… nikad nisam naučio vezati pertle i igrati šah pored mene su prolazili topovi i pijuni to je bio neki prekosvijet kretanje ulazimo u inferno kraljevstvo za bijelog skakača i crnog princa na rogozini u pupak urasta nemir vilica gniječi oblutak zubi škripe desni se zavrću u bezmesno zakašnjenje u kamenolomu plišanih klovnova rudara zlatokopaca na dnu sedimentnog odsustva nade ... plesovi su otkazani i eto prilike da sagradiš grad postaje sve usne što se šapatom može obuhvatiti sol dodira trnci kože dok otključavam aorte ljeta tvojom me kosom pretvaraju u vazduh nema me opet me nema sipino sam crnilo i nestajuća linija suprematizma sklapaš me od puzli pijeska rukama daruješ vjetru … odnekud poznato vraćanje strava budnosti stopljena sa uzbuđenjem kao godine i sati ka unutrašnjem rubu sam sebi promjena i s nemogućim u korak takav kakav si bićeš ono čega se neko drugi sjeti da postoji s poricanjem i samoobmanom pitaš se kuda idu sijenke jer ni sa kim se ne možeš sresti nije moguće sve se zna što je odsutno u zakašnjelom biću koje zalud tupo lupa čelom na vrata koja nema ko da otvori *** uvijek iste livade našeg djetinjstva zaleđen u kadru mine oblak kišna oblika strašilo uz pust drum zakovano besmjerje u bezmjerje tjera ptice požudno kljuju gladnosnevno zrnevlje u bunar željne skaču oči usne žedne svirala pelinom oblažu otiču medna saća kvrže se prsti trapovi nade urušavaju stropove padom svjetlo sklapa grumenje strah tebe nema: tebe nema kao što te je bilo, kao što te nije bilo. *** budi sretan što su te zaboravili sve je bilo bez mišljenja i navika ništa dobro za vidjeti utjeha spuštene glave i pogled preko ramena u prazno napokon lud iskupljen napokon lud u miru napokon naopako unutarnje svjetlo lijepa slika Iz rukopisa u nastajanju 'Ni sa kim se ne možeš sresti'.
