RAT NIKAD NE DOĐE. SAM.
Raste u loše kontroliranim uvjetima: među bolesnim umovima, ksenofobima, neonacistima, na izbornim listama, među separatistima, oligarsima, magnatima, navijačima, osloboditeljima, patriotima. U kampovima, bataljunima, korpusima. Kroz tržište kapitala krenu invazija, sankcije, mučenja.
Rat nikad ne dođe. Donesu ga kao oslobođenje.
Tako mi je jednom ostavljena bomba u ormaru da obranim sebe i djecu u slučaju bliskog susreta. Bez obuke i junačkoga srca tresla sam se dok nije išla van. Što bih s njom, uplakana i slaba?
Rat nikad ne dođe. Dolaze samo uplakana djeca i njihovi osjetljivi prijatelji koji ne znaju što bi s oružjem kad bi i bili napadnuti. Padne s neba. Razvlače ga po granicama kao koru za gorku pitu. Nikad ga dosta.
Kojeg li paradoksa: s iluzijom novog dana bježi se zapadno gdje zalazi sunce. Tko se nije skrio… Nemaš kamo, došao ili ne došao. Nosiš ga poput radioaktivnog praha dok kroz prijelomne vijesti bljeska utješan slogan: odaberite svoj dom iz snova uz povoljne uvjete subvencioniranih kredita.
LIST
izgubio se
trenutak.
krenem zakrpati vrijeme.
s koje strane? s koje sam strane?
Ono kad sam pošla na kraj svijeta u drugoj brzini kako i priliči usputnom krajoliku i mojim godinama, zadnja mi se želja ukazala sukladnim ritmom. Mrtva hladna legla pred mene: idi sama, izvuci iz arhive neku prikladniju želju finih manira!
Posrćem bez nje cijelo desetljeće, nikako da stignem.
Na paralelnim rukohvatima putem sam pratila nježnosti iz druge ruke misleći: u istom ćemo smjeru, lakše je starjeti grupno. Nježnosti me namjerno nisu stizale trudeći se usporiti, jedna drugu dotaknuti, stati, pa nestati za cijeli svijet.
S moje se strane rascvjetao obzor, ruke su mi se produljile kroz pogled, Svemir se smanjio i pao mi pod noge, moguće prostranstvo stalo mi uz rame.
Ono sam što neću.
Nikakvog retroaktivnog raja nikome nema. Jednom kad dobiješ list: papira, prazan ili smokvin, zaboraviš kako si, gdje si i jesi li bila. Sve se ispresijeca i stane, kao u usporednim vezama.
U nekoj sam slijepoj ulici širom otvorenih očiju skrenula u vrijeme koje sam htjela zadržati. Ono me blago okrenulo i odbilo završiti sa mnom. Kao haljina ispisana bijelim koncem nedovršeno sam nastavila zaobilazeći rukohvate. Okolo su se sustizali pogledi, zemlju je ispunjavalo nebo, koraci su se prekoračivali, brzina je glasno skučila prostor. Nisam mogla naći svoje mjesto. I baš kad sam odustala od stizanja na kraj svijeta, čini se da je on sustigao mene.
HLADAN MIR
neka se rasprsnuća dogode da možemo
izaći,
a neka
da se možemo vratiti
Često vodim ljubav s onu stranu Svemira gdje mrakuje mrkli mrak. Izvedem je noću u šetnju Mliječnom stazom, pa bacamo sa sebe pogled po pogled, oglođemo se do kosti, od želje implodiramo, rasuti tihujemo do tri ujutro. Prelazimo granice uma.
Kad svane, drumovima mrtvih gradova opet izvodim ljubav. Dok moćne jagodice levitiraju nad projektilima s istoka i zapada, pitam je u hodu: što s jugom i sjeverom, tko njima čuva granice, vode li se ljubavi po svim stranama svijeta ili samo mi šetamo, jedini branitelji emocionalnog ludila, ruku pod ruku?
Posvuda ruševine napredne blokovske civilizacije.
Ona šuti sklupčana u fotelji iz sedamdesetih, hladno miruje. Sve mi njeno miriše na vreli rat. Igra je pojela kreatora, izvođenje ljubavi sustigao policijski sat.
LJUDI OKO NAS
Imaju velike potrebe. Za sebe hoće: najbolje, tvoje, odmah i sve! Putuju da bi stigli. Grle jer je blizu. Vole imati. Imaju kako bi voljeli. Strpljivo broje. Zapisuju, urezuju, obilježavaju. Nemaju strpljenja. Nemaju iščekivanja. Ne strepe. Imaju. Opipavaju. Upotrijebe, pa gomilaju otpad. Šute, pa gomilaju stresove. Drhte, pa gomilaju bjesove.
Pucaju. Po šavovima. Van. Na konopcu navečer objese prljavo rublje koje jutro ne uspijeva preskočiti, pa se vrati u san i ne izađe. Ostane mrak, nitko ne ustane.
UREDNI LJUDI
Imaju čiste prozore. S druge im strane raste nova kuća. Velika, pa stane: na putu joj stablo (vide kroz prozor). Uzmu motornu pilu, pa odu van s pjesmom. Široki im vidici, vole nebo, gledaju u vis. U brezu. Skrate je s pjesmom, ne stigne ni jauknuti. Padne.
Kupe zelenu ogradu u dijelovima, pa je sastave.
PROMETNA
Kraj stupa ulične rasvjete ostavila je dvije ruže.
Jednu za djeda koji je oslonjen na štap prelazio cestu na opasnoj krivini. Drugu za mladog vozača u noćnoj turi koji sad nijemo zuri u mrak.
KAO
Centri, prosjeci i prihvatljive sredine kao pravilo za udoban život. Kao nešto djeluješ okrećući se oko vlastite osi. Kao nešto znaš s maksimalnim prosjekom ocjena. Kao nešto bitno mijenjaš kad simbolički zasadiš jedno stablo. Kao daješ šansu nedefiniranom životu da dođe na svijet ozakonjenog nemorala. Kao poštujmo razlike dok su u zadanim okvirima. Kao izaberimo sigurno i slično. Kao iz udaljenosti se bolje vidi. Kao ne dirajmo svoje svetinje, zlo je u drugačijima. Kao malo smo štiteći svoj svijet sjebali sav preostali, tuđi.
O, PISATI!
prošlost bez udaha.
da globalno se skinem (do viđenja!),
s aparata ohladim i odem
bez snoviđenja?
Opisati misao. Ne dati joj da vrluda. Usmjeriti trenutak u sad. Procvjetati ga, iz pupa nastaviti disati. Nastaviti. I disati. Kao da nikom ništa nije dano. Dani bez uštede vremena. O, da, pisati… Misli su mi negdje zapele? Misli su mi negdje? Ne… gdje? Najbolje su godine dobro iskorištene. Ostale su. Bile su? O, da, godine! Sad ni rečenica ne stane u jednu. Čemu godine? Kome sebe? Hlapim. Voda nad čelom. Odradila par života, ostavila se nigdje čekajući vrijeme. Za otići. Za ne izreći. Čemu, kome se opisati?
MALI SVJETOVI
Na konac se nanižu. Široko se raskrile, u padu dočekaju na glavu. Dube, svega im bude: mrva veselja ukrug.
U velikom svijetu stvar se zaigra, može i nestati. Makovi znaju umaći. Mame omame mirisi iz vrta; iz niotkud.
Ljudi se naprosto odljube. Odljude. Dvoje razdvoje. Od svoga se svijeta osvijeste, najdraže onesvijeste.
OKUPLJANJE
Stigli smo u pet popodne i sjeli na travu pod vedrim nebom.
Oko nas proljeće i višestoljetno kamenje. Na istome mjestu prije dvije tisuće godina Rimljani su išli u teatar. Par stotina metara sjevernije moja je majka krotila potok kap po kap na suhu zemlju. Deset godina prije nevena koji je odlučio raskinuti ugovor sa zimom.
Skoro smo svi na okupu.
