(“Divlje i tvoje”, Olja Savičević Ivančević, Fraktura, 2020.)
Koliko god se tekuća godina doimala u svojim pandemijskim manifestacijama suluda i nemisliva, ona je za sada polučila neke iznimne rezultate u književnosti postjugoslavije. Dakako, ne znači nužno da su sama atmosfera, pomjerenost i zakrivljenost aktuelnog trenutka direktno uticali na recentnu književnu produkciju, ali znatan broj ostvarenja koja sada dolaze pred čitaoce na izvjestan način nose dozu predosjećanja, ili svojevrsne anticipacije, onoga što nam se sada u stvarnosti dešava. Uloga književnosti i njenih autora, ako jesu oni koji osluškuju svoje vrijeme i sa njim trepere, sudaraju se i varniče, na podražajima koje nameće egzistencija, jeste da dalekosežnije vidi, da propituje krajnje konzekvence i postavlja pitanja koja često jesu odškrinuta vrata budućnosti koja nagovještavaju ono što nam dolazi. To bi se, drugim riječima, moglo označiti kao osjećanje duha vremena. A književnost, znamo to, često jeste lakmus-papir za mnoge civilizacijske potrese.
Intimne sfere
Tako je u književnosti postjugoslavije 2020. prevashodno otvorila vrata za mnoge autorice koje su u ovoj godini došle do svoje pune literarne vidljivosti, a njihovim djelima, bar onim najuspjelijim, imanentan je nemir koji pokazuje da nešto temeljno nije uredu sa našom planetom i odnosima u njoj. Poezija koju pišu postjugoslovenske autorice u ovoj godini otuda u mnogo slučajeva dubinski uranja u međuljudske odnose, kako one porodične, društvene, tako i one ljubavne, tragajući za odgovorom gdje je nastalo to napuknuće koje onemogućava komunikaciju, a odnose svodi na nepodnošljivi pritisak trpljenja i sukoba. Ono što se, pri tome, može uzeti kao magistralna linija niza recentnih pjesničkih knjiga, odnosi se na zaokret koji poeziju vraća više unutrašnjim preokupacijama, preispitivanjima i autopoetičkim refleksijama.
Knjiga pjesama književnice Olje Savičević Ivančević Divlje i tvoje jedno je od pjesničkih djela u kojem se na iznimno uspješan način ogledaju naznačene tendencije. Autorica je čitateljima poznata jednako kako svojim pjesničkim, tako i proznim knjigama, te knjigama za djecu, a posljednjom potvrđuje zašto se radi o jednoj od najdarovitijih i najautentičnijih spisateljica u ovom jeziku.
Posrijedi je poezija koja, rekao bih, ponire u intimne sfere bivanja, vraćajući nas, u trenutku kada je nužnošću pandemije sve zaustavljeno, na početne postavke. Na one prvotne zapitanosti djetinjstva, odrastanja, potom doba odraslosti, odnosa sa roditeljima, ali i iskustvom roditeljstva samog pjesničkog subjekta. Divlje i tvoje knjiga je koncepcijski zaokružena u jedan tok, bez ciklusa, tako da slijedi liniju od inicijalnih godina do zrelosti, pri čemu pjesnikinja gradacijski pojačava emotivni naboj svoje poezije kako se čitalac kreće kroz njene pjesme ka kraju.
U određenom smislu, nameće se analogija ove knjige sa filmom Mikea Leigha Secrets & lies. Jednako kao u filmu ovog britanskog sineaste, pjesnikinja nas vodi u dubinsko suočavanje sa emocijama koje proizlaze iz porodičnog rasapa i nemogućnosti da se komunikacijski nesmetano uspostavi odnos sa drugim. Drugim riječima, Olja Savičević Ivančević traga za onim što ostaje neizgovoreno u tim odnosima, onim što se prešućuje i na čemu počiva krhka konstrukcija nepisanog pravila da se porodice, ljubav, ali i društveni odnosi uopšte, veoma često zasnivaju na predimenzioniranjima i himerama koje treba da kompresuju svaki pokušaj da se stvari sagledaju onakvima kakve zaista jesu. Ali, prije negoli dođemo do tih bolnih konvulzija, na koncu i katarzičnog drhtaja pred nespokojem porodičnih i uopšte međuljudskih odnosa, nužno je osvijestiti one inicijalne boli, ljubavi, sreće i traume djetinjstva. Odnosno, potrebno je vratiti se tragovima iza nas, do korijena, da bi se pronašlo onu supstituciju sebe, ono neiskvareno ljudsko u kojem, moguće je, postoji nada da zidovi koji se dižu svuda na razmeđi naših odnosa sa drugima mogu biti savladani.
Početna pjesma u knjizi Divlje i tvoje naslovljena Moje životinje suštinski jeste pjesnički povratak na onaj osjećaj bezbrižnosti bivanja djetetom ili, naslovom jedne knjige Josipa Ostija, u razdoblje odrastanja sa životinjama. Susret sa njima, kroz eskapizme i snivanja, ali i kroz traumatična pamćenja tijela, kao svjedocima nas nekadašnjih, ušuškanih u placenti sigurnosti i jednostavnosti, uvijek vraća dojam primordijalne čistoće i prirodnosti. Sa druge strane čini se da povratak u djetinjstvo nosi u sebi i nešto zaumno nelagodno. Što jeste jedno od temeljnih osjećanja duž cijele ove knjige. Olja Savičević Ivančević već u toj prvoj pjesmi razjašnjava osnovne koordinate svoje pjesničke potrage. Postoji u njoj pitanje iznevjerenosti zavjeta datog životinjama našeg djetinjstva, pjesnički subjekt žali što je nemušti jezik mekoće beslovesnog životinjskog zamijenio hrvanjem sa poetskom riječju. Što je izašao iz te sigurnosti dodira životinjske njuške, glasanja koje umiruje, u buku i bijes literarnih lomova. Jer, čini se, biti pjesnik zapravo znači neprestano tragati za trenutkom kada više riječi neće biti potrebne.
Evo kako je to u stihovima pomenute pjesme: (…) Radije bih gladila vaše šape i kopita/Nego nosila glavu punu teških riječi/Ili uzalud hvatala one lake, kliske (…); ili (…) Bolje da sam poslušala vas/I svoje dječije srce neznalice/Nego onog dobrog uču/Koji mi je u glavu utuvio/Da sam pisac/Vi ste mi uvijek govorile/Jednostavno/Idemo van/Nahrani me/Pomiluj me/Idemo kući/I za to ne trebate riječi/Naslonite/Svoje dlakave njuške na moj trbuh/I započne stogodišnji mir (…)
No, iz početne tačke mira djetinjstva počinju se odmah zatim otvarati provalije svijeta odraslih koji nahrupljuje i provaljuje vratnice svake sigurnosti. Pjesma Očevi i kćeri na dojmljiv način pokazuje pjesničku vještinu autorice da osvjetljava ono što boli, ali da istovremeno njeni stihovi dodiruju blagošću. (…) Mjesto ih je uprtilo na leđa i grijalo njihova tijela na suncu/Ali ništa se osobito nije dogodilo sa tim dječacima/Koji su postali naši očevi/Zubi im nikad nisu narasli, samo su zalajali/Život nije potekao, samo se zamutio/Obično otac ode na posao, vrati se prašnjav/Ruča i umre prerano da bi ga se kćer stigla postidjeti/Njihovi brkovi, duhoviti i riđi/Proviruju iz strašne ili zamršene banalnosti smrti (…) Živjeli su i umrli usput/Tako da ne znamo puno o njima/Ali da nas netko pita što nas boli/Mi bismo odgovorile/Bole nas naši očevi/A tek naše majke.
To je slika svakog balkanskog očinstva i majčinstva, jedna arhetipska slutnja, koju pjesnikinja ipak donosi sa nježnošću, ali ona zbog toga nije manje strašna. To Živjeli su i umrli usput odjekuje kao posljednji plotun u egzistenciji mnogih generacija naših majki i očeva. Sve te nevidljive mase povijenih leđa, od rada pocrnjelih ruku, ovom pjesmom su obuhvaćene, sada sa osjećajem poraza, jer možda se ipak nešto moglo promijeniti dok su bili tu. Pjesma Kuhanje graha taj dojam dodatno naglašava bljeskom koji na trenutak ozari, oživotvori roditelje kao bezbrižne, onako kako ih se sjećamo, da bi nas potom još snažnije okamenile u onome što je stvarnost brutalnog življenja na Balkanu. (…) U kuhinji sa kineskim pločicama/Moji su roditelji mladi/I vjeruju u sutra/Gledam ih otvorenih usta/I gutam sav taj puding.
Pitanje majčinskog, sa druge strane, u ovoj knjizi je noseća greda poezije Olje Savičević Ivančević. Ono se provlači kroz niz pjesama, osvjetljavajući vijekovnu tamu kojom patrijarhat porobljava ženski princip. Međutim, pjesnikinja ne konstatuje, niti lamentira, ona pronalazi ono što jeste suštinska pozicija žene. Koliko god bila teška, ograničena, sputana, ona je, a uči nas to već naša usmena lirika, uvijek pronalazila način da bude svoja, da ne kažem subverzivna, njena uloga je ona koja stoji kao temelj našem opstajanju. Pjesnikinja u pjesmi Vijek na izniman način, poigravajući se alegorijskim, prikazuje poziciju žene u našim društvima, kako u vijekovima prije, tako i danas. Evo kako je to u pomenutoj pjesmi: (…) U daljini sam uočila/Medvjedicu koja razgrće gole šume/Koze kojima se pod nožicama/Krune brda/Vučice i lasice u guštiku/Gladne malo krvave oko usta/Iako su se skrivale/Poznala sam i mahnula im/Pa bile su to moja majka i moje babe/Na dugom putu kući preko groblja/One su pojele sav moj/(Da me ne bude)/Strah. One su upile, svarile, za nas prežvakale cijela prostranstva strahova, trauma, nasilja, zbog toga mi jesmo i možemo biti. Majčinsko, kao takvo, svoj potpuni izraz dobija u pjesmi Drevna ekonomija, kojom se ukazuje na stoljetnu nevidljivost teškog rada žena, koje su na svojim plećima nosile i nose cijelu jednu planetu porodičnih domova: One starije žene/O njima nisi puno našla/Kod Heraklita i Parmenida/Pa ni kod Hegela i Kanta/Ni u peljarima/Ni u poeziji trubadura (…) i A sadašnjost, kao i budućnost/Brojnih država, pa i ove/Još uvijek više ovise/ O stanju njihovih živaca/O njihovoj osteoporozi/Nego o politici i zakonima/I možda će se uvijek pametnima/Činiti frivolno, no to je/Po svoj prilici tako/Čitavi se sustavi oslanjaju/Na prhke kosti naših baba/I eto na čemu počiva/Ekonomija zemlje/Ekonomija kuće/Ekonomija sreće/Ekonomija zdravlja/ Ekonomija ljubavi (…).
Pronaći ljubav
Ipak, nasuprot tim tamnim tonovima našeg naslijeđa i tradicije, Olja Savičević Ivančević nastoji pronaći ljubav. Ili bar dokaz da je ona moguća uprkos svemu. Pjesma Zagrljaj nosi u sebi brižnost koja uspijeva bar nakratko zaobići sva ograničenja i doći do drugog bez zadrške, stopiti se sa njim, ali za njim i strahovati: Samo ako pokušam gledati tvojim očima/Ja se toliko zasramim svijeta/Da bih onaj trenutak mogla umrijeti/Od stida/Koliko je nedovršen svijet/Koliko sličan meni/Koliko nespreman za tebe/Htjela bih ga opravdati (…). No, svaka sigurnost je varka naše uobrazilje, već u sljedećem kadru sve može iznova da se skrha u užas nasilja. Pjesma Beskrajno ljeto vraća nas, na trenutak, u brutalnu stvarnost ovdašnjih egzistencija: (…) I nebo je bilo savršeno plavo/Ali ja se nisam mogla/Rasaniti/Otkad sam/Izašla na balkon/I vidjela moju prvu ljubav/Dolje na ulici/Kako hvata za vrat/Svoju mladu ženu/I vuče je niz ulicu/Dok ja stojim nijema/Jer ta je ruka bila/I na mom vratu (…).
Sa druge strane, pjesma Pesnikinja daje snažan autopoetički zamah, kojim se iznova nastoji uspostaviti izgubljena ravnoteža, te se nedvojbeno njome ističe ono što znači danas biti žena u, još uvijek, krokodilski mačistički raspomamljenoj književnosti: (…) Među crvenima taureški plava/Bez viška srama i vraški pametna/Oduzimala je riječ muškarcima/Za stolom/Pila je, pušila/Plesala, potukla se/Zbog nečega što ne biva/Plakala malo, nesretno/Brisala suze o kosu/Zadigla haljinu/Na cesti/Napravila mnoštvo potočića/Ponajbolja među dobrim divama/A disciplinu utjeruje svatko/Dok ona pjeva na Mornarskom groblju/ Preko kamene glave Valéryja/Jahte ležerno plutaju u luci -/Tamo me ponad naherenog bara/Punog kuhanih rakova i školjki/Divovskim prstima primila za bradu, rekla:/ Ne daj da te stavljaju na mjesto/Nikada ti si/Pesnikinja (…). A da bi se pobjeglo od tih okova, ne smije se zaboraviti da se starozavjetnoj mučnosti patrijarhata može suprotstaviti jedino igrom, jedino ona daje magiju tijelu i osjećaj slobode bivanja. Olja Savičević Ivančević pjesmom Ženi koja se igra ispisuje himnu toj snazi ženskog principa, igri kao zanosu nesputanog stvaranja i otkrivanja: Budi žena koja se uvijek igra/Pljuni na varalice koje ti lažu/Da je samo patnja plemenita/Radost je veća/Radost je, a ne patnja, svaki put/ Spasila svijet (…) Zadrži svoje blistavo pravilo i razlog/I za svakim stolom naći ćeš prijatelja/U pjesmi prijateljicu/U sebi svoje roditelje i svoju djecu/Molim te ostani žena koja se igra/Teško vrijeme nikada ne prolazi/Ali ti prolaziš neprekidno/Između dvije bodljikave izvjesnosti/ (…) Ti nisi mačka/Nisu ni tvoja usta za obranu/Ti nisi Fido/Tvoje su noge da te vode/Putem kojim je jučer prolazila ljubav/Razvratna i nježna/A ruke da ljubav zgrabe i pruže/Kad sve pogrubi, kad se svijet smežura/Neka jagodice tvojih prstiju ostanu meke/I tvoje lice neka bude izljubljeno.
Da bi na koncu, uprkos onom žaljenju za nemuštošću životinje djetinjstva u početnoj pjesmi, sve iznova bilo vraćeno na pisanje i poeziju, kao utočište pred svim grozama svijeta. Kao onaj iluzorni, ali spasonosni prostor u kojem se može biti svoj, i može biti do kraja čovjek. Pjesma Pohvala žarkom trenutku majestetično zaokružuje put kroz knjigu, slaveći zapravo, u kolopletu strasti, ljubavi i umjetnosti, i dalje onu već pomenutu igru kao vrhunaravni princip opstanka: Svijet se osipa, ja zapisujem/Moj grad gori, ja zapisujem/U kući koja plamti spavaju moji roditelji/I moje dijete i moj život, ja zapisujem (…) I iako moja tastatura gori, ja zapisujem/Svijet se osipa, ja zapisujem:/Tvoj nasmijani pogled među mojim nogama/Nepokoreni grad.
Pjesnikinja Olja Savičević Ivančević ovom je knjigom iznova pokazala zavidnu pjesničku vještinu, ali i širok raspon poetskog zamaha koji neprestano traga za izrazom koji će napraviti korak dalje u ukupnoj autorskoj poetici, ali će i zadržati onaj, filigranski istančan, prepoznatljivi ton koji ovu poeziju i čini iznimno uspjelom. Ako bih htio ići do samog kraja, onda bih se usudio reći da u poeziji ove pjesnikinje ima nešto od one neodoljive jednostavnosti, čuda običnosti i svjetlosti Mediterana, kakvu znamo iz poezije magičnog Danijela Dragojevića. Završna pjesma u knjizi “Divlje i tvoje” naslovljena “Šuma mi je rekla: proljeće” to pokazuje na najbolji način: “Šuma mi je rekla:/Bit ću ovdje i za sto godina/Plaža se oprostila:/Ljeto je beskrajno, vidimo se ljeti/Otok mi je rekao:/Čekat ću ovdje i sljedećih tisuću godina/More je reklo:/Naći ćeš me sutra i za milijun/Zvijer me umirila:/Hodat ću uz tvoj trag dok ga ne obnoviš/I sjena koja je za mnom ušla u automobil kazala je:/Lijepo je što znamo biti dugo same, čitati i voziti bicikl/Svake ću večeri leći pod tebe i s tobom ustati/Kuća je ispunila svoje sobe mojim danima/ I oni će u njoj ostati, to je sada moja kuća/U ovom trenutku, koji se neće ponoviti/Za mnom je sunčeva hajka, ispred je cesta i jug/Ali proljeće koje sam imala i dalje postoji, prede i miriše/Namireno je i vječno”.
