*
Kad zanoćiš propadneš u bezdane prozaičnih strahova iz snova, ubija te stvarnosno i odustvo imaginacije u čežnji zaumlja da projicira sliku koja može otići dalje, otploviti iza druge obale, zapaliti šumu i probiti svaku opnu i koprenu samoobmane; pržiš kožu na suncu, susrećeš se sa knjigama koje nemaju smisla i stihovima koji sami sebi pale ritam; čežnja bezvremena osipa se poput sitnog pjeska u eksploziji kamenoloma, rovokopači tovare emotivne viškove, kamioni prezubčeni ljetom se udaljavaju i zamiču u prostore nevidljivosti – ni jedna rijeka nije dovoljno duboka da možeš zagaziti i rashladiti prevrelo kamenje u grudima.
*
Nikad nije suviše kasno da nacrtaš svoje pravo lice, ipak, još uvijek ti nedostaje olovka, boje ti se prosipaju u prevodenu providnost, papir se raspada vrtloženjem bjeline; čekaš, jer jedino čekati ima smisla, ako čekanje postoji koti se i nada da čekati nije samo zarobljena misao u usamljenom dječaku; sazrijevanje, otvrdlost, zbunjenost svakim naglim pokretom; ako uzmeš iglu, nisi siguran da možeš udjenuti konac još jednom, ušice se okreću ka zjenici oka, svijetlo je, tamno je, nigdje ne možeš zakasniti.
*
Zaigraš se sjenama u praskozorje, zaiskre krikovi zaumne ptice i vjetar potkožno oduva jučerašnjicu, kao odbačenu košulju pocijepa, u procijep otjera zatamnjenja; vrijeme ti se glibi u rukama, znoje se kazaljke, grane došle iz nesvjesnog lupaju prozore, krši se srča mašte, srce šumi u dijagramima; slažeš puzle boli, rekonstruišeš srušene skele, u skalama gradiraš oscilacije i nemire – zaustiš, pa prešutiš, ništa se ne može reći.
*
Opsjedaju te snovi, ratovi i životinje suludo se otimaju za primat u nesvjesnom hodu po dolinama suza, kadrovi su dugi, jasni i iskrivljeni, hiperrealistični rezovi razmrljaju se po danima, sve je plastificirano i sterilno, svaki ukus obljutavio je u onoj mjeri u kojoj ljudsko ne može pojmiti svoje izopštavanje u ono što skida zaštitnu masku i svaku vrstu sigurnosti; zavijaju sirene, porađaju se male košute na pernatim i papirnatim jastucima; poželiš da si avion, da letiš, da preletiš, da podletiš svaki most, svako zaglavlje, svaki zagrljaj – možda će sutra neka ptica slomljenog krila sletiti na tvoje rame, tu ostati kao u kavezu zauvijek oslobođena od slobodnog leta.
*
Slutiš da će kiše raskraviti kamene gromade podzemnih niša, krečnik srca vri u trenju purpurnih arterija, još jedan dan u molitvi i miropomazanju sujetom protiče bez velikih pokreta, naglosti dolaze tek kasnije, kad se sve opusti i prođe, kad samozaborav izbriše svaku granicu između tijela, nagost se odijeva u svilene šalove, tek da prikrije zbunjenost izloženosti nemirima, zamaskira nelagodu, zamrlja isrctane prave linije, bodljama prekrije glatkoću dodira; odmotavaš konac sa vrata, prstima paraš ono što je upareno, što boli, smeta i zapinje – ako ne izdržiš, zatvori oči, čekaj, muči se, ako ne prođe, posveti se, odvoji od svega, izoluj preostalo zdravo tkivo, steriliši i zavadi sa svime.
*
Zalaziš u svoje najzabačenije odaje, u temelje i armaturu riješ s upornim nastojanjem da ne budeš sebi drugi, gubiš se u kilometrima prostora, grad se topi kao kašika masti na prevreloj tavi očekivanja, mostovi podrhtavaju pod nesigurnim koracima, strahuješ od dubokih voda i visine sa koje se možeš survati, zaludna je svaka (za)bludnost tamo gdje jutra se ponavljaju u nedogled, uvijek istim redoslijedom odlažeš ono što se od tebe očekuje, jednakim žarom gubiš one bitke koje si ubilježio kao lake pobjede, nema lovorika, spalio si krunu od trnja, pod tepih bacio ostatke nesvarenih trauma; plišane igračke plaze se ispod kreveta, otvorena vrata i ormari propuštaju olujne vjetrove, ne možeš podnijeti da si van ovojnice poznatog, kao da ničega nije ni bilo prije ovoga sada, prosta provincija duše, udaljavanje, treperenje, nelagoda u stalnom nasrtaju, kontinuitet cvokotanja i zebnje.
*
Istine se ne mogu obistiniti, kao što ostaje neizgovorljivo ono što sumnja šuti u svojoj nemoći da progori jezik, ako pogledaš iza sebe možda će se ukazati neki obris svjetla, pukotina u gromadnoj santi, erozija u poroznoj stijeni, zlatna nit kucavica, tiha, slaba, jedva osjetna, ali čemu gledati u ponore i kriviti vrat osvrtanjem u ono nemoguće, bezdano, što je oteklo u prostor nedohvatne nemislivosti, ako se svaki povratak tumači kao samoubistveno survavanje svega što spoznaja donosi; ti si leptir napola otrgnut od ružnoće gusjenice, polovičan i necijel, nedorastao, ptica bez kljuna sa mrenom na jednom oku, usamljenik ogrnut kožuhom težine neba, olovnom kišom zore okupani konjanik sa kopljem okrenutim unazad, spomenik beznadnoj melanholiji, koji kako god ga postave, kakav god da mu bio postament, pada na glavu, razbija se i krhotinama zamjenjuje zvono na crkvi buđenja – pitaš se da li si se ikad probudio ili je strah sna ugušio jastukom tvoje ruke, vezao ih i onemogućio ti da dodirneš lice, da shvatiš imaš li oči, usne, da li dišeš i koliko dugo možeš izdržati bez vazduha.
*
Zaboraviš gdje si pošao prilikom svakog putovanja, dani su godine opalih grozdova sa plafona nebesnog ogledala, uzica za slijepog psa i okovratnik ruske kragne sklopljeni u nesnosni žičani mehanizam, sistemi poluga, dvoglave ptice u poluletu, zarezi kao koplja zabodeni u buku rečenice, nema prostora u kojem se ne možeš ubosti na neku iglu, zahrđali ekseri razgledaju mikroskopske jedinice straha i sve podsjeća na dan prije velikog potopa; ljudi hodaju unatraške rukama sluteći zidove, neko nosi konopac čvorovima izranjavan, neko ključ za koji neće naći vrata, nema pravih linija, zakrivilo se, zakamufliralo, zamrlo – kad pokušaš otvoriti prozorsko okno u sobu ti upada cijela ulica, obrušava se uz svu buku saobraćaj, bez reda i smisla zuji u zaglavlju topovsko džule, čeka da fitilj mu dogori; zatim mrak, tišina i ništa više.
*
Fraktalizira se čežnja u korijenu samozaborava, dvaput mjeriš svaki zanos, utrostručuješ zagrljaje, i oprez vezivanja što se projicira na ekranima očekivanja drhti u nelagodi presanjanog juče; ako je sjeme dovoljno duboko uzemljeno i za(o)grnuto iz pomračine klicom razdora nemaš razloga da sumnjaš u potencijal njegovog grananja, bez ploda, bez cvijeta, svaki rast je putovanje dostojno priznanja poraza, svako ohrabrenje himna je prohujalim nadanjima i jedan mali uzdah sa ozbiljnim posljedicama u disajnim tunelima; pokušavaš se odvojiti od ovog jastva, zametnuti trag onome što dolazi iz ropotarnica prethodnih odbrojavanja na brojanici dokazanih činjenica da ništa više nije isto, da ti nisi, da nije ono oko tebe ostalo nepromjenjivo i otporno na potrese, drhtanja i tanku, ali duboko urezujuću jezu trenutka – ne preostaje ništa drugo nego zaroniti se cijelim sobom u bunar tuđih želja, tu se hladiti, razlagati i tonuti, prije svega tonuti.
*
Umaraju te ljudi i razgovori bez cilja, zakamufliraš se u kameleonsku sijenku osmijeha i klimaš glavom kao igračka psa postavljena na zadnje ili prednje staklo automobila, ako ti tišina dođe u susret prigrli je kao majku koju si sam birao, koja te ne opterećava emotivnim ucjenama i uzdasima težine kamena, budi u saglasju sa odsustvom svakog tona, oslobođen pokreta i nužnosti da izgovoreno bude opredmećeno riječju i bilo kojim oblikom govora; zadržiš dah, zatvoriš oči, slušaš ono što se ne može čuti, i kao takav postaješ dječak što se nizbrdicom kotrlja osjećajući kako ga biljke i insekti bockaju ispisujući na koži šifrirane poruke neprekidnog trajanja – sve se vraća u onim oblicima koje si udahnuo sa prvim krikom porodilišta, fleševi bezbrižnog neznanja uglazbljeni u mir jednog vremena koje ti trajno obilježava svaki pokret, svako gledanje; fantomska bol, okrugla šteka na vratima praroditeljske kuće, bunar, potok sumnje, i sve se izgubi kao da nikad nije ni bilo, godinama potom sanjaš prvotne oblike, geometriju neprekinute melanholije srca, što traži razbijene krnjatke sebe i ne uspijeva ih nikad sve sakupiti u jedninstvenu sliku, vrijeme koje se udaljava je ovo vrijeme sada, bezvremeno nikad, nepovratno u agoniji odsustva.
*
Eto te opet tamo gdje sužava se misao o svakoj mogućnosti bijega iz kože omotane oko mesa besprizornosti, dani su lahorenja na labaratorijskom vazduhu, kao čovjek slon pod staklenim zvonom neželjenih pogleda nelagodom hraniš životinjice u arterijama srca, klovnovi, djevojke na trapezu, bestijarij tajnovitih nakaza, cijeli cirkus u plamenom krugu, izvrnuta rukavica jučerašnjeg žrtvovanja, monaško tihovanje zaneseno u bludi tijela, u pokretima i razrokom horizontu što obuhvata od zazena do histeričnog nemira, nemirenje, nelagoda, sve što ostaje kao zaostatak nesvarenih ostataka kontaminacije okrvavljenih želja; nikad ne bi mogao biti nešto drugo, ako bi ponovo izabrao, birao bi jednako dosljedno da pogriješiš, da se izgubiš u sebi, u onome što te tjera da se oblažeš folijama i maskama – jednog dana, usred zrelog ljeta, neko će pokucati na vrata, samo jednim udarcem rastvoriće sve strukture, raspašće se svaka geometrija, minusi, negacije, oblici lakoće i ona skrivana bit da ništa nije zrelije od usana osušenih vjetrom poljupca; graja djece pod prozorom, grad koji zasljepljuje svoje obzore, molitve iz daljine, zvono što probada dlanove zvukom i razapinje te.
*
Autoportretom zamišljenim kao odjek u praznom prostoru razgovaraš sa oblicima nemjerljive daljine, u stvarima bliskim ali nedokučivim okušavaš se poput djeteta dok zida pješčanu kulu na vjetrometini dana, tražiš, gubiš i nalaziš, vrijeme je ratova i cementa, vrijeme varljive istine, nestalnost i skretanje, zid koji uporno podižu obrušava se, kruni, zapetljava se traka i nema čistog kadra, nostalgije, žrtvovanja i jurodivih monaha umjetnosti što idejom uziđuju oči u gledanje, negledanje, igre žmurke i skrivača, laži se kotve i razrastaju kao otrovno bilje zavodljivog izgleda, trnjine u nepreglednim poljima pred koracima razbaštinjuju sve planove i mogućnosti sidrišta; ako si poželio ono što nadrasta kalup kupljen u prodavnici jeftine plastične robe ne umiješ razvaliti krajeve i ograničenja se nameću kao slutnje neizvjesnog, onog što je nedohvatljivo i neprestano se udaljava, izmiče, nestaje u maglinama – zastaneš li, izgubiš li na trenutak brzinu, masa tijela u plamenu opepeljuje se opustošena odsustvom želje; nema riječi, slova nema, ugušio se glas, usahnuli urlici.
*
Čekaš da se jednom konačno probudiš, sve što jeste kao da se nikad nije obistinilo, u magnovenjima iskrižalo se sa nekim tuđim filmom i imenima, nečijim tuđim godinama i slikama, ti možda jesi našao put, skrivenu stazu u šipražju, brao si sa svakog drveta, svaki plod zagrizao, puštao sokove da plave, natapaju nutrišna jezera i zapljuskuju obale samozaborava, ali izmaklo ti je, skrilo se u sebe ono što ukus je i slast, bljutavo u zagrizu nešto, gorčina smisla, talog iskustva, beznadna neutoljiva glad; mi koji smo disali širom otvorenih pluća, zagrcnuli smo se smijehom i vlastitim jezicima sapleli u govoru, poklekli pred bukom, šumovima, besprizornim repeticijama jeftinih krinki unaprijed izgubljenih uloga – ko je glumio sebe, ko je ušao u lik preglumljujući svaku zaigranost, odrvenili su mu geste, mimika okamenila u tikovima probdjevenih logoreičnih noći; pustićeš da prođe, nećeš se vraćati, zastajati, zastraniti, ni uzimati dah da iznova zaroniš; neko bi rekao potpisao si smrtnu presudu, pristao na plutanje bez koordinata, u mutnim vodama, u žabokrečini; kako god ti rekli, kakvu god ti grešku tetorvirali u odgovornost i sujetu, ti ćeš se dosljedno gubiti u sebi, samo gubeći možeš zamisliti da se obnavlja, poništava, ono što prošlo je i ono što ima biti.
