Predstava „Ukulele Jam“ u režiji Dine Mustafića, prema dramatizaciji istoimenog romana Alena Meškovića, postavljena uz 70. godišnjicu postojanja Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, dobar je primjer kako se recentna književnost može izvesti na sceni, a da se ne ostane tek u okvirima puke glumačke reprodukcije proznog teksta. Bilo je u godinama iza nekolicina pokušaja da se u domaćem teatru uprizore djela naših pisaca, ili u ovom slučaju naših pisaca sa inostranom adresom, ali su mahom završavala na neuvjerljivim dramaturškim zahvatima, koja na sceni nisu uspjela doseći više od blago dramatiziranog glumačkog čitanja.
Dakako, nema sumnje da je poduhvat da se u teatru postavi tekst koji u svojoj izvornoj namjeni nije teatrski pisan, posebno romaneskni tekst. Pred reditelja i dramaturga se postavlja niz pitanja, najprije šta iz romanesknog predloška uzeti, da li dramatizacijom slijediti cijelu narativnu liniju, ili sklapati priču na osnovu fragmenata uzetih iz izvornog teksta. U slučaju romana kakav je Meškovićev „Ukulele Jam“ ta su pitanja, moguće je, bila prisutna u procesu rada na ovoj predstavi. Prije svega, jer se radi o romanu koji je ispripovijedan u prvom licu, sa nizom introspekcija glavnog junaka, te je u tom smislu bilo izazovno kako sve to postaviti u teatarskoj izvedbi, a da se očuva ritam originala. Ritam je ključan, jer Meškovićev roman cjelokupno počiva na muzici.
Radnja prati mladića Mikija, koji izbjegličke dane sa roditeljima, dok traje rat u BiH, provodi u kampu Majbule u Hrvatskoj. Ono što Meškovićev tekst razlikuje od niza drugih koji se bave ratom i odrastanjem na prostoru Jugoslavije, jeste to što se ovaj autor kreće jednim rubnim prostorom. Prateći Mikijevo odrastanje, u specifičnom kontekstu izbjegličke čamotinje, Mešković uvodi muziku, zapravo rokersko tinejdžerstvo kao ključni pokretač akcije svog junaka. Rat je stvarnost, ali da bi ona bila savladiva, nužno je stvoriti mikrosvijet koji je posljednja odbrana ljudskog. U Mikijevom slučaju to je muzika, sve što se oko njega dešava, sluđeni roditelji, nestali brat, nacionalističko divljanje, izopštenost u izbjegličkom svijetu, zahvaljujući rock n rollu postaje bar malo prihvatljivije.
Dakako, Mešković precizno gradi atmosferu romana i karakter svog junaka, sve ono što jeste brutalna stvarnost jasno se ocrtava, ali na suptilan način. Bez obzira na okolnosti ono što Mikija pokreće je njegova mladost, i svi snovi koji sa njom idu. Koliko god stvari okolo bile sulude, još uvijek se ne prestaje vjerovati da je moguće drugačije. Prebacujući težište radnje svog romana na jedno tipično subkulturno odrastanje Mešković je uspio napisati roman koji je na autentičan način ispričao priču niza generacija, koje su utočište pred mrakom svakodnevice nalazili u imaginarnim svjetovima istosti po zvuku koji ih nosi. Jer, kod Meškovića, nasuprot etničkom okrupnjavanju pravovijernih, stoji bratstvo i sestrinstvo po rifu i solaži, koje je glasnije, bar se tako vjeruje, od svake buke nacije.
U predstavi Dine Mustafića na uspješan način su uhvaćeni svi ključni elementi Meškovićevog romana. Dok je u rediteljskom i dramaturškom smislu postignuta dinamična igra koja bez padova gotovo tri sata drži pažnju gledaoca. Glumački ansambl BNP Zenica, uz nekoliko gostujućih aktera, uigrano je i uvjerljivo iznio ovu dramu odrastanja, u kojoj se glavni junak Miki, kao kakav mlađahni Don Kihot devedesetih, suprotstavlja ludilu oko sebe prostom činjenicom da je mlad i da želi da živi svoju mladost. Mustafić se odlučio ovaj tekst postaviti na tri nivoa. Monolozima koji glumci izgovaraju u formi sjećanja daje se narativni okvir radnje, te pasaže potom smjenjuju pojedinačne scene koje uprizoruju ključne događaje iz Mikijeve priče, da bi se songovima koje bend uživo izvodi na sceni dalo muzičko zaokruženje predstave. Ispostaviće se da je ovakva rediteljska odluka bila višestruko opravdana, jer je na sceni BNP-a tokom premijernog izvođenja predstave pokazana zavidna razigranost brojnog glumačkog ansambla, uz rediteljski precizno izbalansirane smjene scena komičnog, tragičnog, i muzičkog.
Melanžirajući „Ukulele Jam“ na ovaj način, Mustafić je postavio predstavu koja ne iznevjerava svoj romaneskni predložak i na sceni uspijeva polučiti emociju koja se jasno kristalizira kod gledatelja. Bez obzira što mnoge scene u „Ukulele Jamu“ jesu mladalački razigrane, u njihovoj pozadini se jasno vidi jedna mučna priča koja je obilježila mnoge živote ovdje u protekle tri decenije. Sa jedne strane, to je predstava sa kojom se mogu na razini emocije i spoznaje poistovijetiti mnogi koji su odrastali u okvirima rokerskog buntovništva, obrazac je uvijek isti, ali ne manje blizak zbog toga. Opet, sa druge strane, predstava priču o izbjeglištvu donosi tako da suštinski demistifikuje svaki oblik kolektivnog pripadanja. Miki u izbjeglištvu svjedoči da zapravo nema razlike u nacionalističkom nasilju, onaj ko je brojniji i time nadmoćniji uvijek terorizira one koji su slabiji od njega. Otuda je njegov jedini logični izbor zavjetrina underground kulture, tu gdje se stvaraju neka posve drugačija pravila, u kojima povezanost ne mjeri etniziranim krvnim zrncima.
Naravno, jasno je da je takva vrsta zaštite tek jedna himera, ali toliko utješna da bi bez nje egzistencija izgubila svaki smisao. Vjerujući da muzika može promijeniti svijet, što u ovoj predstavi bar negdje u dubini odjekuje kao želja, Miki zapravo pokazuje da je moguće ostati izvan kolektivnih narativa i mitova, biti samomisleće biće, koje bira da se buni, da traga za slobodom i ruši zidove. Da, možda je on, kako su pjevali Floydi, još samo jedna cigla u zidu, ali ona koja je spremna da napukne i da se pomijera. Mustafićev „Ukulele Jam“ na sceni BNP Zenica u svojoj je suštini veoma jasno antiratno i antinacionalistički intonirana predstava, koja na više nivoa pokazuje razinu našeg poraza i izgubljenosti, ali i predstava koja upućuje na to koliko je nužno govoriti i misliti o pobuni. Prije svega maloj, unutrašnjoj pobuni generacija, protiv zabluda majki i očeva. Zvuči, moguće je, iluzorno, jer bi se moglo reći danas da je rock ‘n’ roll izgubio svoje bitke. Ja ne bih rekao. Ako pogledate Watersov koncert iz Mexico Cityija 2016. godine, vidjećete da tek dolazi. „Ukulele Jam“ u konačnici jeste i poziv generacijama, da budu bar malo slobodne. Vrijeme koje živimo žeđa utopiju. Nasuprot tome, stoji mrak.