UČITELJICA IMA USPRAVNA LEĐA
Pješak iz stana krene zorom u šest.
Pod otvorom u kojem je golubu zapela kandža
onoga proljeća kad mi je dijete odletjelo na sjever, uspavan sretne svoju učiteljicu
nečujnoga hoda, tihu, pogleda poslanog u dalj.
On ne gleda na sat, okreće se u pravcu iz kojeg je došao
(uvijek se vraćamo ako smo u tom početku krenuli rasti),
otprati sijedu prozirnu ženu do njezinog cilja, pa opet naprijed.
Taj početak u školi bio mu je važan: naučila ga je dijeliti.
Ona putem možda računa kad je njen đak krenuo iz svoje točke
ako je ona zatvorila vrata u šest i deset, a sreli su se na mjestu pogibije onoga goluba
koji nikud ne bi odletio ni da je bio spašen.
Kao u zadatku o pješacima, točkama a i be i vremenu njihovog susreta
možda ponavlja osnovne računske operacije:
zbraja u hodu koliko ih ima, pa množi s pedeset i dobitak dijeli kroz cijeli turoban dan.
Vuče najveću crnu kesu, uspravna, sama i hrabra.
Plastične boce mijenja za život na blagajni supermarketa.
DRUGA STRANA PRIČE
Muškarcima koji vole žene koje vole muškarce koji vole
tanke, gladne, premrle uskostruke figure na lelujavim visinama tankih potpetica
bolnih stopala, kosa obojanih kemikalijama postojane ljepote u ime ljubavi treba
stisnuti pivske trbuhe korzetom, kurje oči elegantnom salonkom.
Zajedno je lakše.
Ženama koje vole muškarce koji vole žene koje vole
pivske trbuhe spuštenih stopala ćelavih glava u ime odmazde treba
pustiti čistu ljubav u zapuštena zelena mirisna dvorišta.
One znaju što će s takvom.
CV
Ovisim o koracima. Veže me zrak. U osnovi, moje je predivo notno.
Kiše, tla, oluje, crne rupe i svjetlosti u istom su mi folderu. Volim disati zeleno.
Naizvan nestvarna – rastem iznutra. Tamo sam meandar bez prilaza. Svoja.
Tkana od mekih unutarnjih poremećaja, jutrom raskidam potke. Vičem se bezglasna.
Ovisim o prepoznavanju. Pa se objesim laka o sve te korjenaste izrasline u sebi.
Bujam do puknuća. Razlijevam se razgranata deltom. Ne ostane mi ništa od mene.
Sabirem se po dnu tražeći plimu. Ukonačeno neprepoznata izvisim.
DIDOVI KRIVI ZIDOVI
Na selu dimom bojimo zidove u mrak. Vani se tišina oblači u buru i mrzne.
Imam pet godina i kupam se u bačvi. Mutno ogledalo hvata krivine po kući, mene ne vidi.
Dižem se na prste, drveni pod škripi, bijeli zidovi debelo miruju, krivi.
Dida mota španjulet pod murvom. Otapaju se zadnji snjegovi. Mene zovu livade, u dalj.
Sutra ću biti daleko. Proteći će i vrijeme. Od murve će ostati panj.
Mrak će razbiti zidove, htjeti biti slobodan. Bura će se oštra i gola rasplesati, uvući u krivine.
Ničega da odijeli unutra od van. Nikoga da ispravi krivo. I zidove.
PADAJU ODLUKE
… u more.
Zaronim. Otvorenim očima
Tonem.
OSIM IZMIŠLJENIH
neke granice zaista postoje
recimo rub
crta s koje je najlakše pasti?
poletjeti!
