Noćima me, dok niz potok ispod moje vodenice puštam grane paprati i kamenjem pratim njihovo stmoglavljivanje u virove i brzake, obuzima nemir. Zatrepere najednom i prospu se magličaste slike prvotnih slutnji. Dolaze polako, kao usporavanje disanja. Potom se svom silinom prospu po meni. Zaguše me. Gledam tad kako se talasići poigravaju sa zelenim granama, povlače ih u tamu svog dna, pa ih blago ispuste da još malo, prije konačne tame, udišu zvijezde i nebo iznad sebe. Poželim tad da se i ja strmoglavim u neki mnogo dublji vir, da me prekrije blaga postelja vode. Potom da još malo, u treptaju, vidim nebo. I pustim se da tonem, tonem… Sve dok se i posljednja zvijezda ne izgubi. A oči zamagle. Da li bi tad prestao da odjekuje u meni i onaj glas, ili bi Plavi dječak i na dnu vira ribicama i punoglavcima pričao svoje priče? Mogu ga čak i zamisliti. Tijelo se oslobađa, napušta me ona sadržina koja drži u pokretu život, a on se na moje nosnice izvlači. Nespretan je, nemiran. Znoje mu se dlanovi. Vuče za sobom nekakav mastan lanac za pripinjanje krava i još dok nije ni izvirio počinje psovati. O, to najviše voli. Čim mi nešto ne ide, ili ispadne iz ruku on psuje. Ponekad mi je strašno slušati ga. Evo i sad. Dok pokušavam da ga bar malo umirim, da ispišem te priče na koje me tjera, te slike koje su se urezale u svaku moju ćeliju i svaki pokret, da izbacim tu zbrku koja mi otima san, guši me i tanji moje nerve, on već protestuje. – Brže, Nakazo! Brže! Ne pišeš dovoljno brzo, kaže. – Samo se prenemažeš, požuri. Zakasnićemo. Možda već sutra neće biti moguće ispričati ovakvu priču, čujem ga. Već me steže oko srca, znojim se. Povraćao bih. Stavljam ruku na grudi, odozdo tutnji. Zavija iz tame srca. Kao da će pući. Kao što je djedu puklo. Napuhalo se i puklo, kao balon. Gubim se. Ponovo maske oblaka počinju strmoglavo padati na mene. Eno, i zmaj se pojavio. Krivousti blizanci se naziru iz daljine. Babaroga sa svilenim rupcem ide ka meni. Tri crna psa mi se keze. Gdje je drvo, tražim drvo na koje ću pred njima pobjeći. Ali sva su previsoka za mene. Bijeli konj sa crnim biljegom na čelu se propinje. Vidim jahača kako otkopava grob svog psa koji mu je u san došao i rekao da su njega i konja ubili puškom. On ne prestaje, navaljuje. – Piši Nakazo, piši! Plaši se i piši. Umiri i piši, opominje me.
Kada se sve pokidalo, u kom trenutku nemira i potištenosti se uselio u mene? Možda sam se rodio sa njim, i kao nesvučenu krvavu košuljicu mrtvorođenog brata blizanca nosim ga sada na sebi. Ili sam se raspolutio kad mi je majčin krik, kao muzika dojavljene smrti, trajno inficirao živce. Još zarana počeo sam osjećati njegov prituljen glas, koji me uporno doziva. Vuče sebi. Kad se Plavi dječak uobličio u mojoj svijesti, kad je postao stvarna priraslina mozga, taj glas je postao kakofonija mog dana, košmar moje noći. Mrzim ga kad mi se počnu znojiti dlanovi. Znam da on unutra pali šibice, zabavlja se mojim strpljenjem. Mali piroman. Nisam tad u stanju uzeti u ruke bilo šta, gade mi se kao sluzava koža puža golaća. Jednom sam ih gurnuo u so, tako sam želio da tu ljigavu kožu istopi i pretvori u želatinastu masu koju pokljucaju kokoške. Plaše me moj ruke. Dođe mi da podavim njima sve moje golubove. Mrzim ga kad mi ne dopušta da donesem bilo kakvu odluku, i po stotinu puta pokušavam odlučiti obući plavi ili bijeli džemper. Jako želim da udavim tog poganog plavog dječaka, da ugušim to komešanje koje me raspolućuje. Znam da on prosipa i svu onu vodu unutra. Kako me samo zbunjuje i prekida u svemu, to neprestano tjeranje na mokrenje. Kao da pravi male brane unutra, i ispušta ih. Sanjam da ću se jednom udaviti u svoj toj mokraći. Želim ga objesiti da visi naglavačke i da mu glava nabubri od krvi i rasprsne se. Ili ću ga odrezati očevim cirkularom, tu plavokosu priraslinu koja mi otima prostor unutar lobanje. Iako, bio bih tužan bez njega. Sa Plavim dječakom je kao i sa mrakom. Plašim ga se, ali bih bar ponekad da ga osjetim svuda oko sebe.
Slika početka je jako treperava i isijava svjetološću od koje oči zasljepljuju. Koprca se u mrežnjači, kao tek ulovljena riba. Opsjedajuća je i proizvodi cijeli niz fleševa. Glas Plavog dječaka postaje reskiji, mračniji. Sluđuje me, dok pokušavam sabrati misli. Opterećuje mi mozak gotovo do napuknuća. Onako kao kad se ljeti vazduh do te mjere zgusne da imaš dojam da će se nebo raspoloviti, da će se otvoriti pukotina kao svježa rana i da će se prolomiti iz njega. Ne nužno neka padavina, više zjapeća praznina koja natapa tijela šetača. Rana, kao kad padneš koljenom na trulu dasku stavljenu za prelaz između dva kraja rupe. Izbezumljen si tim prvim bolom, otvorenom ranom, koja ti otkriva tvoju krhku prirodu. Sve te sitne krpice krvavog tkiva, koje se ljušte, dok se ne razlista cijeli čovjek. I dok ti privijaju bokvicu na rascvjetalu kožu koljena razrogačenih očiju gledaš kako kuja u zalogaj proguta kuče. Streseš se, misliš da sanjaš. Osjetiš potmuo bol u glavi, čuješ neko cičanje u ušima. Misliš da ćeš se srušiti. Dugo plačeš, razmišljaš kako treba nožem rasporiti kuju i izvaditi kuče. Dugo te muči ta slika, kao da si sam progutan. Proždrt majčinskim ždrijelom. Ništa te nije moglo pripremiti na taj trenutak. Slika tog prvog umiranja, koje ruši onu prvotnu ovojnicu bezbrižnosti, vraća se sa glasom Plavog dječaka. Razdire me neopisiva tuga. Grudi se napinju, ramena mi se otimaju kontroli. Ruke se iznova znoje.
Volio sam stepenište naše stare kuće. Strmo, visoko. Bio sam na njemu najveći dječak na planeti. Osmatrao sam dolinu i šumu, čuvao građu za našu novu kuću. Mogla su doći ona musava djeca sa brda i ukrasti je, majka je tako govorila. Meni su ta musava djeca bila smiješna. Nisu se razlikovala od mene. Čak su mi bili dragi njihovi maleni zavežljaji i kako kopaju nos. Takmičili smo se ko može iskopati dužu slinu, pa bismo ih nakon mjerenja sočno posrkali. Jednom sam im dao svoj plavi bicikl, sa kojim sam jurio kao vjetar. Majka me strašno uplašila kad mi je rekla da se svoje stvari ne smiju davati. Nisam mislio da je moj bicikl neka stvar. Kasnije, kad je otac postao pravi vojnik, a mi se skrivali u selu O., pričao je kako je neko odnio našu kuću. On je pokušao da je odbrani, pa je pucao na nju. Ne znam da li je ubio musavu djecu. Ja sam zamišljao kako se neki duh obavio oko naše kuće i samo je odnio na neko drugo mjesto. Čekao sam da pronađem onu čarobnu lampu i sa njom nađem kuću na nekoj visokoj stijeni. Otac je još pričao kako je kroz dvogled gledao kako su na našem potoku izgradili veliki bunar i bazen za vodu. Sanjao sam kako sa dvogledom stojim na našem bunaru, dok gledam kako voda hladi lubenicu i djedove pive, i osmatram najbolju strminu niz koju ću se kolutati. Plavi dječak me je često golicao i tjerao da se kotrljamo. Meni je bilo muka kad bih ustao i kad bi me nešto jako povuklo na zemlju. A on se smijao, uzbuđivalo ga je kad sve vidi naopako.
Kad mi je kamen u jednoj bici na polju u O. između komuša kukuruza izbio oko, pa su mi ga iglom morali zašivati dok je još bilo vrelo i ja sam na sve počeo gledati iskrivljeno. Nisam više povraćao, navikao sam se. Nosio sam kao strašni gusar na ranjenom oku crni povez. Šepurio sam se sa oštrim drvenim mačem ispred dječaka Duge senke. Onda me je on prozvao Nakaza. Bio sam tužan, a onda sam se sjetio Kvazimoda. Duga senka nije znao za njega. Govorio sam mu da ću kao i taj grbavac i ja sa svojim ranjenim okom osvojiti srce najljepše princeze i zvoniti zvonima svako jutro u velikoj crkvi. I sad, dok sjedim uz vodenicu i puštam paprat, ponekad navučem crni povez na oko. Tad iznova vidim kako ona kuja, izmučena glađu, udarcima nogu, nepovjerljiva i isprepadana od potmulih odjeka detonacija, proždrljivo guta svoje kuče. Zatim prolazi bijela hitna pomoć, tako me izbezumi njena zavijajuća sirena. Vidim kako vire noge iz nje. Mama, to je mrtvac, to je mrtvac. Vidio sam noge. Majka blijeda, nijema. Gasi cigaretu na dlan. Vodi me za ruku, oko mene kao da je sve stalo. Koračamo kroz klasje pšenice. Za nama ostaje dubok trag i polegli snopovi. Naziru se visoke vrbe ispred nas. Opirem se. Nešto me strašno plaši ispod tih vrba. Nešto se klati na grani. Grčim se, vrištim. Mačka, visi. Sjedamo na majčino rozo biciklo. Vozimo se dugo, prašnjavim putem. Rukom mi pokazuje, tamo je grad. Ono što gori, vidiš, to je grad. Mama, ja opet čujem onaj glas. Opet pričam sa Plavim dječakom. Mama, nemoj me ostaviti. Ne smijem sam voziti ovim poljima, ima mina. Ubiće me snajperom. Rekla si da ćeš biti tu. Jako se bojim mraka… Padam, duboko je jako. Ne mogu se zaustaviti. Vidim plave sanke, jednu poderanu patiku, dva zeca, kantu sa mlijekom, pirgavog oroza kako trči za svojom glavom, i crveni preklani svinjski vrat koji skiči. Potom ne čujem ništa. Vidim majku kako me oplakuje, kupa me i oblači u džemper sa bijelim medvjedom. Želim vrisnuti, u meni divlja glas Plavog dječaka, ali između mojih obamrlih usana ne može proći riječ. Majka ih je zašila.
Budim se sa plikovima po koži. Kao da sam gorio u ognju tog sna. Kao da crni povez preko mog ranjenog oka postaje ogledalo vremena, kroz koje užaren letim. Plavi dječak postaje još napasniji nakon toga. On uživa u mojim košmarnim snovima. Tjera me da ponovo navlačim crni povez na oko. – Zaroni, Nakazo, udavi se u tom strahu, opominje me. Nekad je i on bio manje strašan. Golicao bi me, tjerao da neprestano povlačim svoje čarape ka gore, ponavljam iste riječi i zadatke. Opirem mu se. Glava mi bubri, kao da raste neka ogromna gljiva u njoj. Danima ne idem pored moje vodenice nakon snova. Ne mogu podnijeti da se ponovo zagnjurim u taj gnoj sjećanja. Plašim se da će me paprat ugušiti, da će kamenje samo poletjeti i izbiti i drugo moje oko. Jako se plašim biti u mraku. Samo moji golubovi me razumiju. U danima kad je put do vodenice popločan strahom, njima šapućem svoju priču. Vežem im komadiće papira sa ispisanim riječima za nožice i šaljem ih nebu. Jer moram pričati, makar nebu. Sve dok ponovo ne odem do vodenice, i stavim svoj gusarski povez, Plavi dječak traži načina da me potakne da kopam sjećanja. Udavio bi me svojim vriskom da stanem.
Ali i mene vuče vodenica. Kao da šumi u mojim mislima njen točak, rasipaju se sitni djelići misli, raspršuje se jasnoća, tijelo se počinje trzati, traži tu brzinu suočenja, izgara u toj želji. Da iskašlje otrov, ispljune slike koje su se kao bodljikava žica zakačile za utrobu. Krvavi smotuljak, taloga prvotnog straha. Iznova se kroz šumu spuštam vodenici. Plavi dječak je ushićen. Hrabri me, on voli te vrteške moje patnje. To je njegov dom. Pozdravim paprat i kamenje, mirišem mahovinu. Sve ovdje poziva kao i Plavi dječak, da vratim taj povez i da gledam svoj naopaki svijet. Da se kortljam kroz sjećanja, i da me bode oštra drača djetinjstva. Tamo se sve zakotilo, tamo je narastao i ovaj glas koji neprestano odzvanja u meni. Vrhovima brda se otima magla, mjesec krvav i svijetao lebdi kao nijemi svjedok. Proviruje i nestaje iza oblaka. Crni povez već kao da sam klizi na moje ranjeno oko. Ruke se počinju znojiti. Ponovo onaj piskutavi zvuk, zaglušuje me. Šumi voda, sve jače. Ležim na velikom crvenom najlonu. Majka me uvija u njega, pomislim kako me hoće spremiti u neki čamac ili baciti u rijeku. Koprcam se, otimam, tako su i tek okoćene kučiće vezane u vreći bacali u rijeku. Oko mene šerpe i lonci, u njih kaplje. Sa zida curi vodurina, blatnjava. Danima već kiši u našoj potpločnici kao da smo pod samim nebom. Vlaga se uvukla u kosu, u nokte, meso i kosti. Vučemo se nemoćno poput aveti, malter se sa zidova guli. Gladni smo. Otac nestaje, nema ga danima. Majka govori kako je otišao odnijeti svoju pušku u neki drugi grad. Sutradan ga tražimo po drvenim birtijama, zavirujemo iza šankova i u poljske klozete. Ona je ljuta, misli o mirisu druge žene na njegovom vratu. U potpločnicu, u našu baruštinu dolazimo pokisli i promrzli. Vrti mi se, vreo sam. Majka me potapa u vodu, lavorima posipa kišnicu po mom obamrlom tijelu. Buncam, plašim se pasa. Napadaju me. Pužem kroz trnje i maslačke, čujem kako škljocaju njihove čeljusti. Taj zvuk me poslije dugo progoni. Skačem na svaki šum, noćima me budi lavež i bol u ušima.
Otac dolazi u narandžastom kombinezonu, iz torbe vadi četiri jabuke. Smrdi na đubre i rakiju. Tu noć uz svijeću i jabuke, ispod najlona gledamo u plafon. Kiša i dalje pada. Vlaga ostavlja fantastične oblike na zidovima. Dreždim u njih, oni su moje sazvežđe. Mama, video sam žirafu. Eno majmuna. Želim da budem kosmonaut, i najbolji fudbaler na svijetu. Ako budem spavao na lijevoj strani, hoće li mi pući srce kao u djeda? Ne spavam na lijevoj strani, možda je i on tako spavao, i samo odjednom se napravio da je umro. I ja se volim tako igrati. Padnem. Izbacim jezik, i ispružim ruke. Sad sam mrtav. Već mislim kako će majka pokositi travu oko mog groba. I nositi mi kuvana jaja i uštipke, kao što djedu nosi. Hoću li ja umrijeti, mama? Ulazimo u drvenu kuću. Ubrađena žena u crnini stoji uz prozor. Plašim je se. Duga senka je govorio kako ona priziva duhove. Jedan se mladi vojnik tako javio majci iz groba. Mislio sam o njemu. I plašio se proći pored njegove kuće. Pomazuje me čuvarkućom, olovo cvrči u šerpi. Šta ako se pojavi duh mladog vojnika. Daju mi da pijem neku bljutavu vodu, jedva otvaram usta. Ne mogu je progutati, mislim da ću se ugušiti. Žena u crnini govori neke nerazumljive riječi. Gledam u majku, sjedi skrštenih ruku u krilu. Grize usnu, guta suze. Koljena joj poskakuju. Njeno desno oko treperi, uvijek je tako kad plače. Kao i ja, i ona ima jedno ranjeno oko. Poslije mi ubere dunju. Ušiva ljekovite trave u moj jastuk. Baja. – Nemoj me napustiti sine, šapuće.
Noću ne smijem izaći u drveni klozet. Bude me košmari, vidim ženu u crnini kako iglom probada moje obraze, osjetim na usnama slankast ukus krvi. Plaši me duh onog mladog vojnika. Šta ako ga sretnem, ako mi kaže poruku za njegovu majku. Dječak u školi me ubada značkama sa grbovima fubalskih klubova u slabine. Njima mu plaćam prepisivanje zadataka iz matematike. Tako mi je nelagodno. Trpim oštar bol. Kako me brojevi straše. Znoje mi se dlanovi svaki put kad ih vidim. Mokrim u hlače jer ne smijem dići ruku i pitati učiteljicu da me pusti van. Lokva se širi, mislim da svi to vide, umrijeću od stida. Otvoriće se pod ispod mene, i propašću u zemlju tako upišan. Male napuhane bube koje gmižu sa klozetskih dasaka po mojim rukama isušuju moju snagu. Ponovo plivamo. Voda je svuda oko nas. Otac sa crvenim najlonom prkosi vjetru. Pokušava pokriti naše nebo, zatvoriti ga. Da jednom prestane kišiti. Majka kaže da ćemo istrunuti. Čupa kosu. Sjeda na svoj rozi bicikl i putuje dugo, donosi hljeb. Crvenog je lica, noge su joj išarane podlivima puknutih vena. Satima tamo gdje odlazi biciklom pere veš. Potom do kasno u noć čeka naš hljeb. Pop je govorio da će hljeb padati sa neba kad ga ne bude. Danima gledam ka nebu. Vučem za sobom bijelu vreću. Penjem se svakog jutra na brdo, čekam. Samo da padne, da odnesem vreću u potpločnicu i istresem je pred majku. Sigurno će biti ponosna na mene. Njene ruke su ranjene. Donosim joj iz šume bokvicu. Želim zaliječiti njene ruke. Kad postanem slavni fudbaler više nećeš morati prati prljavi veš, kažem joj. Ona i dalje odlazi na svom rozom biciklu. Bosonog sam. Stid me je zbog toga. Jako me je stid. Majka na rozom biciklu ne može donijeti moje tene. Ljut sam na nju, ovako nikad neću postati slavni fudbaler. Taj bol se vraća. Progoni me kasnije u snovima. Sanjam potpločnicu. Stojim na dovratku. Duga senka me zove. – Hajmo se igrati, Nakazo, kaže. Zakoračujem. Vuče me igra. Pogled zatim spuštam ka svojim nogama. Bos sam. Užasava me ta spoznaja. Ne mogu se pomaći. Duga senka navaljuje. Zadirkuje me. Kao da zna da su moje jedine tene nestale. Guši me iznutra naviranje suza. Ovo je tako strašan limb, majko. Čistilište. Zauvijek ću ostati bos. Ne mogu se pomaći. Tako je ogromna prepreka ispred mene. Samo jedan korak želim, samo da vrisnem, da moje noge osjete toplinu. Zatim ponovo nadire voda. Bol u uhu se vraća. Majčina koljena poskakuju ispod moje glave naslonjene na njih. Vrelo ulje curi niz obraze. Odjednom mi je jako toplo na onom mjestu gdje osjećam Plavog dječaka. Mama, kad će ovo proći? – Nikad, sine. Nikad, kaže.
Posljednjom snagom svlačim crni povez sa mog ranjenog oka. Mjesec je visoko. Krvav i nasmijan. Pijev ćuka me vraća vodenici. Kao da dolazi iz pakla taj zvuk. Zabada se u moje ušne školjke. Sav pulsiram njime. Pozdravljam paprat i oblutke. Bacam u vir svoje cipele. Trčim bosonog, ranjavam stopala kamenjem i trnjem. Ne želim stati, dok ne poderem svu kožu, dok ne otpadne svo meso. Ni jedna me voda neće zaustaviti, trčaću i preko hljeba i preko majčinog rozog bicikla. Plavi dječak vrišti. – Brže, brže, Nakazo! Povrati utrobu, viče. Ponovo psuje. Ne mogu ga više podnijeti. Taj njegov razvučeni osmijeh, taj glas koji me izbezumljuje. Otkinuću mu glavu, tu plavu tršavu glavicu. I staviću je umjesto mjeseca da sija na nebu naše potpločnice.
