ponekad
krevet postaje neprohodna pustinja
rukama tražim rubove ravne ploče
ali plašim se pada u bezdno
ponekad, i to samo ponekad,
poželim dodir u pješčanom beskraju
da vrhovima prstiju otjera žeđ sa kože
iz sušnih usta, mutnih očiju, srca
ponekad, i ne češće od toga,
priznajem, sanjam te kao vodu
dižem ruke i molim se
lelečem i pjevam
za jednu kapljicu tebe sa suvog neba
ponekad
ako mi vjeruješ na riječ
u džinovske dine ucrtam tvoje ime
i zamislim da je izvor
nagnem se i pijem
da prestignem sunce i olujni vjetar
pijem te dok me pustinja
ne zakopa
ali to samo ponekad
vodimo bitke koje nisu naše
molotovljevi kokteli u očima spremaju
lomače od riječi
kamenica leti u glavu brzo
kao misao
mi znamo
gradovi se osvajaju iznutra
vodimo bitke koje nisu naše
tuđe teritorije okovane bodljikavom žicom
ne mirišu na dom
briga nas za dobronamjerne savjete
mudrosti zašivenih usta
samo će jednom feniks ustati
iz tvojih butina
nije nas strah šakala i smrti
komadamo se rasipamo i tražimo
po cijeloj zemlji
ljudi reže i laju
mi izlazimo iz noći u dan
puštamo našeg sokola
da donese mir
vodimo bitke koje nisu naše
nesanica
noć je pila crnu kafu bez šećera
satima sam pržio sitne misli
zalijevao ih ključalom vodom
vodu sam grijao vatrom iz glave
misli drobio čelom
noć je pila jaku kafu
s gorkim talogom nesanice
toliko crnim da se
u njemu nije moglo vidjeti
ni šta će biti sutra
nasljeđe
babino oko gleda iz groba
plaši se šta će čaršija reći
plaši se moga kurca
i bola za čaršijom
novi stanovi
novi stanovi uvek su puni tragova
starih stanara
na podovima ostavljeni neprohodani koraci
i otisci odlaska
u plafonjerkama usnuli sitni leševi slika
s pregorjelim sijalicama
pod šarene zidove uvukli se uzdasi
pa mile pod kožom
trepere ugašena svjetla
u stomaku
srce otkucava u smjeru
suprotnom od kazaljke sata
vrijeme je izokrenulo
plafone i podove
samo se prozori zatvaraju ka unutra
a vrata se otvaraju ka praznini
niko nikada nije u potpunosti otišao
i novi stanari puni su tragova
starih stanova
