Novogodišnje praznike ne provodimo kod kuće. Nova godina je, uz Prvi maj, naš najveći porodični praznik, pa zašto da se onda, s prijateljima, ne “otkačimo” u nekom drugom, novom okruženju?!
Ove godine putevi su nas odveli na krajnji sjever Holandije, u seoce Lauversoh (Lauwersoog), provincija Groningen, obala jezera Lauwersmeer. Zapravo je tu nekada bilo more, ali su ga koncem šezdesetih Holanđani pregradili i tako napravili vještačko jezero. Seoce i jezero su dio Nacionalnog parka (Lauwersmeer), poznatog po bogatoj flori i fauni, u kojoj posebno mjesto zauzimaju ptice-selice.
Na put smo krenuli s našim psićem, Belom. To se odmah pokazalo kao zajeb. Putovanje sa našom „ocvalom“ ljepoticom talijanskog porijekla – već joj je dvanaest ljeta! – pravo je mučenje. Jedva čeka da krenemo, a čim uđe u auto postane nemoguća: cvili, skiči, zavija, vrpolji se k’o da joj je hiljadu crva u guzici! A kako još nije završilo zimsko mitarenje, supruga, koja je drži na krilu, je u tili čas prekrivena njenim dlakama.
Poučeni savjetom veterinara nastojimo je negirati, ali to nipošto nije lako. Ima samo jedan lijek: odvrni auto-radio „do daske“!
Da nije njenog „zapijevanja“ putovanje bi bilo veoma ugodno. Suho i toplo, sunce svaki čas virka iza oblaka. Iza Zvola Zwolle) gužva se osjetno smanjuje, a kraj puta se jasno vidi manja gustina naseljenosti. Dominiraju, kako to ovdje lijepo vole kazati, elementi: horizont, voda i oblaci, koji skupa tvore ono čuveno, skoro neuhvatljivo holandsko svjetlo (Hollands licht).
Pri kraju puta, već pri vodi, prolazimo pokraj prelijepe lučice Zoutkamp, pune brodica. Tu jednom svakako trebamo svratiti.
Planirao sam da “skoknemo” i do Groningena, nekih četrdesetak kilometara od Lauwersooga. Neki brodar-umjetnik napravio repliku Nojeve barke i to – kao što su kod nas nakon rata obnavljani Stari most u Mostaru i Konjička ćuprija – na stari način, starim alatom i svim drugim pomoćnim sredstvima!
Prvi utisak o selu je malo razočaravajući. Lauveroh više liči na vikendaško naselje, nego na ribarsko selo. Iako neki tvrde da je ono omiljeno stjecište danskih ribara, čini se da ćemo na prave ćakule morati bježati u okolna mjesta. Na primjer, u dvadesetak kilometara udaljeni Dokum (Dokkum), istorijski značajan gradić od 13 000 stanovnika, ili u centar Provincije, Groningen, prekrasan grad o kome ću, nadam se, jednom imati prilike posebno pisati.
No, zato nam je kućica tip-top! Veliki, potpuno ograđen travnjak kao stvoren za Belino njuškanje i tumaranje. Prostran i svijetao dnevni boravak s brodskim podom. Ako je vjerovati vlasnicima, napravljen je od pragova stare francuske željeznice! I, kao šlag na tortu, hot tub, velika bačva za banjanje vani, u dvorištu!
***
Prenj, kiša, torarice
Iza ponoći, kad se sve stišalo, na krevetu na sprat slušam lupkanje kiše o niski krov. Sudeći po zvuku, kapi krupne kao muške suze. Ni oka da sklopim. Zašuškan, sjetim se Crnog polja na planini Prenj na kome je baka vodila ovce na ljrtnu ispašu i tamo, u kolibama, drugim čobanicama ostajala i po nekoliko mjeseci – od proljeća pa sve do kasne jeseni.
Nekoliko puta smo je tamo posjetili: otac, majka, sestra i ja. Pošto su kolibe bile pune čeljadi, mi, gosti, smo spavali u toraricama. To su skroz niske drvene kućice u koje si se, kao u omanji šator, mogao uvući samo puzajući. U njima, samo par jastuka i teška, na stanu tkana vunena ćebad.
Tu smo spavali mi, djeca, ali obavezno s nekim od starijih. Planina je to, treba uvijek biti na oprezu.
Ih, što sam tamo lijepo spavao! Najslađe baš kad je, kao sad u ovom seocetu, pljuštalo, po krovu još puno nižem od ovog noćas. Na suhom si, a kao da ti ravno u glavu udara! Još kad u daljini, sa nekog od visova odjeknu zavijanje vukova, pa za njim bijesni lavež tornjaka… Ti se, blago dršćući, još više skutriš pod ćebetom i priviješ uz široka očeva pleća! A kad usniš, ni topovi s Navarona te ne bi probudili!
Sve prohujalo s vihorom. Oca i predobru baku Ristu, ovce i torarice, pa i one strašne vučije očjake davno pojeo vječiti mrak. Nakupilo se godinica, promijenilo staništa, postelja i kuća, mnogo toga pozaboravljalo. Ali, ne i ta planina surove ljepote, i njene studene noći. S njom u mislima, lagano tonem u san. Kiša i dalje “drobi” po krovu naše kućice blizu Sjevernoga mora.
***
Bonifacije i Ukleti kamen
Sutra se ipak odlučujemo za Dokum. U Groningenu smo već bili, Nojeva barka nam, valjda, sad-zasad neće trebati, a svi kažu da je Bonifacijev ukleti kamen veoma lijep gradić.
Kakav Bonifacije, kakav “ukleti kamen”?!
Polako. Pođimo redom.
Ime ovog gradića prvi put se spominje još 754. godine. Tada je u njemu, naime, ubijen veliki misionar i širitelj kršćanstva sveti Bonifacije, koji se i danas slavi kao zaštitnik Njemačke. Ta godina je zvanični Dan grada, pa je Dokkum prije devet godina tako proslavio 1250-ti rođendan.
Mada ne veći od naše prosječne kasabice, Dokkum zbog strateške važnosti još krajem trinaestog vijeka i u papirima postaje – grad. U burnoj mu se povijesti ističu razorni požar iz 15. vijeka i važna rola u Osamdesetogodišnjem ratu protiv Španaca. Iz tog je vremena i po zlu čuvena Dokkumska furija. Naime, 1572. godine Grad, koji je tada bio pod španskom upravom, na svega par sati osvaja domaća vlastela. Nakon ponovnog preuzimanja, Španci Dokumljane “časte” ognjem, pljačkom, silovanjima … To je i dan-danas vjerovatno najcrnja stranica u istoriji ovog malog, ali važnog mjestašceta.
Nakon toga nastupa period mira i napretka. Dokkum se krajem 16. vijeka priključuje moćnoj Utrehtskoj uniji, tu se uskoro smješta frislandski admiralitet. Iako se zbog plitkog gaza i sve veće trgovine pomorska komanda uskoro seli u drugo mjesto, Dokkum i dalje cvjeta. Grade se raskošne crkve, vile, dvorci …
***
Stara na Novu, desetak stepeni, vjetar, kišica. Na Doček podjećaju samo petarde, i to one teške, “karabituše”. Iako je još rano, mlađarija je počela s tom, u Holandiji toliko omiljenom novogodišnjom zabavom. Ovdje, gdje svirka i pjesma za Doček po kućama nisu uobičajeni, vatromet je, ne samo mladima, često kulminacija zabave na prelazu iz Stare u Novu godinu.
“Zabave”?!
Kod velikog mlina na brežuljku, oveća grupa mlađarije. Obavijeni oblakom barutnog dima, kao da se takmiče čija će jače grunuti.
Ja volim vatromet. Ali, prosto im bilo. Dabogda im nikad pravo ne zapucalo.
Prijateljica koja se uvijek dobro pripremi za ovakve izlete nas u laganoj šetnji upoznaje sa istorijom Dokkuma. Prolazimo, tako, kraj Gradske vijećnice iz Zlatnoga vijeka. Ova prelijepa građevina, bezbroj puta preuređivana i dograđivana, nekad bješe centar važnih događanja u čitavom kraju a danas isključivo služi za vjenčanja i prijeme.
Tu, u “srcu” grada – a sve je ovdje blizu, nadohvat ruke – je i Crkva svetog Martina, iliti Velika crkva, iz 16. vijeka. Neobična je stoga što je sagrađena na temeljima čak triju starijih crkava: iz desetog, jedanaestog, i iz trinaestog vijeka. Napravljena je najvećim dijelom od materijala ove potonje.
U gradu koga rese mnogi sokaci i prolazi, kanali, mostići i prastare kuće na kanalima, naročitu pažnju plijene vrtovi ispred tih lijepih zdanja kraj vode. Čovjeku naprosto zastane dah od mašte i kreativnosti, ljubavi i pažnje kojom su sređivani.
U samom centru se nalazi još jedna impozantna građevina: De Waegh. Na južnoj fasadi: lavovi, grb provincije Frisland. Tu se nekad, u jednom krilu zgrade, trgovalo i vagalo, a na drugom je bila gradska straža.
Sada je tu restoran. Kad na izlogu ugledam tamno texelsko pivo, namah osjetim da mi je grlo suho k’o pustinja. “Hajdemo unutra. Dosta smo hodali. A i ovo pucanje …”, velim. “Dame mogu probati čuvenu dokkumsku kafu, s malim dodatkom berenburga, lokalog alkoholnog pića a mi ćemo, hm … Već ćemo vidjeti…”, tobože dvojim, a sve glédim onu flašu iz izloga.
Upalilo je. Ne znam za tu njihovu kafu, ali je texelsko pivo bilo vrijedno svake pare! Ma, samo za tih par gutljaja vrijedilo se zaputiti ovamo!
***
U ponoć ogrnemo kapute, i izađemo van. Šampanjac, ljubljenje na kiši. Iz pravca Dokuma žestoko gruvanje, a ovdje tiho. Tek poneka petardica. Baš sam nekako rahat.
Čak se i Bela, psić, okuražila i izašla napolje. Sretna ti Nova, Belice!
Šampanjac prijatno ugriza za jezik.
