I
1.
Sjedim u staroj kolibi na djedovom „ranču“. Noć je banula u dolinu i zapljusnula šumom zaogrnuta brda. Tu sam već neko vrijeme i u meni više nema nemira. Osjećam se kao čovjek koji je jednom htio napisati nekakvu priču, ali nije uspio, jer je priča preuzela kontrolu nad stvarnošću. Nije više bilo jasno što je stvarno, priča ili život. I piše li život priču ili je možda obratno.
Puh rovenda po tavanu bez ikakvog zazora. Jedne sam se noći probudio i ugledao njegov rep kako skače iznad ruba ishabanog kauča na kojem sam spavao. Nestao je u rupi na zidu ispod karniše.
Žarulja na stropu pali se i gasi, vjerojatno zbog prekida kontakta. Zidovi kolibe puni su rupa od otpale žbuke. Ispod se vide daske od kojih je koliba prvobitno bila napravljena.
„Ranč“ je njiva od sedam i pol duluma koju je djed bio kupio kad je otišao u mirovinu i tu posadio voćnjak šljiva. Sjećam se svega, ali to sada nije bitno. Nema više ni djeda ni majke (tako sam zvao baku), ni moje stare, njihove kćeri. Nema ni „ranča“. Sad je to u šipragu i u zaboravu zarobljen voćnjak. Imanje pripada tetki Ziki koja me pustila da tu boravim koliko hoću.
Ne znam točno kad sam došao, ali ljeto se primicalo kraju, a šljive trulile jer nije bilo nikog da ih pobere. Danju bi stršljeni zujali u borbenim formacijama i prežderavali se sokom prezrelih „mađarica“. Ptice raznih veličina i boja krešteći su skakale po gudurama i kljucale malo plodove, a malo jedna drugu. Navalili su nekakvi okrupnjali skakavci, a i one sitne, nepodnošljive mušice što ti se zalijeću ravno u oči.
2.
Pričam si istu priču nebrojeno puta, kao da se nadam da ću jednom smisliti ljepši kraj.
Priča može započeti kad sam tog listopadskog popodneva, prije dvije godine, pao u Savu.
Izašao sam tada iz rijeke na muljevitu obalu. Dok sam se penjao uz strmu blatnu stazu, okliznuo sam se, pao na guzicu i otklizao se pola metra natrag prema rijeci. Kad sam se napokon popeo na vrh nasipa, skinuo sam jaknu i majicu. Iz tijela je izlazila para.
Sjedio sam neko vrijeme na zemlji očekujući nešto. Mislio sam da ću zaplakati, da ću, kao u nekom lošem filmu, tu na obali rijeke pustiti suze da mi cure niz lice. Da ću se onda smiriti, obrisati suze, nasmiješiti se. Zatim se dignuti i laganim korakom krenuti u nekakvu budućnost. Bilo kakvu. Ali nisam. Sjedio sam na obali gol do pojasa i gledao kako mi se bradavice na sisama ukrućuju.
Već neko vrijeme čujem glasove. Ima ih nekoliko. Pojedine raspoznajem i znam da pripadaju nekom meni. Za druge nisam siguran. Izranjaju kao iz bezdana, oglase se jednom ili dvaput i zatim zauvijek nestaju.
Jedan od poznatih glasova podbada me da baš i nije siguran u taj, nazovimo ga tako, pokušaj utapanja. Čini mu se da sam se samo nespretno pokliznuo i pljusnuo u muljeviti plićak. Zvrnda zajedljivo kako nemam muda za takvo što i ja mu, iako nevoljko, priznajem da je u pravu.
Vidim se i sam kako zamišljen stojim na obali Save i držim cigaretu. Gledam u rijeku, oko mene se čuje graktanje vrana, srce počinje nabijati u prsima. Osjećam da me dim cigarete guši, znao sam da će me uhvatiti onaj moj napadaj s kojim živim već nekoliko godina, a koji ne znam kako bih nazvao. Panično bacam cigaretu u blato ispred sebe i gasim je đonom tenisice. Gledam svoju nogu kako se mrda i kako tlo ispod nje izmiče. Tad shvati da padam u rijeku.
Dodir hladne vode prizvao me svijesti. Mahnito zaplivam prema obali udaljenoj pola metra, prije nego što shvatim da je dubina tek malo iznad pasa.
Bekim Serjanović, “Ljepši kraj”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook
