Kao i obično, auto parkiram daleko van centra, s ovu stranu Amstela. Naći slobodno mjesto na nekom od, relativno malobrojnih, amsterdamskih parkirališta je isto što i – da se poslužimo otrcanim poređenjem – tražiti iglu u plastu sijena. Takva je politika gradske uprave, ali i u svim ostalim holandskim gradovima: pod svaku cijenu obeshrabriti automobiliste u pokušaju da njihovim ‘kućnim ljubimcem’ zagaze u centar grada. Zdravlje i rekracija – biciklom ka gradskom jezgru. No parkeran!
A i skupo je, jezivo, javlja se Holanđanin u meni. Glas koji, što je duži moj privremeni boravak u Zemlji lala i kanala, postaje sve jači.
Prije nego što ću zaključati auto, na volan pažljivo stavljam lavlju kandžu – kakvu-takvu siguraciju protiv vještih provalničkih prstiju.
“Valjda se ovdje smijemo parkirati”, veli supruga, zabrinuto zvjerajući unaokolo.
“Valjda. Nigdje ne vidim znak zabrane”, odgovorim, tobože samouvjereno. A i moj pogled, poučen ranijim negativnim iskustvima, grozničavo luta lijevo-desno, pokušavajući pronaći poznati znak.
I tako, kad je sve bilo pod bravom, kišni mantili na nama, krenusmo ka malom pristaništu s ove strane Het IJ – kanala koji se veže na grad i Noordzee kanal. “Sva sreća što ne puše”, rekoh, sretan što nam hladni, vrtložni vjetar ne kvari zadovoljstvo još jedne posjete holandskom la Capital-u.
Ah, zadovoljstvo… Zapravo me nikad nisu posebno radovale posjete Amsterdamu. Vječita gužva, frka, gomila ljudi, poglavito kupaca, masa u neprestanom gibanju. Nakon svih ovih godina, sve mi se čini da je svaka nedjelja u Amsterdamu – kupovna. To će reći, nedjelja kad su dućani otvoreni. Tako da “gladna” masa, radnim danom u žrtvnju perpetum mobile kapitalističke ekonomije, može utoliti vječito prazan potrošački “trbuh”. Lova se mora obrtati – osnovno je pravilo (hiper) potrošačkog drušva.
I doista, nismo se ni približili trajektu, kad nas je zapahnuo žestoki miris ‘trave’. Mala grupa čekača na pristaništu. Gospodin u odijelu ‘na šrafte’, ‘upicanjen’ ‘do daske’, s ambrelom u ruci, stoji malo izdvojen, i lijepo dunduli. Fini, veliki džoint. Džoint – za svaku pohvalu!
Sreća što mojoj djeci, momčićima od osamnaest i (skoro) šesnaest, ništa ne moram objašnjavati. Svikla djeca na takve prizore. Ostaje samo da se, brižni otac, nadam da i sami ne upražnjavaju slične ‘sportove’, da ih takvo šta ne privlači.
Nismo dugo čekali na dolazak trajekta. Oni ovdje s jedne na drugu stranu rijeke ‘tanjcaju’ svakih desetak minuta. I to – besplatno. Čini se da je ovo veoma pametan potez gradske uprave, kojim se jednim udarcem ufa ubiti dvije mušice. Jer, em se koliko-toliko smanjuje spomenuta gužva u srcu grada, em se stimuliše stanovanje u dugo vremena neomiljenom ‘prekovodnom’ dijelu Grada. Pogotovo otkad su tamo izgrađeni čitavi kompleksi, četvrti za ‘senore’, starije osobe željne mira i (relativne) izolacije, sve one kojima su dojadili ‘sjaj i bijeda’ velegrada.
(U stvari, kada govorimo o veličini, Amsterdamu se jedva i da pripisati epitet velegrada. Sa svojih 730.000 stanovnika, on je danas tek nešto veći od našeg Sarajeva, koga, koliko znam, i najzagriženije Sarajlije, rijetko nazivaju velegradom.) No, ima mnogo drugih stvari na osnovu kojih Amsterdam itekako zaslužuje to ime. Jedna od njih je svakako i činjenica da u njemu danas žive ljudi porijeklom iz čak 173 zemlje svijeta! Od ukupnog broja stanovnika 37 % čine ‘alohtoni’, porijeklom stranci.
Aterdamci su veoma ponosni na izuzetno selektivnu politiku gradske uprave kad je u pitanje širenje grada. Ne možeš se tek tako ugnijezditi u njihovu čaršiju. Prema jednom recentnom istraživanju, u Gradu će se u narednih 30 godina nastaniti najviše 150 000 ljudi, i to isključivo onih – sa dubokim džepom.)
U kratkoj vožnji, prelasku preko kanala, pada u oči gustina riječnog saobraćaja. Autima su nekako stali u kraj, ali brodovima i brodicama, što oko vidi, još uvijek ne! A možda to i ne žele, budući Grad, kao najveća unutrašnja luka Holandije, ubire pare upravo od riječne trgovine.
Zapravo, stara (Amster)dama nekoć je tako i nastala: kao riječni, ispočetka poglavito ribarski, grad. Uostalom, ova je malena zemlja, ‘flekica’ na zemljopisnoj karti, ispresijecana velikim rijekama, i postala poznata baš po riječnom saobraćaju, trgovini, da bi tek kasnije, otkrićem Dalekog istoka, porastao značaj Roterdama, i drugih morskih luka.
Uostalom, hajde da malo zaronimo u daleke početke Grada. Budući su, što bi rekao Vladan Desnica, digresije duša, suština razgovora.
Amsterdam se u pisanim dokumentima prvi put pominje 1275. godine, kad grof Floris V stanovnicima amstelskog porječja dodjeljuje privilegiju slobodne trgovine holandskim vodama. No, nije grof bio tek tako širokogrudan. Taj njegov potez bijaše inspirisan političkim motivima. Naime, grof je njime htio pridobiti podršku amstelske vlastele u pokušaju da ‘iščupa’ oblast Amstel (Amstelland) iz šaka biskupa provincije Utrecht, kojoj je ova oblast u to vrijeme formalno pripadala. Sam Amsteldam (tadašnji naziv grada) nije se spominjao u grofovim načertanijima.
Elem, plan je uskoro ostvaren, grof dobio vrhovnu vlast, a Amstelland se odcijepio od Utrechta. Ali, nezadovoljni biskupi mu ipak dođoše glave: Floris V je ucmekan 1296, a Amsterdam i cijela oblast se vratiše pod juristikciju nimalo miroljubivih mantijaša.
Bilo je još mnogo bitaka. Tako, od 1535. do 1578 žestoko su se ‘trehali’ protestanti i katolici. I tada, nadati se je, preboljeli dječije bolesti svetih ratova. (Istih onih koji su mnogo kasnije, reče mi jedan čo’ek, zahvatili i naše krajeve.) Tim dugotrajnim sukobima je podriveno ionako krhko jedinstvo niskozemskih provincija, formalno proglašeno 1543., i to na teritoriji današnjeg (skoro) čitavog Benelux-a.
Ipak, u novostvorenoj zajednici Amsterdamu je pripala značajna uloga. Jer, iako je Brüssel proglašen glavnim gradom, penezi su se uglavnom vrtili oko Dam-a. Uvoz piva iz Hamburga, te premještanje najvećeg dijela trgovine haringom sa istočnog na Sjeverno more, do koga je došlo jer su se haringice radije parile na sjeveru, nego na istoku, dali su Amsterdamu sjajnu šansu da zgrne veliku lovu. Osim toga, sa istoka su uvoženi drvo i pšenica, a izvozili artikli kojih je ovdje bilo u preobilju.
Tako se razvila veoma živa trgovinska saradnja, koja je ovom gradu veoma brzo priskrbila status jednog od najvažnijih trgovinskih centara u Evropi.
No, amsterdamska glorija uskoro biva zasjenjena jednom nesvakidašnjom izdajom, koju Holandezi iz drugih krajeva još i danas stanovnicima prestonice zlurado nabijaju na nos.
Naime, na pragu ‘zlatnog vijeka’, 1572. godine, ono kad su Španci preko kralja Phillipsa Drugog odlučili da zaustave promjene u Holandiji, protiv njih se ovdje digla ‘kuka i motika’. Samo glavni grad ostaje vjeran španskom vladaru! To mu kasnije, rekli bismo – s pravom, donosi posvemašnju izolaciju. No, vješti damski ćesari 1578. godine uspjevaju, uz pomoć novca, da sklope mir sa ostatkom Holandije.
Nešto kasnije, početkom sedamnaestog vijeka, iz Grada na put ka Indiji kreću prvi trgovački brodovi Istočno-indijske kompanije (VOC). Ogroman uspjeh. Veličanstven ulazak u Zlatni vijek, kako ove malene ‘tepsije’, tako i njenoga glavnog grada.
Mislim da i danas, u ovim teškim vremenima, vlada povremeno zahvata iz tada prepunjenog ćupa s blagom. Možda smo se i mi, sirote izbjeglice, onomad, kad smo, usred rata, dojezdili ovamo, maličak okoristili tim golemim rezervama. Jer, pitam se dalje, otkuda tako maloj zemlji finansijska moć da brojnim svjetskim nesretnicima širokogrudo dijeli kuće, stanove, socijalnu pomoć…
Sve ovako dvojim, na leđima trajekta što hrli ka drugoj obali, željezničkoj stanici, centru.
Doduše, što se tiče odnosa prema strancima, od vremena kad smo mi došli, 1995. godine, mnogo se toga stubokom promjenilo. Nema više holandskog pasoša, ni kuća za izbjeglice. Ni stanova. ‘Socijala’, i ko je uspije dobiti – dobrano utanjena. Holandija već neko vrijeme više nije El Dorado za izbjeglice. Amsterdamska kapija, nekada širom otvorena, zabrtvljena teškim lokotom strogih propisa. Stranci kao da više ne stanuju ovdje.
No, to se odnosi samo na ‘novake’. Na ulicama Stare (Amster)dame – šarenilu boja, rasa i jezika, nikad kraja!
Sišavši s brodice, pa kroz željezničku stanicu, polako, tromo, koračamo ka centru. Kuda da krenemo. K Damu? U onaj oblak dima, hašišarskog? Ni slučajno! U tržni centar? Pa to je praktično cijelo ‘srce’ grada. Ko bi sve to obišao?! Uostalom, svih tih radnji, dućana, supermarketa, sve te kupovinom raspomamljene mase ima i u Arnhemu. I to, za moj ukus, oho-ho!
A kroz Crvenu četvrt, izlanem. Hmmm… Možda ne bi bilo loše… No, viđu vraga, namah me presječe ženin pogled.
Staro magare, tu su ti djeca, a ti bi da napasaš pogled… (K’o da to oni već davno nisu vidjeli, gunđam sebi u bradu, da me gospođa ne bi čula.)
Na koncu, odlučimo se ‘udariti’ duž jednog od kanala, ka čuvenoj četvrti Jordan. Tamo, u tom starom, šarolikom kvartu, sigurno se ima šta vidjeti. A i bezopasno je, zadovoljno dodaje supruga.
Uzduž kanala, tu i tamo ‘prošaranih’ zarđalim ‘lešinama’ bicikala, koji, s točkom iznad mutne vode, liče na kakve velike, nezgrapne pelikane, uhvaćene u masnu izlučevinu potonulog tankera. Potom, prečicom, uskim ulicama, kroz pasaže – pravo u oazu tišine samostansko/seniorskih dvorišta, ukrašenih ljupkim vrtovima. I to tu, u strogom centru ludog živog Amsterdama! Malo bih da predahnem, sjednem na klupicu, šutke gledam u leje, ‘najedem’ se ove tišine. No, ostali su neumoljivi: «Ajde, stari, zar si se već umorio», peckaju me.
Prolazimo starim dijelom grada, uglavnom iz 17. vijeka. Atmosfera čarobna. Sve sjajno očuvano, šum prohujalih vijekova. Kao da će sad-pa-sad iz magle izroniti kakva drndava kočija, zaskočiti vas njeni bijesni ati…
Divim se fasadama, ramovima prozora, bogatim ukrasima. Međutim mnoge kuće su ukošene, kao da će pasti. Ako se bolje zagledaš, na svakoj vidiš nekakve alke, ankere koji ih podupiru, ali i vežu za susjedne kuće. Stari, ovdje, na ovom mekom i skliskom tlu toliko puta provjeren sistem.
Pasamo kraj najuže kuće na svijetu, Singel nr.7. Široka jedva jedan metar! Mora da u njoj stanuju neki mršavi ljudi. Poštenje nam nalaže da kažemo da se, zapravo, radi o stražnjem djelu kuće čija je ‘prednjica’ mnogo šira. Ali, fakti su fakti – naročito ako ih prizna i gospodin Ginis. No, ‘prava’ najuža kuća u Evropi nalazi se takođe u Amsterdamu, u ulici Oude Hoogstraat 22. Široka je tek 2.02 metra.
‘Bronzana medalja’ na ovom takmičenju “tvigi” kuća pripada još jednoj iz ove četvrti. Narod je zove “malena kuća gospodin Tripovog kočijaša”, a nalazi se tačno preko puta gazda-Tripove kuće – najšire kuće za stanovanje u vascijelom Amsterdamu (više od 22 metra)! Dva metra i četrdeset i četiri centa tanušni kočijašev dom sagrađen je usred ‘zlatnog vijeka’, 1660. Priča kaže da se siroti heer Tripov kočijaš jednom, zureći u gazdinu kućerinu, ovako vajkao: “Ah, vidi ti ovo! A ja bih bio presretan da imam kuću široku kao ulazna vrata gospodarevog doma.” To je čuo gospodin Trip, pa se pobrinuo da njegov kočijaš dobije baš takvu kuću. Tražili ste – stanujte!
Eno ga, u daljini, Jordan.
U sedamnestom vijeku Amsterdam je bio prenapučen grad. Do toga je došlo, između ostalog, zbog velikog priliva izbjeglica. Tada su se, naime, sa raznih strana k njemu ‘slijevali’ progonjeni belgijski protestanti, pa španski i portugalski jevreji, kao i hugenoti iz Francuske… Kažu da je u to doba na gradska vrata godišnje kucalo i po, za one prilike nevjerovatnih, 14 000 ljudi.
Za potrebe bogatih trgovaca Grad je početkom Zlatnog vijeka proširen izvan starih zidina, i to sa tri potpuno nova prstena, pravilno raspoređena uzduž kanala. Taj dio grada kasnije postaje poznat kao Grachtengordel – Kanalski pojas.
Bio je to, za ono vrijeme, golemi građevinski poduhvat. U Grad su sa svih strana dohrlili stolari, zidari, kopači. A I njih su morali negdje skrasiti. I to – za stalno. Jer, ko se jednom napije…
Elem, sirote šljakere je gradska vlast ‘protjerala’ na neku vrstu ostrva zapadno od Kanalskog pojasa. Tako je, eto, nastao poznati Jordan, velika spavaonica za sirotu radničku klasu.
Urbanistički, Jordan se totalno razlikuje od Kanalskog pojasa, pošto se on nadovezao na stare kanale i staze, a ne na novoizgrađeni koncentrični krug. Štaviše, oko Jordana je sagrađen novi gradski zid, zaštita od mogućih upada.
Jordan je odavno prestao da bude radničko naselje. Još od Rembrantovog doba – možda zbog niske kirije, a možda i zbog specifične, opuštene atmosfere – u njega rado zalaze, pa i nastanjuju se umjetnici, naučnici, inteligencija… Tako na njegovoj pijaci danas možete vidjeti mnoge poznate face, lica sa ekrana.
Dok bazam uskim ulicama, zvjeram u fasade niskih kuća, pazeći da ne siđem s trotoara i padnem pod kakvo paciklo, koje je ovdje, čini se, veća opasnost od malobrojnih auta, moji hoće da svratimo u restoran, na piće.
“Otpadoše nam noge”, kaže supruga, pokazujući odlučno rukom ka kafiću s druge strane ulice.
Sluga pokorni. Kao i obično.
Samo da nije kofi-šop, mjesto na kome se legalno može kupiti, i spokojno popušiti ‘trava’. U čemu su, opšte je poznato, Holandezi prvaci svijeta. Na jed i ljubomoru Francuza, Nijemaca, Britanaca… Jer, odvukoše im (narko)turiste, i to – silne milione na godinu!
Poslije ispijenog pića, lagano, nogu-za-nogom, krećemo nazad. Daleko je željeznička stanica, druga obala. Ne volim voziti noću. Ne, nećemo u turističko razgledanje brodicom, gradskim kanalima. Ostavimo to za neku drugu priliku.
A i ko bi to platio, za nas petoro, ponovo se iz mene nemušto dernja unutrašnji izbjeglica.
Ponekad mi baš i nije drago što se ovdje sve bolje snalazim.
Na povratku, ni sâm, časne mi riječi, ne znam kako – evo nas u sred Crvene četvrti!
“Brada, svrati malo”, vikne na lošem holandskom jedna Crkinja, krupna, ne i debela, prava “bika”!, ozgo, s otvorenog pendžera.
“Dolazi ovamo”, smjesta će supruga, k’o pijavica se pricapivši uz mene.
Kao nikad prije.
(Iz putopisne proze “Rahat u Dokkumu” koja na proljeće 2017. izlazi iz štampe u izdanju izdavačke kuće “Buybook” iz Sarajeva)
