nije istina. Moja kći ima crnu kosu i vitka je kao prut. Ovakva – nad vratima izviruju prsti koji u kliješta hvataju centimetar zraka. – Ti si sijeda i debela.
Baka previja svoju majku. Čičci pelena škripe na bedrima.
– Umrijet ću ako mi dobro platiš – kaže staro novorođenče.
Baka donosi vreću dugmadi za posteljinu. Istresa na pod.
– Dovoljno?
– Otkud znam? Moram izbrojati.
Sjedim s prabakom na podu. Na prste brojimo dugmad.
– Jesi li ikad vidjela toliko novca? – pita.
Kad ne gleda, stavljam ih u cipele, ubacujem u košulju, gutam. Neka ih bude manje. Premalo za smrt.
Brod
Dijete je uzelo žlicu i krenulo kopati grob za ostatke ribe. Raka nije bila dobra jer nije bila šivana po mjeri, bila je previše čudno skrojena. Put iz vode kroz zrak sve do zemlje čini se predug, kao da je posljednji.
Tuga se ispružila na ležaljci i čita.
– Kako to – pitala je presavijajući novine – da ti uopće ne umiješ plakati? Pa nisi životinja, mali si čovjek, tu vještinu trebaš imati u malom prstu. Provjerimo da možda ne plačeš u sebi.
Otvorila je djetetu usta, iz kojih je trenutak kasnije nadrla voda, prelila se, i nije se prestajala slijevati niz bradu. Tuga ju je dodirnula prstom i liznula ga:
– Slano. To sam i mislila.
Otkinula je komad novina, napravila brod, na njega stavila mrava i porinula ga u otvorena usta.
– Tako – rekla je, gledajući kako se papir natapa vodom a mrav uspinje na jedro. – Tako – ponovila je, a to je značilo isto što i uzdah za ljepotom figure stvorene trenutak ranije.
Nakon nekog vremena, brod je bio izbačen na obalu usta. Mrav se na njima sušio sve dok nije bio u stanju opet micati nogama. Potom je sišao. Kad je dijete izlilo sve zaostale suze, tuga je rekla:
– Sad ću te naučiti kako se plače. Ako to ne shvatiš, utopit ćeš se u sebi.
Zavjesa
Nedjelja je tiha retardirana djevojka u bijelim dokoljenkama. Na kraju pletenice ima svilenu mašnu. U šešir joj ubadaju broš u obliku trešnje. Ne štede sitniš za sladolede, neka ima čime ciljati predebeli jezik. U ruke joj tutnu grane s cica macama. Neka s njima maše dok pjeva ho-ho. Još i trostruko presavijena maramica. Dobro će doći u crkvi. Kad klekne, da joj se ne uprljaju koljena.
A nedjelja ne bi ništa, samo bi promatrala pogrebe. Dirigira im prutićem – neka znaju kamo da idu. Oni se množe, kao da je žalost zarazna bolest.
Najmanju pogrebnu povorku čine mrtvačka kola i jedan ožalošćeni: kobila vuče kolica s djetetom, iza ide otac obitelji. Misli kako je snove pokopao prerano. Sja sunce. Pogrebne povorke se mimoilaze. Skidaju se šeširi. Ožalošćeni gledaju čija je kobila zdravija. A one vire iza naočnjaka, da vide kod koje je mrtvački sanduk ukrašeniji, u kojem život izgleda kao da je živ. Neke se žure na karmine.
A na karminama juha i ispolirane žlice. Svijet se u njima tako lijepo zrcali, iako naopačke. Kopar pada na krumpir kao zeleni snijeg. Radio zuji poput pčele. Vjetar podiže uštirkanu zavjesu.
– Ho-ho – kaže nedjelja. – Ho-ho.
Priredila i prevela: Đurđica Čilić
