Biti s njim uvijek je bilo kao ući u val. U nešto mokro, gusto i zagušljivo. Njegova bi se nutrina zatvarala oko nje i osjećala se kao da ju je progutala neka životinja. Uvijek gladna, uvijek pozorna, uvijek spremna na novi plijen. Njegova je grabežljivost bila konstanta, nešto na što se uvijek moglo računati. Iako ju je on nazivao glađu za bliskošću, sasvim prirodnom potrebom za ljubavlju.
– Moraš se pomiriti s time, shvatiti da osjećaj ne možeš namjerno izazvati u nekome… da se mora dogoditi nekakav klik u toj osobi, kao što se dogodio u tebi s njim. Neke stvari su jednostavno to što jesu, ti ih ne možeš promijeniti… naivna si i umišljena ako misliš da možeš djelovati na čitav svijet. Ili barem na tuđa srca – govorili su joj dobronamjernici.
U njemu se taj klik nije događao. U njemu se nije događalo ništa tako revolucionarno, ne prema njoj. Osim potrebe da je, katkad, čak niti pretjerano često, potopi u svoje vodeno kraljevstvo, uguši svojim valom.
– Je li ti ikada palo na pamet da možeš jednostavno biti nesretna i da je to samo to, da iza toga ne čeka neki lijepi uzorak prošaran šarenim cvijećem, da iza toga nema posebne uzbudljive i bogate pozadine? Nije li ti ikada palo na pamet da to ima najmanje veze s tvojim zaslugama i s tvojim trudom?
Dobronamjernici. Je li njima ikad palo na pamet da sve na ovom svijetu ima veze sa trudom, da ne postoji stvar koju se ne bi moglo pomaknuti ako se samo malo drugačije prema njoj postavimo, ako promijenimo kut gledanja, ako se samo malo (do granice bola) izvitoperimo? Dobro, možda i preko granice bola, ali u tome i jest izazov, ne treba ostati u zoni komfora, ne govore li to svi gurui, terapeuti, life coachevi?
– I nisi li već dovoljno odrasla da počneš vjerovati da je stvarno samo ono što se događa, da je sve drugo samo ono što ti želiš, što bi možda htjela željela, da su sve to tvoji hormoni, neke ludnice u tebi koje bi trebala otpustiti? Ti nemaš moć nad njim ili bilo kim, a nemaš niti prava nad ikim…
Nije bila dovoljno odrasla. Nije bila uopće odrasla i pitala se kada će se to dogoditi i hoće li se također dogoditi samo kao klik ili kao nešto dugotrajnije i dublje.
A zatim su nastavljali spominjući ravnodušnost koju je gajila prema onome što ima, onima koji su je zaista voljeli i koji su bili na njenoj strani, i obožavanje koje je iskazivala prema onima koji nisu. Zašto si nanosi bol? Zar mora patiti? Uživa li u cigaretama koje popuši, kavama koje popije? Uživa li u kolačima, filmovima, zagrljajima, snu, uživa li uopće u stvarima koje radi? Ugađa li si dovoljno? (uvijek i na prvom mjesto bilo je sveto samougađanje). Organizira li se dobro? (i sveta organizacija). Koliko drži konce života u svojim rukama, a koliko dopušta da se život/ljudi/situacije njome igraju? Daje li si mira, odmora?
Grize li, u konačnici život, ili se svodi na to da on grize nju?
Jalovo, mislila je. Sve to što je dolazilo od dobronamjernika bilo je otužno. Pročitali su dovoljno self-help priručnika pa psihologiziraju na najgluplje moguće načine, mislila je. Slušala ih je i kimala, no znala je da ne vide ono bitno. Ono bitno nije bilo vezano uz njenu ugodu; uz pjenu koju bi mogla napraviti u kadi i uživati u njoj, uz kreme koje bi mogla mazati po svome tijelu, uz samorealizaciju koje se nikako nije dohvaćala i sličnih proizvoda koji su kitili izloge ovog i svakog drugog Božića.
Pa je zato, kada je on opet nazvao i drhtavim glasom rekao da ga je Ona opet napustila, da ne želi razgovarati s njim, da je sada doista gotovo i da se nekome mora povjeriti, odmah, sad, makar u parku, makar je hladno, makar je Božić, makar je mrak, pristala. Odmah je pristala. Skočila je s fotelje, navukla kaput i čizme, prošla rukom kroz kosu, stavila šal oko vrata i vunenu kapu na glavu. Namazala je usne jarko crveno i pomislila: to je to. Večeras će shvatiti tko je zapravo prava osoba za njega, tko ga doista sluša i voli i poznaje i želi.
I tko se godinama trudi.
Nije li, uostalom, tako uvijek, u filmovima, u knjigama? U jednom trenutku glavni junak shvati: to je ona koja je čitavo vrijeme bila uz mene. Njezin trud, energija, ne mogu jednostavno nestati, to je nemoguće. Kao što niti energija ne može nestati.
U sljedećem trenutku, činilo joj se, već je sjedila kraj njega na staroj, drvenoj klupi. Njezina ruka u njegovoj, njegova koža hladna i ljigava, poput ribe.
Iz njega, kao i uvijek: bujica. Osjećaja, fraza, teorija, ideja. Planova, nakana. Stavova. Slutnji.
– Da, da… – povremeno bi rekla, kada bi on uzimao zalet za dalje.
Zapalila je cigaretu i pogledala u kip parka. On ju je i dalje lagano držao za ruku i gledao u oči. Nije mogla biti sigurna, nikada poslije nije niti bila, da se on neće baciti pod kamion, da neće osjećati neizrecivu, nezamislivu bijedu iz koje neće znati izaći.
I često je poslije te ledene noći razmišljala kako ga je samo željela udariti, snažno i nepovratno, ali kako ga nikada ne bi mogla udariti.
– Znam da se vraćam svaki put kada me ona napusti, kada se u meni skupi dovoljno tuge. Možda sam sada i najotvoreniji, možda sam s tobom otvoreniji nego sam ikada s ikim bio. U seksu i razgovoru, osjećajima, svemu. Ti uvijek dobiješ sve od mene, ono najgore, ali i ono najbolje.
Njegov pogled bio je iskren. A njen je posao bio, očito, čekati i pokušavati i učiniti sve da se on otvori, kao školjka, znajući da će se već idući čas zatvoriti, jer to je bila jeka, to je bilo neminovno, kao i njezino pokušavanje: usprkos i unatoč.
– Ljubomorna sam. – rekla je jednostavno.
– Na nju?
Pitao je, dižući obrve. Zar bi to bilo čudno? Iako, bio je u pravu. Bila je ljubomorna na nju, ali ne zbog njega, ne zato što je on bio zaljubljen u nju, nego zato što je bila slobodna. Uspijevala je kondenzirati sve što joj se događalo i pretvoriti to u svoju snagu. Njegova bi (bivša?) žena sada, na njenom mjestu, pušeći u kakvom parku, uspjela vidjeti čega tu za nju ima ili nema, nasmiješiti se, poljubiti ga u obraz i otići. Na putu prema kući ne bi više niti pomislila na njega. Tamo gdje za nju ne bi bilo ničega, ne bi dalje tražila. Na netraženje je bila ljubomorna. Ili zavidna. Bila je još premlada da shvati razliku.
No shvaćala je sljedeće: on se vraćao njoj, ali mogao se vratiti bilo kome, ona nije zaista postojala, nije ju vidio kao osobu već kao vreću u koju je mogao ispustiti što je trebao i tu više nije bilo mjesta zabludi. Nije bila premlada da to ne uvidi, nije bilo izgovora.
On nije čekao na odgovor na to na koga je ona ljubomorna, samo je nastavljao svoju priču, kopao je po dnu svog kotla kako bi joj dočarao svaku nijansu svojih stanja. Stanja kojih je pak ona uvijek bila gladna. Ili ih je barem jako dobro i izdržljivo trpjela. Još je bila premlada da shvati razliku.
Stvorila je priču o dvoje ljudi kojima je suđeno, kod kojih sve vodi u jednom, neminovnom smjeru, o dvoje ljudi koji su stvoreni jedno za drugo, kako u patnji, tako i u svemu ostalom. Samo što to nije odgovaralo istini. Tim gore za istinu, bila je dovoljno mlada da je mogla ustvrditi.
– Ne znam što da sad radim, umrijet ću, sve je gotovo, učinio bih bilo što, jahao na vjetru, preplovio sva mora…
A da crkneš od muke, pomislila je. Misliš li da si jedini koji pati i koji je patio? Ta misao se nekako lukavo prikrala, podla i gotovo vesela. Kako bi bilo da ti sada razbijem to glupo lice koje se pojavljuje svako toliko, kad god te ona ostavi? Samo, bila je još premlada za okrutnost. Okrutnost je, kao i samozaštita, bila jedna od stvari od kojih je bježala.
Počelo je sniježiti u toj lijepoj, božićnoj noći. Trebalo je pustiti pahulje da padaju u miru. Uličnim svjetiljkama je trebalo dati zraka, ugušiti bujicu koja je iz njega prijetila potopiti sve što mu se našlo na putu.
– Ti si nevjerojatno plemenita- rekao je. – Znamo se godinama i ti si možda najplemenitija osoba koju poznajem. Osoba s najvećim srcem.
Nekada, a to je znala iako mlada, sile nas kažnjavaju i zbog onoga u nama što je plemenito, što je u nama vrijedno.
Zatim je prešao u patetiku i više joj nijedna njegova riječ nije držala vodu. Tanka je granica bila između kiča i stvarnih osjećaja, barem za njega. No, i dalje ju je držao za ruku.
– Plemenita, i prekrasna.
Čekao je da ga zagrli, da mu se približi i poljubi ga, ne zato što je želio da ga ona poljubi, nego zato što mu je sada bilo jako potrebno biti ljubljen.
Nije se pomakla.
Počeo je suziti.
– Učinio sam sve što sam mogao, ostao sam s njom koliko god sam dugo mogao…
Možda i jest, pomislila je. Možda su u tome sličniji nego je mislila. Razlika je bila samo u tome što on to nije činio zbog nje. I što ona u njemu nije budila želju. Pa ipak, toliko je puta, i dotad i kasnije, mislila da u njemu ipak vidi čežnju upravo prema sebi, da i dalje nije mogla biti sigurna.
Pa zatim, tko zna, možda je sućut jedini put do ljubavi, tješila se, jer se u toj hladnoći nekako morala ugrijati, utopliti dovoljno da može nastaviti slušati. Već se tresla od hladnoće, a po njenoj toploj kapi su se cijedile pahulje.
Kip parka bio je prekriven prvim snijegom.
On je lice brisao pamučnom, bijelom maramicom s plavim trokutima i nastavio močiti prostor oko njih svojim izljevima. Zatim je primijetio da je kasno, da bi možda mogao otići do svoje sada već bivše žene sljedeći dan, a da se prije toga ipak mora dobro naspavati. Da možda ipak može pronaći način da spasi taj brak koji sigurno nije bio mrtav, nije mogao biti kad je on još uvijek ovoliko osjećao.
Nespretno su se zagrlili. Ona više nije osjećala svoje lice od studeni.
Više ga nikada nije vidjela.
Danima, mjesecima i godinama nakon te večeri blagog sjaja ledenih zvijezda, pitala se što se s njim nakon toga dogodilo. I, još uvijek mlada, je li mu trebala ispustiti ruku ili ne.
Proći će još mnogo godina dok to ne shvati.
