jutros
na cesti brza vjeverica
pod kotačima nekoliko konja
pa tako u kolonama kroz tri trake
nepomična na mjestu ograničenja brzine
istom onom na kojem je prošli tjedan ptica izgubila krila
ukopana stajem na crveno
beskonačan žut kamion
s porukom samo najbolje kupujte kod nas
zaklanja mi sunce
pa kako mene ovako sporu da ne pregazi vrijeme
makar s najgorom porukom
kad i ptice gube let prizemljene
iskreno? bojim se
praznine su samo naizgled čistine
to su pustopoljne vrištine rupe crnine
gdje nestaje sva nam osnova i potka
u kojima smo tek lutka krotka
bez duše
tkanja
sve što jesmo i htjeli bi
bez čega smo ko bez dubljeg disanja
u njima zjape košmari urlaju samoće
to je kad nitko ne mari za naše sitne bedastoće
za ono od čega smo sazdani
bojim se ostati uramljeno živa
izgubiti boje mirise glas
pričati o vremenu prašini poslu
živjeti po pravilu umrijeti na nogama a šetati stas
subjektivan zapis
snovima plutaju objekti izgubljeni
u trećem licu
slučajni nimalo nužni predivni
u svakom ih momentu možemo ostaviti
ako moramo
otvoriti oči
ako moramo
pogledati stvarnog vršitelja radnje u drugom licu
ako moramo
opipati ga
i sočno opsovati
objektivnost u kojoj ništa nije slučajno
predivno
kako bi trebalo biti
tek predvidivo
mislim dakle nekad jesam
mislim
(da nekad su te besane noći
raspredale nedodirno tkanje snovanja)
dakle
(nikad se ništa nije dogodilo niti bi
a da bi ustalo jutrom uz kavu za dva para sanjivih očiju)
nekad
(umaram razvezivanjem gropova
greškom vežući omče)
stvarno
(koliko sretnih buđenja
izdrži do sumraka i)
jesam
(li sretnija koliko nespretnija)
nalazim se kako te izgubljena tražim
po širokim ulicama grada na odlasku
mlada su djevojačka lica odlučna
raspuštam im kose skupljene na potiljcima
izvijam stisnute usne u lukove uzlaznih parabola
pomalo odlazi dan nemamo se
ti imaš svoje dane u mjesecima tjednima
prelamaš prekinute minute koje su obećavale ostati zagrljene
prekidaš paralelne dodire
ne bojiš se juga na pučini
hodaš raspuštene kose valovite do pola leđa
sapetih minutama koje su mogle a nisu
smiješ se zatvorenim vratima pred sobom
ona padaju pred svakim tvojim korakom
iza ostajemo nestajemo gubimo sebe ne nalazimo
neke nikad nisam čula govoriti
…što ne donosi nadu u ikakvu kamoli svijetlu budućnost
i ne znam zašto je jezik materinji a domovinu mjerimo po ocu
kažu žena drži tri kantuna kuće koja se ponekad zove dom
recimo danas dok je ručak proticao mirno
a vani su se miješali strani jezici
usprkos hladnom početku ovog mog rujna
to ulijeva nadu u vedro bablje ljeto
iako mi doma fali najmanje jedna
no što sad s tim kad dom nije po mom
tek jezik kojim nekad suviše šutim
čekajući sunce
tumaramo umreženim svjetovima ubijamo dosadu
hvatamo ozon na idealnoj četrdesetpetoj paraleli
dok ne krene treći rat na jugu pireneja u japanskome moru
na obalama michigana sjeverno od laktaša
lijepom našom
duž karakalpakije u uzbekistanu
na krimu iz ukrajine koji je sad u rusiji
daleko od našeg staklenog zvona
treći rat koji odavno traje na tridesettrećoj paraleli
totalno različitom svijetu koji nikako da se umreži
poveže prihvati zagrli ubije se i dočeka pomrčinu sunca
na prozorima srušenih domova
nad zemljom zatrpanih starih gradova i mladih tijela
koje su sustigli olovo i plin
puno prije nego su otkrili idealnu četrdesetpetu paralelu
sad i oni umoreni umireno čekaju
sumnja s potpisom
jutros ustanem ko obično ni živa
jugo mi razbuca kosu glavu svrnem na grafit:
živio isus krist sin b
za potrebe gradilišta napravljen je rez
tekst je izgubio par važnih slova
u početku bijaše božji
kad sam bila živnula razbucana autorovom sumnjom u tezu:
zar ionako nije?
netko nevjeran neuk kupio bio sprej umjesto kruh
pa ko podsjetnik za plakat i plakati
raširio od semafora do treće pelegrinke
siguran u svoju sumnju
nije trebalo dugo baš dok su po europi divljale bombe
netko drugi dodao nastavak:
i muhamed sin alahov
nije bilo sumnje da će tako ostati mjesec i dva i duže
bili su skupa razapeti na plakatu
svi ostali zaključani u strahu
kad su se bombe umirile
jednog je jutra nestao i alah i sin mu
građevinari su odradili ostalo
vječnih je malo
manje no sumnje
ja ko obično ni blizu ni živa
veličina je bitna
od svih peciva s punjenjem najviše volim kroasane
male prazne drže ih kraj čokolada
bude visoko previsoko meni na nedohvat
uvijek čekam nekog normalno velikog da mi jednu spusti
jučer nije bilo tako normalnih ko ni inače ovih dana
uzela sam par malih praznih krenula po jaja
pa preko parova dječjih čarapa
kod jaja uvijek mogu falit oko klase kvalitete veličine
slobodne koke bolje nesu od kaveznih kažu
i sloboda je bolja kažu što je opet relativno
(gledajući u rešetke nikad ne znaš ko je s koje strane kaveza)
uzela sam trideset M klase A iz podnog uzgoja
blagajnica mi je poželjela dobar dan
i ništa dalje nije samnom popričala, tek:
ako vam ne odgovara veličina možete zamijeniti
zbunila me: svih trideset? ne, samo čarape
odjednom
…svo je sitno šarenilo sa skupljenog mi dlana nestalo
dok sam slijepa na boje opipom tražila zaglađene linije
života ljubavi smrti
koje sam sama lošim prerušavanjem pristala okititi
ukradenim perlama
dlan se samo izdaleka činio prosjakovim
onako prosto ispružen
…davao se na poklon
