„Ako je pakao kuća, i to Hadova, prirodno je da ima psa čuvara; takođe je prirodno da taj pas bude zamišljen kao jeziva spodoba. Prema Hesiodovoj Teogoniji, taj pas ima pedeset glava; radi veće lagodnosti likovne umetnosti, taj broj je umanjen, te se kerber službeno prikazuje sa tri glave. Vergilije pominje njegova tri ždrela; Ovidije pak njegov trostruki lavež; Batler upoređuje tri krune papske tijare – a papa je nebeski vratar – sa tri glave psa koji je vratar pakla (Hudibras, IV, 2). Dante mu prosleđuje ljudska svojstva koja pogoršavaju njegovu paklenu narav: prljavu crnu bradu, ruke zapuštenih noktiju koji razdiru duše ukletih dok kiša pada. Ujeda, laje i pokazuje zube.“
Horhe Luis Borhes, Knjiga o izmišljenim bićima
Ne vjerujte u sve što pročitate.
Uprkos viševijekovnoj kleveti, Kerber, vrhovni bog pasa čuvara, zapravo je veoma uglađena i pitoma zvijer. Loš glas koji ga bije rezultat je njegovog posvećenog rada i ljubomore lijenština koje u životu nisu postigle bog zna šta. Opisan je kao krvoločno čudovište zato što su ga opisivali oni koji su gazili tuđ teren. Živima nije mjesto u zemlji mrtvih. Oni su provalnici. A koji se stražar umiljava provalnicima? Sasvim je prirodno da će se neprijateljski keziti bjeguncima i lopovima. To mu je posao. Ako je revnost najveća krivica koju čovjek ili pas mogu da počine, onda je Kerber zaista zaslužio sve te nakaradne predstave.
Život nas navikne na nepravdu, ali nekada ne možete biti imuni kada vidite kakav sve ološ dobro prolazi. Uzmite na primjer Odisejevog psa, Argosa. Univerzalni simbol pseće vjernosti gospodaru. Po čemu, moliću lijepo? Ta mrcina je prepoznala Odiseja nakon dvadeset godina odsustva. I? Najobičnija ulična džukela može po njuhu razaznati ljude. Jedino čime ovaj može da se pohvali je dugovječnost. A šta je uradio s njom? U kakvom je stanju dočekao vlasnika? I kako mu je čuvao kuću? Dozvolio je nekim strancima da zavladaju dok je gospodar odsutan. Svaki čuvar koji drži do sebe na smrt bi ih izujedao. Da je Kerber kojim slučajem bio Odisejev mezimac, kralj Itake ne bi morao strahovati od prosaca i nakon desetogodišnjeg lutanja, dočekao bi ga uređen dom.
Da li zato što su pripitomljeni, što im je poslušnost društveni ideal, psi su mnogo vjerniji svojim bogovima od ljudi. Dok je čovječanstvo većinski zamijenilo politeističke religije monoteističkim, pseća rasa je i dalje vjerna božanstvima antičkih i paganskih vremena. Iluzorno bi bilo pobrojavati sva božanstva, ali valja napomenuti da osim Kerbera, veliki broj štovalaca ima i Fenrir, božanski pas za kojeg se smatra da će pojesti Sunce i donijeti smak svijeta. Zato nikoga ne treba iznenaditi što ga mnoštvo pasa iščekuje kao što hrišćani iščekuju drugi dolazak Hristov. Ali ako mene pitate, to su čiste gluposti. Fenrira smatram izmišljotinom buvljivih reakcionara, običnih uličnih džukaca i mješanaca koji kuju planove o propasti čovječanstva i svijetu u kojima će psi biti na vrhu prehrambenog lanca. Koliko su ti planovi uspješni, govori današnjica. Na besmislene iluzije takvih jadnika pošten rasan pas poput mene može samo da prezrivo frkne. Ono što te budale ne znaju jeste da će i nakon Fenrirovog dolaska i pada čovječanstva, božanski Kerber vječno stajati da čuva vrata pakla i unosi red u svijet.
To što i sam nosim božansko ime imam da zahvalim svojim gospodarima i proviđenju koje je odlučilo ne samo kako ću se zvati, već i kome ću služiti. Vođen krilaticom „Nomen est omen“, čitav život sam posvetio tome da opravdam srećne okolnosti u kojima sam rođen.
Svojih roditelja se ne sjećam. Dok mnoge moje kolege sa nostalgijom govore o vremenima koja su proveli u porodičnom čoporu, o nježnom majčinom jeziku, toplom dahu iz njene njuške, slatkom mlijeku njenih sisa, ja ne dijelim taj bespotrebni sentiment. Na kraju krajeva, svako od nas mora imati roditelje. Čak ih je i božanski Kerber imao. I zašto onda toliko posvećivati pažnju tome. Svakog od nas je neka kučka rodila, i to nas ne čini nimalo posebnim.
Moji roditelji su bili dreseri koji su me obučili da budem najsavršeniji pas čuvar. Ljubav me ne zanima, jer ja nisam kućni ljubimac. Moja parola je: „U disciplini je sve!“ Bez pretenzije da zvučim bahato, mnogi iz moje kaste me cijene zbog moje posvećenosti pozivu. Ja ga nisam birao, kao što nisam ni birao da se rodim kao pas. Ono što je u mojoj moći jeste da budem najbolji u onome što radim.
Neki su me kritikovali da pretjerujem. Ja im odgovaram da su ljubomorne buvadžije. Ipak, koji se pas može pohvaliti time da savršeno razumije ljudski govor? Ne mislim pri tom na bazične naredbe poput „Sjedi!“, „Trči!“, „Laj!“, „Grizi!“ ili „Ubij!“ To sa malo truda i tupave mačke mogu da nauče. Ne. Ja potpuno razumijem sve što ljudi govore. Kada se žale na to da je supruga loše napravila ručak, ili govore kako smrdi zatvorenik iz ćelije 5-A, koji je šest dana bježao od policije sa trinaestogošnjom djevojčicom zarobljenom u gepeku, ili komentarišu smrt bivše porno zvijezde od predoziranja i procjenjuju vrhunce njenog opusa… Sve sam to postigao odlučnošću, disciplinom i predanošću. Kada bih uložio još malo truda, siguran sam da bih mogao i govoriti kao čovjek. Ali to bi već bilo guranje njuške tamo gdje joj nije mjesto. Zato sam zadovoljan pozicijom najboljeg zatvorskog psa čuvara.
Moj posao je po mnogo čemu zahtjevan, ali je dostojan vjernog sljedbenika kulta božanskog Kerbera. Ponekad je zahtjevniji čak i od njegovog, jer iako je bio čuvar onostranog ili metafizičkog zatvora, djelimično je bio i kućni ljubimac. Njegov gospodar je bio bog Had. Ja konkretnog gospodara nemam. Koji čuvar je na dužnosti, njegovim naredbama se povinujem. Ali iznad svih njih, jeste sam zatvor. On je sistem čijoj se volji povinujemo svi. I čuvari i zatvorenici. Nije važno koje smo vrste, ljudske ili pseće, niti da li smo tu po dužnosti ili po kazni, svi mi, još od onog trenutka kada kročimo preko praga, intuitivno osjećamo njegove zapovijesti. On nam se obraća preko svojih starih zidova redovno uprljanih krvlju usred zatvoreničkih tuča, zvuka rešetaka kada otvaraju ili zatvaraju ćelije, isijavanja vrućeg betona u zatvorskom dvorištu, bezbojnog mirisa hrane iz menze… Svaki metar ove građevine ispisan je nekim nevidljivim propisom koji diktira kako ćemo se ponašati na određenom mjestu u određeno vrijeme. Svaki korak i svaki dah, podređen je njegovom htijenju. Mi, njegovi stanari i podanici, dužni smo da se prilagođavamo njegovoj volji.
Ukoliko bih se morao opredijeliti da jednog čovjeka fingiram kao gospodara, te titule je jedino dostojan upravnik. Na svojoj funkciji on se nalazi skoro tri pseća vijeka. Za to vrijeme nijednom nije opalio metak. Dovoljan je pogled. Kada biste me pitali, kako bi ovaj zatvor izgledao u ljudskom obliku, šapom bih pokazao na njega. Uspravan i hladan poput spomenika. Dostojanstveno drži glavu koja izgleda kao da sve posmatra sa beskonačnog uzvišenja i sve obuhvata. Što zaista i čini u stražarnici. Iako to nije njegova dužnost, najviše voli da provodi vrijeme u tom tornju odakle vidi sve šta se dešava u zatvorskom dvorištu. Vremenom sam naučio da prepoznam kada je tamo. Dlaka na leđima mi pretrne i tada znam, gospodar nas sve posmatra. Iako bih volio da se ovim pohvalim kao aktom najveće odanosti, zasluga za to je samo nadzornikova, jer sam primijetio da se stražari i zatvorenici promijene onda kada nas on nadgleda. Svi se pretvore u led.
Nas dvojica imamo poseban odnos, vjerovatno blizak odnosu kućnog psa i njegovog vlasnika. Jedino on može da me pomiluje i to su rijetki trenuci kada ćete me vidjeti kako se umiljavam kao pitomo kuče. Našu bliskost su zapazili čak i zatvorenici. Jednom dok sam patrolirao dvorištem, neki od njih su me podrugljivo komentarisali, ne znajući za moju sposobnost razumijevanja ljudskog govora. Jedan je čak pomenuo upravnika, kako sam ja zapravo njegov drugi par očiju kroz koji sve posmatra kada nije u zatvoru. Da mi ta opaska nije imponovala, vjerovatno bih ga dobro izujedao.
Prema svima je strog, psima, policajcima, zatvorenicima, osim prema meni. Jer zna da za to nema potrebe. I kao što je on upoznao kućnog ljubimca koji čuči negdje duboko u meni, ja sam upoznao njegovu ljudskost. Postali smo povjerenici jedan drugom. Iako ja ne mogu da pričam sa njim, osjećao je da ga razumijem. Često, kada bismo ostali nasamo, znao bi da me pomazi ili počeška po stomaku ili njušci. I često bi mi pričao o svom životu, o kćerci koja treba da rodi drugo dijete, o tumoru supruge koji je nažalost već u poodmaklom stadijumu i izgledi za izlječenje su sve manji, o dobicima u sportskim kladionicama, najukusnijim benedikt jajima koja je za čudo jeo u jednom provincijskom restoranu… On mi se ispovijedao, a ja sam ga poslušno i zahvalno slušao.
Mnogi smatraju policajce bezdušnima. Opet kažem, to su barabe koje nemaju šta pametnije nego da pljuju bolje od sebe. Naravno, svi vole potkupljive drotove koji će vam za šaku srebrenjaka progledati kroz prste. On nije bio takav. Svoju dužnost smatrao je svetinjom. Zato smo se razumjeli. Jer smo bili svjesni da je red bio važniji i od nas samih.
„Eh, moj druže stari“, tako me je zvao. „Kada bi svi ljudi bili poput tebe, ovaj svijet bi bio mnogo urednije mjesto. Što bih sve dao da imam takvog policajca.“
Njegova revnost pronijela se na čitavu ustanovu. Bez lažne skromnosti istaći ću da je ovo jedan od najstrožih i najčuvanijih zatvora na svijetu. Ovdje primamo samo osuđene na doživotnu robiju. Naši stanari u svoje ćelije ulaze sa krivicom, a odlaze u grob. Ko će ih tamo čuvati, to već prevazilazi moju nadležnost. Ali dok god su ovdje, dužnost mi je da ih nadgledam. U neku ruku, ja sam njihov dreser, a oni moji psi. Šarenolika je to rulja i koliko sam shvatio dosta podsjeća na ljudsku predstavu pakla. Imate ih raznih, od pljačkaša, mafijaša, serijskih ubica, silovatelja, terorista… Nikad ne znate kakva hulja će proći kroz kapiju i nikad ne znate na šta je ta hulja spremna.
Ako je ljudska sposobnost laganja igdje došla do izražaja, ovdje je. Zatvorenik promijeni boju tako da im kameleoni zavide. Neki dan je dolazila snimateljska ekipa. Prave dokumentarac o našem domu. Da ste ih vidjeli tada. Pred kamerama anđeli im nisu ravni. Njihovi dosijei su izgledali kao spisak krivica koji im je nasumično prikačen, a oni se jadni nisu znali snaći. Ali zato kada je kamera prestala da snima, počela je svakodnevna saga ratova među klanovima, međusobnog dokazivanja, smicalica koje često dovode do sukoba, nekad i do smrti. Osim njihovih nedužnih osmijeha, kamera ništa nije zapazila. Ali zato treniranog psa poput mene ništa ne može zavarati. I da ih u životu nisam sreo, moje oko vidi trzaje koje ljudsko ne može, moj njuh osjeti miris laži čim je izgovorena, a moje uši čuju njihove misli, dok ih još ni pomislili nisu.
Eto, onaj silovatelj iz ćelije 5-A. Nedavno sam mu otkrio pištolj. Prilikom redovnog pražnjenja ćelija, nanjušio sam ga tamo gdje je mislio da ga niko neće naći. I ne bi, da nije bilo mene. Da ste ga vidjeli samo kako se bacio u bijeg. Shvatio sam da ljudi vole da rade tako nelogične i uzaludne stvari. I još da ste vidjeli kako sam ga naskočio. A tek njegovo tijelo, izbrazdano ranama od mojih čeljusti. Skoro da nije bilo uda koji nisam zubima obilježio. Krv mu je bila žestoka, priznaću. Snažna. A i on je veoma jak. Junački se borio. Zato je osjećaj dobro obavljenog posla bio još jači. Kako su me moje kolege ljubomorno posmatrale dok sam zadovoljno mahao repom.
Iako preko ljudskih zaposlenika čujem govorkanja da se psi čuvari planiraju u potpunosti povući iz ovog posla, lično sumnjam u istinitost takvih gluposti. Razlozi za te špekulacije su razni, od ljudskih do životinjskih prava, tehnološkog napretka, kolika je uopšte potreba za nama… A ja na to kažem, prije će onaj reakcionar Fenrir pojesti Sunce, nego što ćemo mi ostati bez posla. Jer pas je strašniji od elektrošoka. Njegov ujed može nanijeti mnogo veću štetu. Ima snagu pucnja, a pri tom se izbjegava bespotrebno trošenje municije. Neka su tu i kamere, ali pseće čulo vidi ono što kamera ne može. Ljudskog čuvara ćete lako potkupiti, ali psa nikako. Zato je moja kasta vječna, zajedno sa našim bogom. Ljudski su propali, ali Kerber je opstao. On stoji na vratima pakla, kao što je onomad stajao pred vratima Hada. I pod njegovim budnim okom, niko bez dopuštenja ne može ući ili izaći.
Kako sam pričao o svom poslu, neko bi pomislio da je to vrlo lako. Ja ga zaista vršim sa uživanjem. Da nisam dobro dresiran, i da nisam poslušan, možda ne bi bilo tako. Ali ne mogu reći da on ne zahtijeva napor. Kada bih samo nabrajao koliko sam grupnih tučnjava u dvorištu ili menzi morao da smirim snagom svoga ujeda, ili koliko sam oružja ili sprava za bijeg otkrio i to na najnevjerovatnijim mjestima. Zatvorenici su vrlo domišljati, zato i ja moram biti takav. A u svojoj poziciji često i sami počnu ličiti na čopor pasa ili vukova, i tako se ponašaju. S vremena na vrijeme, u toj krvoločnoj masi izrodi se jedno jagnje.
Eto, na primjer, sinoć sam nanjušio prisutnost zatvorenika koji mi se vrlo sporo i trapavo približavao. Pored njegovog mirisa, osjetio se jak smrad alkohola. Jedna mršava figura teturajući se ispala je iz mraka. Hodao je ka meni ljuljkajući se lijevo–desno, lijevo–desno, pa bi pao, zapinjući ustao, pa opet lijevo–desno prema meni, i tako nekoliko puta.
Oštar njuh i vid mi nisu bili potrebni da prepoznam to šeprtljavo stvorenje. Bio je to jedan od onih nesrećnika koji ovdje zalutaju i čekaju smrt kao izbavljenje ili ostatak života provedu u maštanju bijega koji nikada ne ostvare. On je bio neki pjesnik ili pisac, šta li, osoba dovoljno glupa da želi promijeniti utvrđeni red stvari. Uhapšen je sa grupom zavjerenika koji su uspjeli doći do važnih državnih tajni. Izgleda da je to što su otkrili bilo toliko značajno da su svi dobili doživotne kazne zbog izdaje otadžbine. Ne vjerujem da je smlata poput njega mogla u tome bog zna šta da uradi, osim da bude logistička podrška, ali ko s mačkama šuruje…
Zaista, do tog trenutka, bio je u svemu veoma uzoran. Gospodar i ja smo ga zbog toga štedili više od ostalih. Ipak, vrlo dobro se sjećam da mi je jednom rekao da su upravo takvi opasni. „Pazi samo kako gleda. Ako on sam ne izazove pobunu, nekoga će podstaći na to.“ Nisam baš najbolje razumio ovu izjavu. Šta jedna tako mršava, slabašna i neugledna figura može da uradi?
Sve u svemu, išao je ravno ka meni, koliko god ravno pijana osoba može ići. Sigurno su u onim odjeljenjima gdje ja nisam njuškao zatvorenici prokrijumčarili alkohol. Ovog nesrećnika su vjerovatno napili i poslali k meni znajući šta će biti. Zatvorenički humor je crnji od noći. Nije isključeno ni da su čuvari učestvovali u ovoj neslanoj šali.
Napokon mi se približio. Bio je na relativno sigurnoj daljini. Gledao me je pijano, pokušavajući da me fokusira ravno u oči, ali nikako nije mogao da ih pogodi.
„Evo je!“ reče omamljen. „Troglava zvijer!“
„Kako me glaedaš. Mišliš da t se bojim. Tih tvojih glava! Slušaj džukelo! Vi s plšte mene! Ne b me zatvorli ovdje. Jel ti jasno?! A ja vas se ne bojim, jer ste mi sve uzli, šupčine! Prvo ste mi slali porke… signaličičiće… upo… upozore… nja da ne pišem, da ne valja, progutaće me mrak! A ja sam piso. Onda ste mi sve bankovne račune ugasili. A ja sam piso. Ja sam pisao… Dijete… Dijete mi je umrlo, jer nismo imali čime da ga liječimo! Zna, zna li to onaj tvoj jebeni gospo… spo… dar? Žena mi se ubila! I šta ste htjeli? Da sjedim mirno, dok me ubijate. Ne date mi da pišam… da pišem. Da živim. Je li vaša država bolja od moje kćerke, je li vaša država bolja od moje žene? Ali nećeš, brajko! Miče te svoje njuške, izlazim. Idem da završim šta sam počo.“
Da sam čovjek, možda bih se smilovao. Male su šanse, ali ipak postoje. Ljudi su takvi. Uče druge poslušnosti, ali sami ne mogu da je istrpe. Na svu sreću, ja sam pas. Ja sam vjerni čuvar zatvora kojem služim i od moje dužnosti nema ničeg svetijeg. Inače, ne bih bio dostojan svog božanskog imena, Kerber.
Zato sam uradio jedino što sam mogao. Pojeo sam pjesnika.
(Kratka priča Kerber pobjednička je priča ovogodišnjeg natječaja Zija Dizdarević)