Neprijatelji
– Tata, koliko si neprijatelja ubio?
Svi su se smijali. Nisam razumio zbog čega. To je bilo najlogičnije pitanje koje sam mogao postaviti. Znao sam da je rat i da postoje neki zli neprijatelji koji žele da nas sve pobiju. A moj tata se bori protiv njih. Šta je tu smiješno?!
Ipak, smijeh je bio sve glasniji i ja sam se osjećao sve gluplje. I tata se smijao, ali drugačije od ostalih. Dok je svima prštalo iz usta i očiju, on je blago savio usne. Gledao me je čudno. Kao da potpuno razumije i odobrava moje pitanje, ali kao da krije nešto što nikada neću moći da saznam.
Pričali su da nije sav svoj otkako je počeo rat. Često zaboravlja stvari, nekada samo sjedi i zuri u prazno, u razgovoru sa ljudima djeluje hladno i povučeno, ali onda na najmanju sitnicu plane.
Njegova pogubljenost je u jednom trenutku mogla biti fatalna. Jednom kad je bio na dopustu legao je sa mnom u krevet da me uspava. Mama mi je rekla da sam mu se toliko radovao da nisam želio da se odvojim od njega. Međutim, kada je ustao shvatio je da mu nema granate za pojasom. Pronašli su je u mom krevetu.
Ovo je nešto čega se ne sjećam, već su mi kasnije pričali. Nakon toga, otac se vratio u rat. Taj period je proveo u jednoj od najstrašnijih ratnih zona. Kažu da ima sreću što se živ vratio. Nisam siguran koliko je bio živ.
Rat je sjebao mog oca u potpunosti. Tišina po kojoj ga pamtim rasla je. Njegovi pogledi u prazno bili su sve dublji. A histerični napadi, iako nisu bili toliko učestali, postajali su sve eksplozivniji. U jednom trenutku, ćutanje bi presjekao jedan krvoločan životinjski krik. Šta mu je došlo pod ruku, završilo bi razbijeno o zid. Njegova šaka je voljela da se ugnijezdi u moju majku. Modrice koje su ostajale krila je od drugih ljudi i od mene (iako sam znao šta se dešava). Kada je jednog dana, umjesto na njeno, tatina šaka sletjela na moje oko. Tu modricu mama nije mogla da krije. Otišli smo da živimo kod bake.
Živjeći pored njega, stekao sam sposobnost da prepoznam kada će naići sljedeći napad. Pred svako pucanje oči bi mu počele isijavati neki strašan crveni sjaj. Sve što je vidio bilo bi okupano krvlju njegovog pogleda. Nikome nisam to rekao, jer sam znao da će mi se svi smijati jer sam dijete. Kasnije sam nastavio ćutati o tome, jer sam se plašio da će ljudi misliti da sam lud. Ali to je bila istina.
Ipak, pokušavao sam da nađem načine da upozorim mamu. Kad god bih vidio to krvavo isijavanje, odbijao bih da se odvojim od mame. Svaki moj pokušaj je bio neuspješan, a jedan od njih je doveo do toga da se očeva šaka promjeni putanju od mame ka meni.
Kada smo se razdvojili, posjećivao me je jednom sedmično. Skoro da nije bilo dana kada me nije crveno gledao. Nisam znao da li me voli zato što sam mu sin, ili me mrzi da jer je zbog mene izgubio mamu. Jednom su mu oči sijale toliko jako da nisam mogao da izdržim da gledam u njega. Ali u njegovom glasu sam čuo samo tugu.
– Zar me se toliko plašiš – pitao je.
Pokušao sam da ga pogledam, ali crveno svjetlo bi me zaslijepilo i morao sam da se okrenem na suprotnu stranu.
Da sam barem znao o čemu razmišlja. Kada smo se rastajali, nisam ga ni poljubio kao svaki put do tada. Samo sam otrčao mami u naručje.
– Šta si mu sada uradio – pitala ga je ljutito.
On nije imao šta da odgovori. Nisam ga vidio ni kako odlazi.
Tog dana se ubio.
Rat nije uticao mnogo na moj život. Uništio je moga oca, ali ja ga lično nisam osjetio. Majka je dobro zarađivala, tako da se nismo plašili gladi. Načuo bih s vremena na vrijeme neku babuskaru kako komentariše tatino samoubistvo.
– Spasio je i sebe i njih.
I koliko god bilo teško da priznam, babuskare su bile u pravu. Nakon očevog samoubistva nekako je sve krenulo lakše. Ja bih ponekad sanjao onaj crveni sjaj u njegovim očima. Nekada bih ga sanjao sa onom granatom koja je ispala u moj krevet. Ali s vremenom je i to prošlo. Tužno je reći, ali otac je oslobodio mene i moju majku kada se ubio.
Problemi su došli tek kasnije, kada su djetinjestvo i nevinost nestali. Ja sam već završio fakultet i započeo dugu i uzaludnu potragu za stalnim poslom. Neuspjesi koji su išli jedan za drugim dovodili su me u psihička stanja za koja nisam vjerovao da će me ikada dostići. Majka bi mi nekad prijekorno znala reći da sve više ličim na njega.
Rat je sjebao mog oca, ali mene ne. Mene je sjebalo ono što dolazi nakon rata.
Spas sam našao u mirovnim konferencijama i seminarima, na koje sam išao besplatno kao učesnik. Birao sam ih po principu lokacije u kojoj se događaju. Kada bi ti mirotvorci čuli da je moj otac stradao zbog PTSP sindroma, navalili bi na mene kao najgori slatkorječivi lešinari. Na sve to sam se samo smješkao u prostranim bračnim krevetima hotelskih soba.
Po luksuzu i imbecilnosti se istakla jedna omladinska radionica generičnog naslova „Suočavanje s prošlošću, borba protiv govora mržnje i odnos prema drugom“. Ambijent je bio prelijep. Smješteni smo u jednom novoizgrađenom luksuznom hotelu pored jezera. Bilo smo opkoljeni prirodom, reakreativnim pješačkim zonama, rustikalnim krčmama, a u samom hotelu su nas krkali delikatisama. Nakon dobre večere i šetnje, svi smo išli na bazen i u saunu. Činjenica da je ovo mjesto bilo jedno od najstrašnijih ratnih stratišta skoro da nam nije pokvarila užitak. Činjenica da je moj stari ovdje bio vojnik, nakon čega je skroz pukao, malo mi je smetala. Ukusna hrana i sauna su činile svoje. Patnja i rat idu na gladan stomak. Varenje donosi smirenje.
Predavanja nisu bila ni manje ni više glupa od onoga što naslov seminara obećava. Među predavačima posebno je nervirala neka stara koja je sa tako tupavom iskrenošću u očima pričala kako želi da živi u svijetu u kojem svi sve vole bez obzira da li su crnici, migranti, Arapi… Glupača. Naravno, svi su kao hipnotisane ribe klimali glavama gore, dole na njene riječi. Vjerovatno su u tom trenutku bili neuhranjeni. To pogoduje filantropiji. Za ručkom su već svi pričali o tome kako ne mogu da podnesu migrante, kako im smrde i kako su Arapi odvratni i nekulturni i da samo zato što imaju para misle da posjeduju čitav svijet. Čovjek punog želuca je iskren.
Ne znam kakav me đavo tjera da se u ovakvim slučajevima uopšte prepirem sa ljudima. Uvijek sam imao nepogrješivo čulo za glupost. Moguće zato što je ona i meni svojstvena. Nije ni važno. Ali u tim trenucima moram da se prepirem.
Ovoga puta našao sam i saborca protiv kretenluka. Pokušavali smo miroljupcima oko nas objasniti da nije sve crno-bijelo i da se svije ne može ofarbati u ružičasto. Ali džaba!
– Kada dogori do noktiju, koji od vas može reći da ne bi svoje ruke uprljao krvlju – pitao je. Sala je zamučala.
Bio je to jedan neobičan momak. Možda zapravo nije čudan on sam po sebi, već to što smo se nas dvojica tako dobro složili. Ne znam da li postoje dvije različitije osobe od mene i njega. Ja sam živio u ubjeđenju da sam izglubljen, a on je zaista bio izgbljen.
On je pripadao jednoj porodici koja je sve izgubila za vrijeme rata. Protjerani su iz grada u kojem je rođen, čitava imovina im je konfiskovana (ono što je vraćeno u miru nije više bilo ni za šta). Kao mali mislio je da je po nacionalnosti izbjeglica.
– Znao sam samo da je to neki čudan narod, kojeg niko ne voli. Jedini gori od nas su bili Cigani. Mom ocu je najteže bilo da se pomiri s tim.
Majka je vodila brigu o njemu i njegovom bratu, dok je njegov otac vodio dvije bitke, prvu sa sobom, a drugu u ratu. Obje je izgubio.
Samo djelići sjećanja su ostali od tog čovjeka. A i ti trunčići kao da su govorili o dvije različite osobe. Jedan je bio nježni čovjek koji mu je dijelio slatkiše, drugi je bio čudovište koje mu je dijelilo šaku u glavu. Bila je to razlika između čovjeka koji živi u svojoj kući i čovjeka koji nema kuće.
Dok mi je drug govorio o tome, imao sam osjećaj da crvene oči moga oca svijetle negdje u pozadini.
– Pa šta ti je bilo sa starim?
– Šta će biti? Pukao. Jebiga.
Iz dana u dan, očeva situacija je bila sve gora i gora. Majka je uporno pokušavala da zaštiti svoje sinove. Najefkasniji način je bio da ona popije što više batina. Ali ni tada nije mogla da ih zaštiti od tupih odjeka udaraca i padova koji su dolazili iz njihove sobe. Nije mogla ni da ih zaštiti od prljavog plavetnila na svojoj koži.
To je trajalo sve dok otac nije odlučio da ode.
Posjeo je svoju ženu preko puta sebe. Moj drug se, uprkos svoj logici zdravog razuma, iskrao iz sobe i slušao taj razgovor.
– Slušaj – rekao je otac – ovo više ne ide. Ja više nisam čovjek.
– O čemu pričaš?
– Pričam o ovim modricama na tebi – i pokaza tamnu fleku na njenom vratu. – Pričam o onom kako sam isprebijao malog neki dan.
Nije imala šta da odgovori.
– Ja više nisam čovjek. Ne znam šta sam. Toliko smo radili, da bi nam sve uzeli. I sada smo ovdje, potucamo se kao da do juče nismo imali gdje da živimo. Soba u kojoj spavamo je tuđa, hrana koju jedemo nije naša, mi živimo tuđinskim životima. A ja ne mogu tako. Nekad mi se desi, kada gledam oko sebe, sve vidim crveno. Sve je boje krvi. I to me razjari. Kao bika. Tada moram nešto da uništim. Ali ne mogu, ne smijem, jer ništa nije moje. Osim tebe i klinaca. I onda vi plaćate moj bijes.
Majka je počela da plače.
– Odlučio sam. Moram da idem u rat. Ako već treba nekoga da bijem, biću one koji su nas do ovoga doveli. Ti i dječaci niste to zaslužili.
Sutradan je otišao. Poginuo je.
Ja sam imao sreću. Mene je život štedio njega nije. Očevi su nam mrtvi. Obojicu je sjebao rat. Sjebani smo i ovako, ali njemu je bilo gore. Moja majka je imala dobar posao, ona je mogla da napusti moga oca. Njegova nije. Očeva smrt je nama došla kao nesrećno rasterećenje. Njegov otac je njima bio teret živ ili mrtav. Majka je radila sve najteže poslove da bi uspjela da preživi. Taj usud je došao i do njega. Potucanje od nemila do nedraga, tako se zvao njegov život. Borba za preživljavanje. Iako mu je sada lakše, na sebi i dalje nosi ožiljke te borbe.
Ne znam kako, ali pronašli smo se. Po nečemu smo se prepoznali. Prvo sam se ja otvorio njemu. Kada je čuo moju priču, rekao je – Jebeno.
Onda je on meni ispičao svoj život. – Jebeno – zaključio sam.
To je bilo dovoljno.
Sjedili smo u parnoj sauni. Toksini rasprave i hrane topili su se na nama. Para je bilo toliko gusta da nismo mogli vidjeti jedan drugog.
– Nešto me zanima – rekao sam.
– Kaži, jarane – odgovorio mi je.
– Tvoj otac je rekao da je mogao vidio sve crveno, je li tako?
– Tako je.
– Da li si ikada vidio crveni sjaj u njegovim očima?
Neko vrijeme iz pare se nije moglo ništa čuti.
– Nisam – reče napokon.
Opet je zavladala tišina.
– Ali – začuh opet – njegov glas – nekada mi se čini kako ja vidim sve crveno.
Nisam znao šta da kažem. Zato sam postavio najgluplje moguće pitanje.
– A gdje ti je poginuo stari?
– Ovdje!
– Kako misliš ovdje?
– Mislim, ovdje! Na ovom mjestu. Na ovom prostoru. Na ovom što je nekad bilo ratište.
Zaćutao sam.
– Neko ga je razvalio ručnom granatom.
Ja sam se još više bacio u ćutanje.
Od kako sam čuo za njegovu smrt, samo mislim o tom čovjeku koji ga je ubio. Ne znam kako bih ga zamislio. Nekako mi dođe kao sjena bez imena i lica, koja tamo negdje postoji. Moguće da više nije ni živ. Možda je i on poginuo u ratu. Ali često me prati misao o tom čovjeku i tome šta mi je uradio. I vjeruješ mi, ne znam da li sam mu zahvalan ili ga mrzim. Da ga danas upoznam, da li bih se sa njim sprijateljio ili bih mu nabio granatu u šupak. Ne znam da li imam želju da ga ubijem.
U tom trenutku, u pari sam vidio neki crveni odsjaj koji je dolazio sa mjeste gdje je moj drug sjedio. Onda sam shvatio da u svom tom dimu, jasno razlikujem dva oka iz kojih teče zlokobna crvena svjetlost.
Trčao sam kroz šumu. Bilo je nesnosno vruće. U ruci sam držao mitraljez. Oko mene je bila neka odvratna para, ali ne kao ona u sauni. Ovo je bio dim, koji je smrdio na zapaljen leš. Ovo nije bila vrućina koja godi. Ubijala je. U toj stravičnoj magli sudarao sam se sa siluetama drveća. Bježao sam od nečega, ni sam nisam znao od čega. U pitanju je bio život ili smrt.
Na pameti mi je bio samo moj drug. Osjećao sam da sve što radim, ovo trčanje i preživljavanje, da je sve to zbog njega, da sve činim samo da bih ga vidio još jednom. U nekom trenutku nelogike sna, postalo mi je jasno da sam ja njegov otac. I da jedino što želim sada je da preživim, i da ponovo vidim svog sina.
Onda se preda mnom stvorio jedan čovjek. Njihov. Sa mržnjom u očima i granatom u ruci. Odmah sam ga prepoznao. Preda mnom je stajao moj otac. Moj otac iz jave. Držao je granatu koja mu je ostala u mom krevetu i zamalo me ubila.
Strah prođe kroz mene. Znao sam šta će da uradi. – Tata, to sam ja! – pokušao sam da viknem, ali nisam mogao. Grlo mi se steglo, i propuštalo je samo nejasnu škripu glasa.
Onda se u meni nešto probudi i ja osjetih kako je to gledati svijet očima punim mržnje. Uperih mitraljez u njega. – MATER TI JEBEM NEPRIJATELJSKU – vikao sam.
I tek da povučem okidač, ali on me prestiže.
Baci granatu ka meni.
Samo sam stajao i posmatrao kako leti u moju smrt.
Probudio sam se. Hladan znoj me je oblio čitavog. Srce kao da će mi eksplodirati.
Otišao sam u kupitalo da se umije. Kada sam hladnom vodom polio lice, zaprepastilo me je ono što sam vidio u ogledalu.
Bio sam to ja kao dječak. Iz očiju mi je sijalo crveno svjetlo, koje je sijalo iz očiju moga oca, iz očiju drugovog oca, iz njegovih očiju… Gledao sam samog sebe. U jednom trenutku, kroz sobu prostruji jedno zastrašujuće dječije pitanje.
– Tata, koliko si neprijatelja ubio?
