Lav Nikolajevič je sjedio u kupeu. Iznenada je ostao sasvim sam, ali to mu nije smetalo. Već je počeo da osjeća malaksalost. Teško je disao. Iako je samog sebe ubjeđivao da će izdržati, fizički napor nije bio u skladu sa njegovim godinama.
Juče je poslao pismo Sofiji Andrejevnoj da se neće vratiti. Njen pokušaj samoubistva, nesnosna pisma djece, potraga koja mu je za stopama, sve su to bili tragovi njenog prisustva. Djelovalo je skoro kao da nije pobegao od kuće.
Misao o povratku s vremena na vrijeme bi se pojavila. Da li je ovo zaista nešto što smije da uradi? Kako da svoju sreću gradi na tuđoj nesreći, nesreći Sofije Andrejevne? Nakon svih misli o idealu bračnog života, on napušta svoj dom poput Ane Karenjine. Ali ne, u tom domu više nema sreće. Davno su prošli dani kada je on bio Ljevin, a ona Kiti. Ali zašto to? Zašto misliti kroz knjige u kojima je estetika iznad morala? Zašto misliti iz tačke onoga čega se i sam odrekao? Život ima prednost nad umjetnošću.
Ali Jasna Poljana odavno ne liči na život, nego na zatvor. A Sofija Andrejevna ne liči na ženu, nego na stražara. Godine ljubomornoga čuvanja, histeričnih ispada i nadgledanja uništili su porodičnu sreću. Oni više nisu bili u braku. Oni su bili dvije osobe koje se ne razumiju. Ona je ubijala njega željom da ga potčini, a on nju željom da bude slobodan. Ne, odavno nisu Ljevin i Kiti.
Noć pred bijeg nije mogao da spava. Ustao je i upalio svijeću. Sofija je to osjetila. Ušla mu je u sobu da ga pita za „zdravlje“. U njenim očima je vidio smrt. Tada je odlučio da pobjegne.
– Povratak znači smrt. Još jedna scena – i kraj – rekao je juče. Zato je morao što prije da ode. Ne, ne umire onaj koji vjeruje u duhovno usavršavanje. A tamo, u plemićkoj raskoši i tim bračnim okovima, on nije mogao da ide naprijed. Imao je 82 godine, i izabrao je život.
Neko je ušao u prazan kupe i sjeo pored njega, ali on nije imao snage da pogleda ko. Posmatrao je kroz prozor. Zima nije obećavala da će mu fizički olakšati putovanje, ali toplina doma bi ga ubila.
– Na dalek ste se put uputili – zapita saputnik.
Glas je bio muški. To nije bio Sašin, ali nije bio ni Dušanov glas. Bilo je nešto neljudsko u njemu. Ali Lav Nikolajevič i dalje nije mogao da se okrene.
– Čini se.
– A čemu se nadate na tom putu?
Nije mu bilo do razgovora. Ali je odgovorio.
– Nadam se onome čemu čovjek mojih godina uopšte može da se nada.
– A to je?
– Život nije lakrdija, znate. Možda su mi ovi meseci koji su mi preostali da poživim važniji od svih preživjelih godina, i treba da ih proživim lijepo.
– Lijepo razmišljanje. Da ste barem meni dali da mislim tako.
Ova opaska ga začudi. Možda je neki čitalac koji ga je prepoznao. Možda je neko ko mu zamjera zbog onoga što je napisao, ili zbog njegovog razlaza sa Crkvom.
– Ne razumijem.
– Da ste mi barem dozvolili te misli, možda ne bih završio tako bijedno kako sam završio.
Prođe ga jeza. U istom trenutku postade mu hladno. Znoj ga je oblio čitavog i činilo mu se da ne može normalno da diše.
– O čemu Vi pričate?
– Pričam o tome šta ste mi uradili, Lave Nikolajeviču.
Strašan bol raspara mu pluća. Ko je ovaj čovjek?
– Šta sam Vam uradio?
– Vi ste me ubili.
I više nije mogao da drži pogled uperen u prozor. Okrenuo se svom čudnom saputniku i preblijedio.
Pored njega je sjedio čovjek ni mlad ni star, ni lijep ni ružan, ni mršav ni debeo. Nije imao ni oči, ni uši, ni nos, ni kosu. Nije imao ni noge, ni ruke, ni leđa, ni stomak. Bio je sjena. Ali i takav, bez usta, i dalje je pričao sa Lavom Nikolajevičem, bez ušiju, i dalje ga je slušao, bez očiju, i dalje ga je posmatrao strašno i duboko.
Grof osjeti kako gubi snagu.
– Ko ste Vi? Šta ste Vi?
– Ja sam Vaš lik.
– Kako mislite?
– Ja sam onaj čovjek koji je stradao pod vozom, kad je Ana Arkadijevna došla u Moskvu.
– Molim?
– Ana Arkadijevna. Ana Karenjina. Zar ste zaboravili?
Oči Lava Nikolajeviča su se razrogačile od straha. Nije mogao progovoriti. Teško mu je bilo da diše. Osjetio je kako gori.
– Ja sam onaj čovjek iz Vašeg romana, koji se nikada ne pojavljuje na sceni. Za mene se samo zna da sam mrtav, da sam izdahnuo pod vozom, ali ne zna se ni zašto. Da li sam se ubio, ili sam bio pijan, ne zna se. Ja nemam oči, uši, usta, nos, ja nemam lice, nemam ni ruke, ni noge, nemam tijelo. Ja sam stvoren da bih umro. Vi ste me stvorili, Vi ste mi dali život, samo da biste me ubili, Lave Nikolajeviču, Vi.
Tama putnika obgrli kupe. Umjesto vazduha Lav Nikolajevič je disao mrak. A u njemu, osjetio je mnoštvo mrtvih očiju iz nekog drugog svijeta kako ga posmatraju.
– Vi niste stvarni!
– Kako da ne budem stvaran? Pa vi ste me stvorili!
– Ne to su sve opsjene i laži. Ja sam se tih djela odrekao. I sve da nisam, Vi ste izmišljotina.
– Izmišljotina, kojoj ste Vi dali život. Izmišljotina kojoj Vi niste dali da živi. Odakle Vam pravo, Lave Nikolajeviču, da tražite život, kad ste ga nama oduzeli? Zar nismo i mi dostojni duhovnog usavršavanja, iako nismo od krvi i mesa. Zašto ste nam takvu sudbinu odredili? Zašto?!
Srušio se sa svoga mjesta. Na podu je vidio samo mrak iz kojeg izroni jedna lijepa ženska glava. Bila je to glava Ane Arkadijevne. Ali oči su joj bile drugačije. Gledala ga je očima Sofije Andrejevne. Gledala ga je očima smrti.
– Kako je Vaše zdravlje – upita ga.
