U početku bješe Riječ. I Riječ bješe u Boga. I Riječ bješe Bog. I reče Bog – Neka bude svjetlost!
Ali u ovoj tamnici nema ni riječi ni svjetla. Samo tišina i tama.
Ležao je na mokrom, hladnom podu. Kosti su mu polomljene, meso puno pukotina. Krv je tekla dok se nije iskrastala po njemu kao mahovina. Samo bol, i ništa više. Nije mislio. Niti o svojoj Misiji, niti o tome kako je uopšte došao do ovoga. Misli su bježale iz glave u mišiće. Tijelo je počelo da se samo kreće, koliko je moglo, tek da se nađe najmanje mučan položaj.
Sve što mu je sada trebalo, bio je san. Sklupčao se tu, na ledenoj, memljivoj postelji od kamena. Hladnoća je disala iz poda i zidova. On je drhtao. A trebalo se samo privići, i na tamu, i na zimu, i na rane, i na bol. Sve bi bilo lako kad bi se moglo zaspati. Samo se prepustiti. Sve zaboraviti. Kao da se nikada nije ni rodio. Kao da još drijema u majčinoj utrobi i čeka da izađe i počne da se muči. Bilo bi lijepo, zar ne? Ne roditi se. Ne postojati. Plutati u spokojnom moru nepostojanja. Prepustiti se snu.
Ali tišinu prekinu škripa vrata i blag snop svjetlosti probi mrak i ošamari ga po licu. On otvori oči i odmah zaslijepi. Začuše se glasni koraci. I otjeraše san, a sa njim i misli o spasu nepostojanja. I samo je trenutak bio dovoljan da se sjeti zašto je tu i za šta se bori. Biće teško, biće još teže, još rana će se otvoriti, još jača bol će prostrijeliti kroz njegove žile, ali moraće da izdrži, jer ono što je počeo ne tiče se samo njega.
Vrata se zatvoriše, mrak ponovo zavlada, njemu bi lakše da gleda, a koraci sa zvukotresom pođoše u njegovom pravcu. Po njihovoj težini prepoznao je da nose stražara. Kada su mu prišli, nešto ga ščepa, podiže i baci o zid. On pade. Od udarca ponovo osjeti cijelo tijelo kao jednu veliku patnju.
– Izgledaš jadno – reče neki težak glas.
Od bola nije stigao ni pomisliti kako iko može išta da vidi u toj tami. Nije stigao, jer je ponovo čuo korake kako kreću k njemu.
Neki glas mu je govorio na uho.
– Zar tako izgleda sin božiji?
A taj glas mu je bio poznat. Ali odakle?
– Nisi više nadmen kao prošli put.
Prošli put? Kada je to bilo? Čiji je to glas.
Osjeti jedan čelični stisak među nogama. Poče vrištati. Previjati se.
– Sjećaš li se kako si odbio sve što sam ti nudio? Da mi je znati šta bi mi sve sada dao da te pustim.
A dao bi sav svijet! Samo da više ne boli!
Ali stisak nestade, iako je tupa sjena bola ostala i dalje.
– Znači tako je kad uhvatiš boga za jaja!
Trzao se. Nije želio ništa da govori. Nije želio da sluša.
– Pretpostavljam da si u svojoj beskonačnoj tupavosti shvatio ko sam!
Znao je šta ovaj stvor prerušen u stražara hoće.
– Vidiš kako sam se ovog puta potrudio. Sada smo po obliku jednaki.
Nije smio više da dospije u iskušenje. Morao je da misli na ono zbog čega je tu.
– Doduše, ja sam ipak u boljem položaju od tebe. Jebiga, demokratija neće zaživjeti barem za još dvije hiljade godina. Pa opet, i tada bih bio u boljem položaju od tebe.
Ne smije dozvoliti da ga demonske riječi pomute. Mora da se vrati u prethodnu tišinu. Mora da nađe u sebi pravu riječ. Jer on nije došao radi sebe, već radi drugih. Ne da uzvisi sebe, već da uzvisi druge. Stalno se podsjećao na to. I kad su ga drugi proganjali. Kad su mu se izrugivali. Kada nisu vjerovali u njegova čuda. On je došao da vrati izgubljene ovce u stado. Mora da ih vrati. Mora!
– Ali nema veze. Važno je da smo ljudi!
Ljudi! Čovječanstvo! Na njih je morao da misli! Jer došao je zbog njih!
– A ti si zbog ljudi došao, zar ne?
Da misli na svoju majku, na Josifa drvodelju, na apostole, pa čak i nesrećnog Judu, na Lazara, Martu i Mariju, na Jaira i njegovu kćer, na Zaheja, na Mariju Magdalenu, na tolike spasene i koje još treba spasiti.
– Pa čak i zbog ovih koji će te sada kao životinju ubiti! Je li?
Na sve pravednike, i stradalnike, neshvaćene, odbačene, leprozne, padavičare, krvotočive, slijepe, nijeme, lude, bludnice, lopove, ubice…
– Došao si i zbog onih sveštenika? I zbog Ane i Kajafe? I njih ćeš povesti sa sobom u svoj raj?
Na one koji su zli, jer ne znaju kako da budu dobri. Na one koji nisu imali drugog puta osim zla. Na one koji su birali, i izabrali pogrešno. Na one, koji su se osjećali od Boga ostavljeno.
– Pa lijepo! Ponudi im svoj raj. I znaš šta će ti reći? Odbiće te! Jer njima je lijepo ovdje!
Jer on je Riječ, on je Misao, on je Djelo. On je Blaga Vijest Spasenja. I on u sebi mora naći Riječ, Riječ koju im nudi.
– I pruži im to spasenje. Pruži im ruku. I oni će te povući prema dole!
I tada vidje grad koji silazi sa neba od Boga, i koji ima slavu Božju, i svjetlost njegova bješe slična dragom kamenu, kao kamenu jaspisu koji zrači kao kristal.
– Naseli ih u svoj nebeski gradić od dragog kamenja. A oni će ih sve pokupiti i prodati onome ko ponudi najviše.
I imaše zid velik i visok, i imaše dvanaest vrata, i na vratima dvanaest anđela, i imena napisana iznad, i zid grada imaše dvanaest temelja, i na njima dvanaest imena Dvanaest apostola Jagnjetovih.
– Čujem da će biti sav u broju dvanaest. Dvanaest vrata, dvanaest temelja. Dvanaest, dvanaest, dvanaest… Obožavaš broj dvanaest! Ali kako ne primjećuješ da ti je temelj klimav. Štaviše, zid se nad njim srušio! Koliko čujem jedan ti se apostol objesio. Nakon što te je prodao. Budala!
I tu će spas naći svi.
– I šta ćeš sada? Umjesto cigala mijenjaćeš ljude?
Svi!
– Naći ćeš nekog boljeg i starijeg apostola od ovog propalog?
Jer svako ima pravo na spasenje.
– Barem ću ti jedno priznati. Vidi se da si Bog, jer si božanski glup!
Oni koji su plakali, sada su utješeni. Krotki su naslijedili zemlju. Gladni i žedni pravde su se nasitili. Milostivi su pomilovani. Čisti srcem su vidjeli Boga. Mirotvorci se Božijim sinovima zovu. Svi osramoćeni i prognani raduju se i vesele.
– Koga god da im serviraš, sve će izaći na isto. Na ovo što je sada. I biće sve gore. Ko plače danas, zbog njega će drugi sutra plakati. Krotki će ili propasti ili će postati ljudožderi. Gladni pravde će ili gladni umrijeti, ili će drugom oteti hljeb iz usta. Milostivima će dosaditi da daju milost. Čista srca će se slomiti ili uprljati. Mirotvorci će ispotiha nove ratove pregovarati. A oni koji su osramoćeni i prognani, jedva će dočekati da oni sramote i proganjaju druge.
A On će gledati, s desne strane Oca. I srcem će se radovati zbog njih.
– Pa zar isto sranje nije i tvoj ćale napravio. Stvorio ih lijepo, pustio ih je da rade šta hoće. I šta se desilo? Pa pogledaj se gdje si! Vidi sve te rane na svom tijelu! Je li to taj narod za koji se boriš? A to su ti uradili baš uslužnici tvog starog. Oni koji u Njegovo ime propovijedaju, ti matori sveštenici iz sinedriona, oni su te raspeli, jer im smetaš, jer ne žele pravdu za cijeli svijet, već samo za sebe. A tako će biti i sa tobom. Znaš li kakav će pokolj prirediti u tvoje ime? Tebe su isprebijali u ime Oca. Zamisli šta će tek drugima u tvoje ime da rade! Krv će da pršti na sve strane! Vjerovaće u tebe, dok budu žrtve, dok im pomoć bude trebala. Ali čim ih ne uslišiš, i čim im pomoć ne bude trebala, meni će se okrenuti. I znaš šta će biti od tvog smaragdnog grada? Stakleni dvorac u kojem svako svakog nadgleda, u kojem je svako svakome bog, i svako svakome đavo. Jer zaista ti kažem, da svako sjeme koje urodi plodom postaje otrovno!
Jer On nije tu da vlada, već da njima služi!
– Jer čovjeku je najveća svrha da drugima bude bog. A od boga žele da im bude sluga. Ako ništa, barem si to pogodio.
Zato se za njih žrtvovao.
– Zar ti nije čudno što baš ovako moraš da ih iskupiš. Što moraš da budeš žrtvovan. Kome? Svom starom? Ili on tebe žrtvuje? Ali kome? Meni? Ne! On te žrtvuje njima! Jer takav je naš dil, moj i tvoga oca! Da im damo nešto novo u šta će vjerovati. Pleme Izrailja dosadilo je i meni i njemu. Začaurili su se previše. Od njih nema ‘ljeba! Zato širimo posao, pa dio ide meni, dio njemu. A ti si nam super reklama. Univerzalni simbol boga koji se iz ljubavi prema čovejčanstvu žrtvovao za njega. Baš me zanima čime će to oni mutavci sa Olimpa da nadmaše! Prošlo je njihovo, danas su nova vremena. Ljudska prava, sloboda govora i ta sranja. Na to se masa pali!
Zato im je dao slobodu, da Ga srcem svojim izaberu.
– Moram da ti se zahvalim što si im ponudio slobodu. Ni sam ne bih bolje uradio. Znaš kakve bih inače sve taktike, od vojnih do marketiških, pa čak i zavodničkih, morao da primjenjujem na tu beskonačnu bagru. A sada praktično ništa ni ne moram da radim. Ti si im ponudio da sami dođu meni! I ne samo to, već i da sav posao odrađuju za mene, i to za dž! Šta da kažem? Hvala ti!
I priđe mu i poljubi ga.
– Ovaj poljubac, Sine Božiji, nije izdaja. On je potvrda ugovora. Nas dvojica smo ti dvoglava zmija koja samu sebe jede. Kada se jedna glava zasiti, druga hrli da utoli glad. Nema svjetla bez tame i nema riječi bez tišine!
Ali ništa od toga nije čuo. Nije ni osjetio poljubac. Niti je čuo korake kako odlaze, vrata koja se otvaraju, zasljepljujući snop svjetlosti nije osjetio, niti je primijetio da se opet našao u tami i tišini. Jer ga je zaslijepila vizija kojoj se spremao da pruži svoj život. Grad u čijih dvanaest temelja će položiti svoje zemne, propadljive kosti. U viziji Sina Božijeg blistao je Novi Jerusalim.
I bi petak, i bi raspet na krstu. I na glavu mu staviše krunu od trnja, a nad glavom mu okačiše natpis Isus Nazarećanin kralj Jevreja.
Cijelo tijelo ga je prožimalo bolom. Organi su mu se mrcvarili jedni preko drugih, a prsa, koja su padala na dole, probijala su kožu, dok su ga ekseri u rukama trgali nazad.
Ali u svoj toj boli, osjećao je olakšanje sopstvene žrtve. Odolio je iskušenju. Pred njim je stajala njegova majka sa suzama u očima. I znao je da će ta patnja kasnije postati ponos.
Ali onda je podigao pogled malo više i prenerazio se. Na licima okupljenih ljudi, nije vidio spasenje. To su bila lica đavola. Kezili su se prezrivo njegovim ranama, njegovoj nagoti, njegovom mučeništvu. Neki poskoči, poput kepeca, kraj njegove mati, i dok je jadna žena jecala, ovaj zadiže svoje haljine i stade mu klatiti svoj visuljak u oči. I to ga ne sablazni, koliko to što u očima rugaoca nije vidio ništa. Sve te oči iza njega, pune ničega. Jedino su oči njegove majke preticale patnjom. Hiljadu đavola na jednu jedinu, unesrećenu ženu. Svi obasjani istim Suncem, svi gromorom graču, a svuda oko njih tama i tišina.
I pogleda niže sebe. I tačno kraj nogu stajaše mu vojnik. A oči u vojnika bjehu zmijske. I osmijeh njegov bješe satanski. I rugaše mu se nijemo, đavolski. I tada se sjeti njegovih riječi u tamnici, sjeti se tog „dila“ dviju sila, i pogleda u nebo, i zavapi – Oče, zašto si me ostavio?
I ne mogaše, i ne htjede više ni tren na tom kletom mjestu da provede, i učini posljednje čudo, sebi samom, i dušu ispusti sa posljednjim dahom, dok je jecaj njegove majke nadvikao poklič razjarene svjetine.
Za to vrijeme, gore na nebu, Otac je posmatrao, i nije suzu pustio, iako je želio.