Gabrijela, pišem sa strahom da će se onog trenutka kada stavim tačku na ovu rečenicu okončati i moj život, zato već na samom početku pokušavam da izbjegnem kraj, barem dok ne napišem sve ono što će možda spriječiti tvoje prevrtanje očima u slučaju da budem živ dok ovo čitaš, ili pomoći da me shvatiš u slučaju da ovo zaista bude moja posljednja poruka tebi i svijetu koji nikad nisam razumio i izgleda neću čak ni ako preživim ovaj logoreični ispad, vodu po kojoj se kao davljenik koprcam ne bih li ostao na površini pisanja i ne potonuo u nepregledne dubine mraka, ali još važnije je da ti dokažem da smo stvoreni, ne od mesa, ne od krvi, ne od vode, ne od duše, već od riječi i da se od samog postanka svačiji život mjeri po tome šta je i koliko rekao, pa kada pogledamo predstave smrti spoznajemo beskrajnu ograničenost ljudske svijesti jer Smrt nije kosac, niti jahač, niti kostur, već zapisničar koji bilježi sve naše riječi, izrečene i ispisane (zato te molim da ne dozvoliš Hektoru da pođe mojim stopama) i kada se dodijeljena zaliha isprazni i svi govorni i pisani čanci su ispijeni, dolazi po naplatu u tačno vrijeme sa tačnom cijenom, upravo kao što sada osjećam da dolazi, pa pokušavam da ga najobičnijim jezičkim marifetlucima udaljim, možda ne toliko da bih duže živio, već da bih te ubijedio da ne lažem, ne izmišljam, ne haluciniram (redovno sam pio terapiju, Gabrijela, i to možeš da provjeriš sa mojim psihijatrom) nego govorim, odnosno ispisujem istinu za koju te molim da je pokušaš razumjeti, uprkos tome što svaka logična ćelija tvog nervnog sistema puca u glomaznoj i nabacanoj konstrukciji misli labavo povezanih sintaksičkim pravilima i što me u ovom trenutku (ovo je taj trenutak kada tvoja suzdržanost popušta, to odlično znam) psuješ, mrziš, kuneš i misliš kako sam sve gadosti, u koje uključuješ i moju smrt, uradio samo da tebe povrijedim, ali nemoj da me smatraš za ludaka i poslušaj me, jer si do sada imala mnoštvo prilika da se uvjeriš u moje proročke sposobnosti, kao onda kada sam te natjerao da pošaljemo Hektora u bolnicu da bi se ispostavilo da mu je potrebna hitna operacija, ili kada sam ti tvrdio da je posao asistenta namješten za onog čkiljavog tupoglavca Hermana, ili (ne koristim najtragičniji primjer da te povrijedim, već da te suočim sa činjenicama) kada sam tvojoj sestri uporno govorio da ne ide na put u Beč i podsjetiću te kako si mi uvijek odgovarala s nepovjerenjem, omalovažavanjem, otporom, da bih svaki put, na našu sreću ili još veću nesreću, bio u pravu, ali onda bismo napravili pun krug i ponovo se vratili na nepovjerenje koje nije bilo svojstveno samo tebi već svima koji su me poznavali, osim donekle mojoj majci, koja nije sasvim vjerovala u moja nejasna proročanstva i iznenadne napade zastrašujuće slutnje, ali je makar priznavala da imam neko njoj nejasno ali stvarno čulo, pa je nekoliko puta smirivala oca kad bih u svom nepogrešivom osjećaju nadolazeće opasnosti odbijao nešto da uradim ili bih naprotiv radio ono što mi je bilo izričito zabranjeno, i spasila me (ne)zasluženih batina, pa čak ih je jednom dobila umjesto mene, ali ni ona nije htjela da me posluša kada sam joj prije pet godina zabranio da išta govori jer joj je ostala još ravno jedna riječ, i umjesto da ćuti, pogledom je rekla zbogom i izdahnula, i evo odgovora na tvoje pitanje zašto ljudi ne ćute ili zašto nijemi nisu besmrtni, a to je zato što riječi nisu samo ono što se kaže ili napiše, jer grub pokret može biti mnogo jasniji od dosadnog govora i na kraju krajeva zar već drevni narodi nisu iz leta ptica tražili simbole budućnosti, zato što su sve to riječi koje ljudima nisu date da shvate osim nekolicini nesrećnika poput mene (nekolicini kažem uslovno, jer lično nisam upoznao nijednog, iako sam ubijeđen da postoje), nesrećnika koji znaju da riječi mogu biti leptirovi ili kokoške (sjeti se koliko si se puta vratila s posla i rekla da ne možeš više da živiš u onom kokošinjcu), da neke riječi grade kuće, a neke ih ruše, da ima riječi lijekova i riječi tenkova, da sevdalinka oronule kafanske pjevačice u jednoj zabitoj krčmi nadomak Mostara miriše na preprženu kafu i zumbul iz presahlog bidermajera ili da psovke debelog i nabreklog strica Bakija, istetoviranog razjapljenim kineskim zmajevima po mišicama, lupaju sve što vide, njegovu suprugu, djecu, pa čak i mene koji sam svaku njegovu posjetu, još kao beba, popratio vrišteći kad bi me raspalio aperkatom jednim jebote, pička, šupčina, pederčina, u usta ti serem, mamu mu mrtvu u pičku nabreklu jebem, na šta je majka našla hiljade načina da me smiri (sve i jedan je bio bezuspješan), dok bi moj ćutljivi i praktični otac odmah skidao kaiš i tako me naučio da u ovome svijetu batine imaju veću moć od razumijevanja, koje je i njemu nedostajalo kada se požalio na blagi bol u glavi tri dana nakon što je istukao mamu, a ja sam odlučio da se prvi i jedini put oglušim i ne pozovem hitnu vrišteći da će moj otac imati moždani udar i taj sam ugušeni vrisak čuo svaki put kad bih ga vidio usranog i upišanog u invalidskim kolicima sa razjapljenom vilicom iz koje se cijedila gusta slina puna neizrečene srdžbe prema svemu što ga je okruživalo, bespomoćnog kao što sam ja bio bespomoćan pod nogama klinaca iz razreda, nakon što sam se zaletio u Mikija, jer sam u njegovim riječima idem po cigare čuo kako mu se oštrica Poove čakije zabada ispod rebara jer neće htjeti da mu da marku za inzulin, kao što sam bio bespomoćan pred tvojim pogledom onog dana kada je Herman rekao tata, a jedno ta se pretvorilo u naš bijeli golf sa nama dvoma na prednjim sjedištima i njim u dječijoj sjedalici otpozadi, a drugo ta je postalo crni džip orijaš koji juri ravno prema nama, a kada je sat vremena kasnije rekao mama, dok smo sjedili zaključani, jedno ma si bila ti, drugo ma sam bio ja, oba okrenuta jedno drugom leđima krečući se u različitim pravcima, a ti si me, držeći ga u svom naručju nakostriješena i iskeženih zuba kao vučica, pogledala i tad sam shvatio da sve gluposti koje mi je moja prokleta sposobnost pružila, mogućnost da nuliram svaki test, jer sam već u pitanjima vidio odgovor, ili da vidim Maju golu golcijatu svaki put kad kaže vodopad, sve to ne može nadoknaditi neprimjetnu i beskonačnu pauzu između dva ma, i znam da bi me da sam živ, baš u ovom trenutku pitala, a nemoj, samo me to ne pitaj, a znam da bi, kad tako dobro poznajem riječi zašto sam onda propao kao pisac i zašto nisam novi jebeni Frenzen, na šta ti kažem da su riječi kao ljudi, neke kasne na autobus, što to ne znači da ne dođu do svog odredišta, i još ti kažem da za sva moja trabunjanja sada imaš posljednji i ključni dokaz, moj leš, lešinu, truplo, kadaver, corpse, praznu beživotnu riječ na istrošenoj stolici s poispadalim vijcima, dovoljno srećnoj da nadživi dupe koje se na nju ustoličilo, glave skljokane na sto pred praistorijskom verzijom Asusovog laptopa dovoljno moćnog još samo da otvori Word, pored nepojedenog sendviča sa parizerom i tost sirom, neoguljenog skuvanog jajeta, poluprazne kutije cigareta i dupke pune pepeljare, sve to ulazi u riječ koju ni uz sav napor svog racionalističkog aparata ne možeš izbrisati iz svog sistema logički utemeljenog na jednoj premisi, da sam JA ludak kojeg treba zavezati i otuđiti od sopstvenog djeteta, i da su svi moji manični ispadi posljedica trauma iz djetinjstva, slabinih nerava, genetskog naslijeđa ili nekog psihološkog poremećaja, ali moj nepostojeći puls, koji si, preduzimljiva kakva si uvijek bila, odmah opipala, ne možeš pretvoriti u postojeći, niti ovu praznu mješinu možeš opet ispuniti vazduhom, niti natjerati ustajalu krv da opet poteče, ne možeš više poricati da sam bio u pravu i da moja bolest nije ludilo već čulo za oblike riječi, rijetko poput druge glave ili trećeg oka, ali stvarno, STVARNO, ono je stvar, postoji, stoji, živi, diše, kao tvoje volim, radim, uzimam, odlazim, kao bogtipomogo koje baka ispred groblja prodaje za marku sa tucetom svijeća, kao Nedin komšija koji joj iskače iz nafrakanih usta i steže te oko vrata dok joj još samo ovo ne pomogneš, kao gomila stvarnih stvari kroz koje prolazimo i koje slovotvorimo svaki dan u prolaznim uličnim ćaskanjima, u androidima, ajfonima, računarima, na bilbordima i naslovima sa trafika, živih oblika koji nam govore i ono što ne želimo čuti kao doktorovo dobar dan dejane od prije neki dan, sa naglašenim d d d koje odzvanja kao udarac raskopane zemlje o javor, ili zagljušivi miris tamjana u popovim riječima hvala bogu, ili gusta, ljepljiva tama koja curi iz telefona u moje uho dok brat govori smiri se, zar ih ne vidiš, Gabrijela, zar ne čuješ sve te riječi oko nas kako zveckaju, pucaju, lupaju, sijeku, režu, kolju, prijete, naše riječi nam rade o glavi, žele nas, dugo smo se igrali sa njima, sada su se umorile, hoće naplatu, piju nam krv, nisu to više miroljubiva tepanja, više niko ne koristi hipokoristike, jesi li primijetila, a i ako koriste puni su botoksa, sada su na cijeni riječi na steroidima ili riječi doušnici, svuda su oko nas, prate nas kad ne gledamo, ulaze u naše sobe kad spavamo, san odavno nije riječ koju bih preporučio ikome, a posebno su ljute na mene, napadaju čim dobiju priliku, kao neki dan dok sam prelistavao vijesti i zaskočio me skandal da mi je telefon ispao iz ruke, ili kad sam listao brošuru turističke agencije i čim sam okrenuo stranicu Mikonos mi je zamalo izbio oči, ili kad sam se skoro ugušio prelazeći preko mosta jer sam na bilbordu vidio rafting, ili, najgore od svega, kada je šef juče došao na naš sprat i najavio tim bilding, ja koji nisam klaustrofobičan, arlaukao sam živ sahranjen, ugrađen, uzidan, ubildan između četiri crna zida, sve se to već neko vrijeme dešava i ništa ne pomaže, ni tablete, ni psihijatar, ni vježbe disanja, čak se pogoršalo, sve do jutros, kada sam ustao čist od misli i zvukova, oprao zube i spremio doručak da bih upalio radio i čuo come in she said i’ll give ya shelter from the storm, a vani je nečujni vjetar krzao prozor, samo što ga nije razbio, tlo je postalo crna smola, lijepi mi se po tabanima, iskidane žice mi paraju uši, notni zapis je crn, bijel, neispisan, i u tom trenutku sam znao da mi se čitav život sveo na ravno jednu rečenicu, koja može imati oblik tigra, jegulje, papagaja, može biti neboder, a može biti i vašar, ali kakva god bila vodi samo ka jednom i koliko god zavaravao sebe da sam bjesomučnim pisanjem korak dalje od smrti, istina je da sam svakom riječju sve bliži, koraci zapisničara prilaze, zapravo, to moji koraci idu ka crnom jezeru, a sve što pišem čitam kao smrt smrt smrt smrt, a ne želim da umrem, Gabrijela, jebe mi se i za tobom i za Hektorom, ljuti se koliko hoćeš i ne vjeruj mi koliko ti je volja, vas dvoje ste nebitni, želim da živim, pa makar me debili poput tebe još toliko nipodaštavali i proglašavali ludim, tjerali me na psihijatriju, trpali u ludačke košulje, boli me dupe, hoću da živim, da prevarim smrt, da ovo bude beskonačna rečenica bez smisla, teksta i konteksta, umjesto smrt smrt smrt da vrišti život život život koga boli briga za sintaksu, nezavisne i zavisne rečenice, bjesomučno umetanje i odvajanje vokativa zarezima, smislenost i artikulisanost, artikulaciju, laciju, lalaciju, la la la la la la la la la la lala la lal ala lala lal ala la lal al lententinisavarakatinisavarakatikatakabijabajabuf brrrrrrrrrrrrrrr pšššššššššššš rš ršr šršršrš šiš miš kaiš očev kaiš moj kaiš hektorov kaiš hektor plače hektor njače hektor huhče hektor pufče puf puf puf puf okošbokošprdekokošpitabajakolkotebitrebajaja jen dva tri donmakaronsonfereomareomareleoleotiptiptipleoleotiptiptipvantufri frt trt mrt smrt smrt smrt smrt smrt smrt smrt smrt smrt u pizdu materinu sve je smrt Gabrijela i ti si smrt kad kažem Gabrijela čujem škrabanje hemijske olovke na papiru grebanje stola mrtvačkog kovčega mrkli mrak ništa tvoje ime je ništa ti si ništa ja sam ništa smrt je ništa smrt = ništa ništa = ništa ništa ne znači išta znači značenje osim u smrti ne znači znači značenje u odsustvu značenje znači prisustvo značenja smrt je odsustvo značenja odsutan tebi odsutan Hektoru odsustan sebi odsutni meni konačna odsutnost umijeće odsustvovanja tvoje ime ne znači ništa Gabrijela tvoje ime je odsutno tvoje ime me napušta riječi me napuštaju ne vrati se stojiš na kiši tenda propušta gomila aj kent get no satisfekšn izvini ništa izvini ti ne čujem te buka Džeger pjeva masa pjeva kako šta si rekla vičeš mi na uho Gabrijela i ja vidim smežuranu gomilicu mesa koja plače uvijena u peškirić sa izvezenim slovima H E K T O R, Gabrijela znači Ljubav, majčin glas na plafonu koji se ljulja lagano udesno, lagano ulijevo, sanak ide uz ulicu, vodi Jova za ručicu, i onda osjetim njen prst u svojoj šaci, držim se čvrsto za njega kao Jovo za san, ali popustim kada san prevlada, Ljubav, odsjaj srebra u očevim brkovima dok letim u vis i slijećem u njegove ruke u ono doba kada je riječ tata značila tata, Ljubav, proljetni povjetarac u parku, Hektor jede šećernu vunu, povraća, nosim ga cijelim putem kući (kuća znači jednu sobu, jednu trpezariju, mnogo buke, malo sna), Hektor šmrca tata, tata značim ja, u bašti vičeš na mene, odjednom Hektor se smije jer ti se (sjećaš se, siguran sam) ptica pokakila na glavu, biće para (znao sam da neće i da ptičja govna lažu), i onda smo, kao mala grupa dodola vikali biće para, biće para, biće para, Ljubav, našu ljubav, ili bolje rečeno, naše ljubavi, skup, beskrajan niz trenutaka i doživljaja poput mirisa jutarnje kafe na balkonu u jednom budvanskom smještaju dok te gledam kako posmatraš more, pa mi prilaziš nerasanjena, uglavljuješ se u moju stolicu i pričaš mi o ugroženosti delfina, ili pijeska na tvojoj mokroj butini po kojoj kažiprstom ispisujem volio sam vas nijemo, beznadežno, pun strepnje i ljubomorne boli, volio sam vas iskreno i nježno – nek bog da tako drugi da vas voli, crnog dima iz ugljenisanih palačinaka koje uzaludno mažem džemom od kajsija ne bih li ti dokazao da su jestive, tvog pogleda kada su stigli rezultati testa trudnoće i tvojih nervoznih, izgriženih usana dok potpisuješ Gabrijela, a vrh hemijske probada papir, samo što ga nije sporio, i grebe po stolu kao po mrtvačkom sanduku, kao što nečujni vjetar krza prozore, a crna smola mi raste do grla, iskidane žice notnog zapisa debljaju, popunjavaju prazan bijeli prostor, uskoro će biti toliko debele da sunce neće moći da prođe niti muzika da se čuje, samo koraci zapisničara dum, (čuješ li ih i ti?) dum, četvoronožni, dum, dvoparni, dum, (prvi par je sumnjičav, oprezan, drugi sitan, brz, razigran) bliski poput crne tačke, usklađeni s ritmom vojske mrtvih riječi koje marširaju ravno ka provaliji, survaju se, krše o šiljate stijene, razvaljuju o sudare talasa i kamena, guše u bujici dubine, ili ne, ili lete, ne padaju, već lete, plivaju, trče, zapinju, puze, gamižu daleko od isušenih jagodica na mrtvim tipkama, daleko u život neizvjestan kao zarez i mutan priloška odredba, ka tebi i Hektoru, koji i dalje stoji pred vratima i pita se zašto je mama tako vrisnula, zašto me otjerala vani, hoće li se opet svađati sa tatom (ne brini, pošteđen je mog dara) i čeka da jednog dana dođu napokon do njega (to će biti tek onda kada tvoja stroga načela odluče da je spreman) i da se pred njim razmrsi ova rečenica zmija, koju pišem ne bih li spriječio tvoje prevrtanje očima ako ipak (ima li ljepše i lažljivije riječi) budem živ dok ovo čitaš ili ti pomogne da me shvatiš ako zaista (ima li okrutnije i neumoljivije riječi) ovo bude moja posljednja poruka tebi i svijetu koji nikad nisam razumio i izgleda ni neću, rečenica brojanica koju, pošto sam se pomirio sa neizbježnošću kraja, pišem siguran da će se onog trenutka kada stavim tačku okončati i moj život, Gabrijela.
