Siguran sam da je tamo
– Paranoična si. Ne možeš beskrajno brinuti o njoj, moraju postojati neke granice!
Marta pozorno promatra muža dok im kći spava u susjednoj sobi. U njegovom je pogledu očaj onoga koji je već mnogo puta pokušao objasniti istu stvar nekome tko tu stvar ne može ili ne želi čuti. Čuje njegove riječi, ali samo čeka da prođu, da kaže ono što mora i da to učini što tiše, da ne probudi kćer koju su zajedničkim snagama jedva uspavali.
– Razumijem paranoju prvih par mjeseci, godinu dana, to razumijem. – nastavlja muž. – Ali ovo? Prošlo je već tri godine! Ništa joj se neće dogoditi, pa da joj se i dogodi, dijete je, djeci se događa… – kao da je ostao bez argumenata, ili bez daha, njezin muž odmahuje rukom i odlazi do kompjutera. – Ne možemo ovako živjeti. – zaključuje.
Taj zaključak donesen je toliko puta, misli Marta, da više nikako ne može stupiti na snagu. Očito možemo tako živjeti, očito tako i živimo, i to toliko puta ponovljeno: ne možemo, kad tako izvjesno možemo, dokazuje kako se može živjeti sa svime. I bez svega, nastavlja se podlo sljedeća misao na ovu.
Marta zna da se razgovor neće nastaviti, da će se muž jednostavno isključiti, kao već toliko puta dosad. Ne želi čuti njezine argumente, umoran je, ne može se više uključivati onoliko koliko je to njoj potrebno, niti kad joj je potrebno. U prvo vrijeme je mogao, trudio se, bio je prisutan, nježan, sve što je od njega očekivala. Nastojao je njezinu i svoju bol umotati u deku i tiho je nositi po kući. Zatim se odmicao, ali to se nije dogodilo odjednom. Lagano se i dugo gasio, gumb po gumb, dok na kraju nije postao samo udaljena masa, hladna i za nju nedokučiva.
Ipak, mora mu reći ono što mu mora reći. Zato prilazi njegovom stolu, nesigurno, i zagleda se u njegovu glavu s ćelavim krugom na sredini. Kada je počeo ćelavjeti? Da li se i to događalo postepeno, je li njegova kosa također odustajala kao i on, vlas po vlas, iz dana u dan, shvaćajući da nema smisla ostati na toj glavi? Sigurno jest, samo ne može uprijeti prstom u početak. Kada bi mogla, misli, možda bi to pomoglo. Ima li još uopće pomoći?
– Gle – kaže mu tiho i oprezno – stalno mi se ponavlja isti san.
Muž se ne pomiče, lica gotovo priljubljenog uz kompjutor. Marta nije sigurna sluša li ju ili ne, ali ona mora govoriti o tome. Konačno. Ili možda ne treba?
Otvara usta, zatim ih opet zatvara.
Ipak nije sigurna je li to ono što muž treba čuti i hoće li je uopće uzeti za ozbiljno. Uzima li ona tako sebe? Što još uvijek uzima kao stvarno, opipljivo, što još nije izgubilo oblik, boju, okus i miris?
Ne može odrediti.
– Kakav san? – pita muž, ne gledajući je.
Marta sjedne u fotelju kraj kompjutera.
– Oko male… to da pada.
Muž tek primjetno pomakne glavu, ali čini joj se da je dobila njegovu pažnju.
– Recimo, prošli tjedan sam sanjala da smo na moru, u kući tvojih roditelja, na onoj visokoj terasi s rešetkama. Sanjala sam da je ona još mala i da se pokušava progurati kroz te rešetke… i… – Marta proguta slinu – i progura se, samo joj glava nikako ne može proći jer je prevelika. Ja stignem u trenutku kada skoro provuče i glavu i izvučem je. U posljednji tren, razumiješ…
Muž je pogleda. Ništa ne govori, ali na njegovom licu može pročitati nervozu.
– Ili… – Marta nastavi, nadajući se da će sljedeći san na muža imati pravi učinak. – ili, sanjam da smo je ostavili u kuhinji, a onda nas je nešto omelo, i, kada se vratim, ona se sakrila negdje i doziva me. Viče: mama! Mama! A ja je tražim, bjesomučno tražim dok je ne pronađem na najvišoj polici odakle je moram skinuti dolje, ali važno je da ona ne napravi korak, da se ne pomakne, jer ako se pomakne…
Marta ušuti, rezignirano. Njezin muž gleda pred sebe kao da zbraja trunje prašine koje se podiglo s njegovog stola.
Ne zna što bi mi rekao, misli Marta. Ili zna, ali ne želi. Ne želi opet, ne želi stalno ponavljati jedno te isto.
Marta se nesigurno okreće prema kuhinji. Nada se da je muž dobio dovoljno informacija, da sada može u miru promisliti o tome kako reagirati, kako je utješiti, da ima jasniju sliku o onome što se zapravo događa u njezinoj glavi. Nada se da će to i učiniti, da će razgovarati s njom, reći joj da razumije, da je i on možda imao slične snove…
A zatim stane.
Sjetila se nečega.
Postoji još nešto. Još jedan san koji se ne ponavlja. Pojavio se samo jednom i ne uključuje supruga. Bolje rečeno, uključuje ga, ali u snu to nije ovaj suprug koji sjedi pred njom, očiju prikovanih uz ekran.
– Ima još nešto… – započne.
On duboko uzdahne i konačno odlijepi pogled od ekrana.
– Gle, sve ovo što sanjaš su normalni strahovi od toga da ne napravimo nešto pogrešno… i ja se uvijek pitam jesam li bio dovoljno oprezan s njom, jesam li dovoljno napravio, jesam li mogao nešto učiniti drugačije, to je normalno, znaš da jest, svi su nam tako rekli…
Muž se, sada poput iskusnog psihijatra, okrenuo prema njoj u svojoj stolici i ruke spojio u krilu. Laknulo mu je, osjeća Marta. Čini mu se da opet može biti koristan, da je može smiriti, da joj može objasniti zašto se osjeća tako kako se osjeća, pa čak je i razuvjeriti u njenim strahovima.
Možda baš zato sada nije pravi trenutak da mu kaže što je još sanjala. Ili baš jest?
– Sanjala sam da sam s njim. Ponovno. I da je on njezin otac. I da je to bio otpočetka.
Muž ušuti i nastavi je gledati. Preko njegovih očiju kao da se prevukla tanka koprena, ili možda baš obratno, možda je nestala koprena koja je postojala dotad i on je sada gleda drugačije: ozbiljnije, oštrije, svježije.
– Tumači mi da sam ga čitavo vrijeme krivo razumjela… da on nije bio toliko neodgovoran kao što sam mislila… da je želio raditi, da je želio djecu, da naše dijete – ona – to dokazuje. Da mogu biti sretna što smo skupa jer on ima dovoljno energije i snage i posvećenosti da se o njoj brine kako treba. Uvijek je bio atletski tip, a sada je, tumači mi, to korisno jer za dijete je potrebno jako mnogo energije, kao što dobro znam… i puno spretnosti, da nešto ne pođe po zlu, jer dovoljan je trenutak, kao što ja dobro znam… i sve mi to govori i ponosan je što je on taj, što smo zajedno, što imamo kćer.
Muž vraća pogled na ekran.
Ovo mu je jednostavno previše, misli Marta. Toliko mu je puta pričala o njemu, s većom ili manjom nostalgijom i čežnjom, da joj nije čudno što je ne želi više slušati. Ali nove slike sna izranjaju i Marta ih mora prenijeti, prvo sebi, a zatim i mužu.
– I zatim, zatim… – nastavlja, prisjećajući se gdje je stala. – zatim je večer i on i ja sjedimo na okrugloj fontani. Fontana je od kamena, večer je topla i zapravo se ne želim pomaknuti. Želim osjećati njegovu prisutnost, tijelo, veličinu i snagu. Želim gledati u nebo, toplo, ljetno nebo prošarano zvijezdama, pričati o tome kako je on jak i sposoban i pun života i sokova i kako želi biti s nama, s malom i sa mnom. Kako će se brinuti i kako neće dozvoliti da se dogodi nešto loše.
Već je rekla previše, osjeća. Već je rekla više od onoga što je mislila, ali san je na čudan način tjera dalje, gura je da ga prepričava naglas, da svaku emociju ili misao koja se u njemu stvorila jasno izrekne.
Muž sluša, namršten. Nije ovo želio, misli Marta. Nije ga zanimao niti ponavljajući san, a još ga manje zanimaju njezine bivše ljubavi. On samo želi da sve bude dobro. Da dani konačno počnu teći normalno, bez vike, bez nereda, bez boli, uredno poslagani kao štipaljke na konopcu. Da njihov život konačno bude dobro provjetrena bijela plahta: ugodan, mek i nenametljiv.
Ali Marta se ne može više zaustaviti. San je neumoljiv, pritišće joj lice i glavu, usne i dio ispod pluća, tjera je da ga ispljune van poput hrane koju ne može prožvakati.
Svi snovi dosad bili su samo uvod, samo početak, predigra za ovaj, osjeća, za ovaj koji je sanjala samo jednom, a ako se dogodio samo jednom, pita se, je li ga uopće bilo potrebno vaditi iz sjećanja, uređivati i glancati, predavati mužu kao štafetu?
– I zatim…
Marta nastavlja dok osjeća kako je obuzima blaga tuga i nadvija se nad nju kao vlažni zrak.
– … zatim ga prekidam i kažem da moramo otići po malenu, da je već kasno, da nas sigurno čeka i ne može spavati… Ostavili smo je kod nekih prijatelja, a već je ponoć, već je tako kasno… I onda…
Marta stavlja kažiprst u usta i osjeti kako joj zubi dotiču nokat.
– … vrijeme oko nas kao da se usporilo. Ta prekrasna noć kao da pliva oko nas, kao da se ljulja, kao da nam ne dopušta da odemo po kćer, da se maknemo. Fontana i voda koja izlazi iz nje gotovo je bijela, mliječna voda, i mjesec i zvijezde trepću na crnom nebu, crnom, toplom mraku oko nas, kao na tepihu…
Muž je još uvijek sluša, samo se sada u njegov pogled uvuče bol. Marta prepoznaje taj pogled i tu bol i na trenutak pomisli kako je neobično da je ovim snom u njemu uspjela izazvati toliko emocija. Ne samo bol, već i ljutnju, uvrijeđenost, nervozu, pa čak i odsutnost emocija, isključivanje od nje, od svega što bi još mogao osjetiti.
Ipak, želi dovršiti. Mora dovršiti.
– I onda odlazimo po nju. Ulazimo u stan prijatelja gdje smo je ostavili. Tamo je mračno i nimalo čarobno, niti slično prostoru koji smo ostavili za sobom. Posvuda su ostaci hrane, roba razbacana u neredu, smrad ustajalosti i izlučevina, i stalno se pitam tko su ti prijatelji kod kojih smo je ostavili, kako smo je mogli ostaviti na takvom mjestu. On se približava sudoperu i gleda u njega. Kaže mi da smo je tamo ostavili. I ja znam da jesmo. Sudoper je bio pravo mjesto, a ona je dovoljno malena, jer je mala, jer nema niti šest mjeseci…
Marti se u očima skupljaju suze i izlijevaju van. Muž je gleda dok pokušava obrisati sve, ali nakuplja ih se više i više, pa čim obriše jednu, nadolaze druge.
– U jednom trenu pomislim da ćemo naići na sudoper pun vode, kao na akvarij koji je mogao dočekati i progutati malo tijelo… ali sudoper je prazan. U sudoperu je nema – nastavlja Marta kroz plač – pa gledam na plohu pored sudopera, ali nema je niti tamo. Nema je nigdje, naše male ribice, kao što je niti u jednom snu nema. Bjesomučno je tražimo, i on i ja, a zatim on odlazi, širi ruke i odlazi, ne želi ostati negdje gdje nema… gdje je nema. A nje nema nigdje. Nema je u košari s rubljem, nema je niti u kadi, nema je ni u jednom kuhinjskom elementu, kao što je nema u nijednom snu… kao što je nema.
Pogleda u muža. U očima su mu suze. Bespomoćno širi ruke.
– Nema je. – kaže mu.
Muž joj prilazi, grli je čvrsto. Bol iz njenog tijela prelazi u njegovo, a zatim se vraća u njeno.
– Ponekad se ponadam da spava u susjednoj sobi s njom – kaže joj – da su obje u krevetu, jedna do druge, s glavama blizu, naslonjenima na male ruke.
Poljubi je u čelo, njegov poljubac mokar je od očaja. Zatim tiše doda:
– A ponekad sam sasvim siguran da je tamo.
Jelena Zlatar Gamberožić, Svijet je gladno mjesto, Centar za kreativno pisanje, Zagreb, 2022.
