ĐORĐE KRAJIŠNIK
U tvom posljednjem romanu „Led. Otapanje“ iznova se vraćaš na temu Mediterana, i njegovih kulturnih antinomija, šta za tebe znači taj prostor i kako ga vidiš, te šta je bilo inicijalno polazište za ovaj roman?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
Zaseban univerzum, o kojem, usprkos svemu napisanom, i usprkos tomu što će ovo zvučati kao opšte mjesto, ostaje beskonačno mnogo nesipričanih priča – to je, ukratko, za mene Mediteran. Zar može biti drugačije kada govorimo o prostoru koji je rodio Evropu, te kako je napisao profesor Predrag Matvejević u svom Mediteranskom brevijaru, dugo bio i veći i značajniji od nje. Tu se nalazi i polazište ovog romana: susret, koji često prerasta u sukob različitosti, ovaj put ne toliko na društvenom, koliko na onom subjektivnom, intimnom planu.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Ono što je specifično u svim tvojim dosadašnjim romanima jesu dva pripovijedna nivoa, jedan koji se odnosi na prošlost, sa povijesnim referencama i dilemama, a drugo je kontekst savremenosti, zašto ti je važno tako postaviti svoje narative, šta nam ta mediteranska prošlost govori o stvarnosti evropske kulture danas?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
Sa jedne strane, volim na taj način organizovati vlastiti tekst, jer to, držim, u njega unosi razigranost, kako u procesu pisanja, tako, vjerujem, i za čitaoca. Sa druge strane, takva postavka ima dublje razloge. Historija, to jest naš odnos prema njoj, nije ništa drugo do dugi niz pitanja koja postavljamo prošlosti, što u ime radoznalosti, što zbog problema, strpenji i tjeskoba koji izviru iz naše sadašnjice. Mediteran je najbolji dokaz tomu: on nema samo beskonačno mnogo neispričanih priča za ponuditi, kako sam gore već naglasila, on ih neprekidno i iznova proživljava.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Kako gledaš na ovaj romanu u odnosu na prethodna dva romana „Via appia“ i „Strašna djeca Averroesova“, šta je ono što ih povezuje, dojma sam da im je ono suštinsko izvorište isto?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
Svakako, možemo reći da je polazište slično, no svaki rukopis je za pisca novi šav, drugačiji od prethodnog. Sva tri romana dotiču se pitanja identiteta, ali Led.Otapanje je moj ubjedljivo najautobiografskiji roman. Naravno, kako si i sam primijetio u tekstu Rasterećenje od budućnosti, autobiografsko u ovom slučaju nipošto ne svrstava Led u ona “djela kojima se ne izlazi iz okvira pukog ispovijednog prvog lica”, ali ipak su autobiografski elementi brojniji u odnosu na prva dva romana. Na koncu, držim da je ovaj roman i u pripovijednim nivoima uravnoteženiji od prethodna dva, no za takvo što je bio neminovan rast, dakle, izvjesna zrelost i iskustvo koje nije moguće imati sa 21. godinu, kada sam završila pisanje svog prvog romana.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
U središtu romana „Led. Otapanje“ stoji opera „Turandot“ Giacoma Puccinija, roman je i struktuiran prema njenim činovima, sa epilogom, na koji način ti je bilo važno ovo Puccinijevo nezavršeno djelo i gdje je u tome onaj lajtmotivski citat iz legende o persijskoj princezi Turandot?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
U operi, led predstavlja princeza Turandot čiju hladnoću i nadmenost otopi ljubav mladog Kalafa. Ovdje je led sinonim za identitet. Za njegovo otkrivanje, dakle, otapanje – bolno, ali neophodno – potrebna su tri čina i epilog, onaj koji Puccini nikada nije dovršio, ali u romanu je on ispisan do kraja. Dakako, u igri je identitet protagonistkinje Une, ali i identiteti njenih prijatelja, troje visokoobrazovanih mladih ljudi čije je živote spojila ljubav prema muzici i teatru. To je, može se reći, jedino u što ostaju sigurni do kraja romana, jer njihova generacijska izgubljenost otapanjem zapravo preraste u dramu iz koje se njihovo prijateljstvo ne može opraviti. Napokon, Turandot je ovdje važna jer su tri zagonetke postavljene tako da pokriju tri važne teme: nadu da jedna generacija nije posve izgubljena, krv kao kontinuirano vraćanje korijenima, i Turandot kao led, to jest identitet koji se topi i u epilogu biva posve raskrinkan.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Muzika je, kako si već djelimično naglasila, suštinski važna za sva tri tvoja književna djela, ona je, čini se, svojevrsni unutrašnji pokretač, budući da je muzika tvoj prvi poziv, kako vidiš taj odnos između muzike i književnosti, kako ih pomiruješ i povezuješ?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
Smatram da, unatoč korištenju različitih kanala za povezivanje sa publikom, muzika i književnost imaju sposobnost prenijeti, kada se obraćaju receptivnom duhu, sličan umjetnički osjećaj. Ili možda se, jednostavnije, književno pisanje i osjećaj za muziku, stapaju jedno u drugo, često na nesvjestan ili ne posve uočljiv način. Da sada ne ulazimo detaljnije u kompozicionih sličnosti, možda je dovoljno reći da onoliko koliko je pjevanje sa svim svojim elementima (ritam na prvom mjestu) važno za izvedbu jedne muzičke fraze, toliko je važno i za pisanje. Onoliko puta koliko svojim studentima ponovim da moraju “pjevati” frazu u sebi dok vježbaju, toliko se i sama služim istom metodom pri pisanju.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Živiš i radiš između dvije kulture, bosanskohercegovačke i italijanske, koliko je to iskustvo oblikovalo tvoje umjetničke poglede i uopšte životne svjetonazore, šta je jedno a šta drugo u tvom imaginariju?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
Mislim da je Led. Otapanje, kada bi ga ugrubo trebalo sažeti, upravo roman o tome: dva imaginarija, dva svijeta, njihov (ne)sklad i borba da se pronađe ravnoteža između sukobljenih strana unutar same individue. Prva, kultura iz koje dolazim, u ovom trenutku za mene je tačno ono kako je u romanu opisana. Ukratko: mada od izuzetne važnosti, naši korijeni su jedno, a svijet i izbori na kojima se temelji naša svakodnevnica, nešto sasvim drugo. Druga kultura, radilo se o Italiji ili Austriji, dakle Evropi, unatoč nemirima, nesigurnostima, razočarenjima, odlascima, dolascima, ona je kojoj dugujem ono što danas u umjetničkom smislu jesam.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
„Led. Otapanje“ je, jednim svojim dijelom, i svojevrstan generacijski roman, u njemu se u mnogim pasažima govori iz perspektive dvije mlade junakinje u vremenu kada se postavljaju pitanja šta umjetnost uopšte jeste, kako iz ugla vlastite generacije vidiš smisao bavljenja umjetnošću?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
Moj stav o tome iznesen je na više mjesta u Led.Otapanje. Smisao je moguće pronaći samo ako odbijemo da nam on bude nametnut. Budući da si ti u svom tekstu već prenio dio o upper-class književnosti, ja bih rado kao odgovor na tvoje pitanje navela slijedeći primjer iz teksta: “To da umjetnošću treba promovirati te i te (bez)vrijednosti, da književnost daje glas ovima, da umjetnost mora, da je dužna pomoći kada se radi o tome i tome, slušale smo posvuda, u nas je to da moramo ‘promovirati i promovirati’ i ‘po- boljšavati i poboljšavati’ društvo i svijet utiskivano od prvog do posljednjeg dana našeg školovanja, od prvog do posljednjeg masterclassa i festivala, od prvog do posljednjeg maestra koji nas je podučavao, dakle da moramo biti u skladu s vremenom, jer ovo je vrijeme naše vrijeme i ono nudi sve, jer nikad nije bilo u ovoj mjeri pristupačno, pa čak i isplativo raditi s umjetnošću, no zato treba “promovirati” i “poboljšavati” i “izjednačavati” umjetnošću, takoreći praviti male revolucije i ne uradimo li tako, niko do mi same neće biti kriv za naš neuspjeh, jer u ovom svijetu uspjeh je posvuda, pa ako ga nisi postigao, “šta tačno s tobom nije u redu?”, ponovili su nam bezbroj puta, ne računajući s tim da smo Laura i ja strastvene, ali nadasve nadarene i pronicljive čitačice i da će ta strast i talenat kod nas učiniti zauvijek sve njihove parole mizernim, usto i ogavnim.”
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Kada je u pitanju književnost, živimo u vremenu kada u prozi sve više dominiraju stvarnosno i autobiografska fikcija, kao da je na neki način nestalo potrebe za maštom i svjetovima koji nisu puka anegdotalnost, o nekim od tih dilema u romanu „Led. Otapanje“ se direktno i kritički progovara, šta je ono što tebe vodi prilikom stvaranja, te zašto ne pristaješ na trendove vremena?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
Zato jer je pisanje moja nadublja potreba nad kojom niti jedna moda ili trend mogu imati moć. Moja književnost je presjek koji dajem prošlosti, ali i već pomenuti šav u sadašnjosti. Na kraju, riječ je o dugotrajnom istraživanju, sebe, svijeta, korijena, moje generacije, umjetnosti, prošlosti, Mediterana… Ne vidim koji bi trend ili vrsta aktivizma mogli nadomjestiti navedeno? Napokon: “Sve vrvi površnošću, sve je pojednostavljeno, snaći će se taj ubrzo i pronaći umjetnost prilagođenu ‘vlastitoj mjeri’, umjetnost ‘mudrih misli’, te pisce dubokih moralnih poruka, jer o umjetnosti je, za razliku od elektrotehnike, svako držao da zna dovoljno, već smo to iskusili sve četvero, ali ponajviše Edoardo i ja, koji smo pišući dijelili svoj unutarnji svijet i zahtijevali od onog vanjskog uvijek tako mnogo, uvijek previše – da ga zna pročitati.”
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Na koncu, šta je ono što te potiče da pišeš, kako zapravo izgleda tvoj stvaralački proces, kada se odlučiš da zakoračiš u novi tekst?
EMINA SMAILBEGOVIĆ
Čitanje. Kontinuirano čitanje (književnosti, poezije, historije, filozofije) me uvijek podstiče na pisanje, za koje, ipak, ne mogu uvijek pronaći vrijeme, kao ni disciplinu. Ne bih znala precizno kada se odlučujem zakoračiti u novi tekst. Da vjerujem u slučajnosti, rekla bih ti da je Via Appia tekst u koji sam slučajno zakoračila, ali onda bih to morala reći i za Strašnu djecu, kao i za Led.
