STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
IVANKOVIĆ
Ovdje sam uvijek u nedoumici što to ili takvo pitanje znači, na što se konkretno odnosi, pa što i kako na njega odgovoriti. Naime, stotinu puta mi je postavljano i nikad nisam mogao odmah i konkretno reći: od tad i otad, tako i tako. Uvijek je tu trebao neki mali uvod, pa evo i sad. I kako su ta pitanja najčešće dolazila za susreta s čitateljima u osnovnim školama, stoga sam jedne prigode i napisao priču Bit ću pisac. Ta je priča danas u mojoj lektirnoj knjizi za djecu Zvjezdangrad. A onda je ta priča bila matrica na kojoj sam ispisao i istoimeni oveći autobiografski zapis za treću knjigu profesora zagrebačkog sveučilišta Vinka Brešića iz serije Iz prve ruke. Nove autobiografije hrvatskih pisaca.
To, otkad je tko pisac, najtočnije pokazuje njegova bibliografija, bibliografija knjiga ili onoga što dođe prije bilo koje knjige, bibliografija objavljene poezije, proze, kritike po novinama i časopisima. No, to svakako nije i ne može biti stvar koja bi jedno ovakvo pitanje zadovoljila. Dakle, pišem, kao valjda i većina, od kasnih razreda osnovne škole, a „ozbiljnije“ od srednje škole, kad već i objavljujem književne radove. No, ono što je zanimljivo na početku pisanja, a što, pretpostavljam, od početka distingvira potencijalnog pisca od onoga koji to neće biti, enormno je, već i u toj najranijoj fazi, čitalačko iskustvo. No, važnije i od toga meni je bio neki čudan (tko zna otkud on!?) osjećaj iz najranije čitalačke dobi da se umjesto s književnim junacima, kako to rade djeca u toj dobi, identificiram s piscima, njihovim autorima. Oni su mi bili intrigantniji, važniji, od svakog pa makar i najherojskijeg junaka tadašnje lektire. Iz tog je doba i otuda i moja rečenica: Bit ću pisac! Kad su drugi govorili da će biti liječnici, piloti, vozači, inženjeri…, ja sam odgovorio: Bit ću pisac. Možda je to tada bilo drsko, bezobrazno, prepotentno, no svakako je bilo djetinje iskreno… Rekao sam to i dugo se potom zbog vlastite prepotencije, ako se to u toj dobi tako može zvati, osjećao pomalo postiđeno. Sve ostalo, sve poslije toga je – historija.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
IVANKOVIĆ
Kad bi mi tko povjerovao, odgovorio bih da i ne znam što je to proces pisanja. Prije bih vam znao opisati proces gradnje mosta ili nebodera, nego proces pisanja. Uostalom, tko piše i poeziju i prozu, roman i esej, znade da svako od tih pisanja ima neke svoje zakonitosti, da ne kažem procese. Pjesma vam nekako dođe. Netko je rekao kako ti bog pokloni prvi stih, ostalo je do tebe. Što se, pak, tiče proze, ona se, i to je već rečeno, ali svatko to mora sam iskusiti, piše sitzfleischom, guzicom, dakle sjedenjem, radom, dugim i mukotrpnim radom na tekstu. Esej, kritika – e to se piše znanjem, obrazovanjem, načitanošću… A sve to uvijek i nekakvim darom za nešto. Da, darom, nekakvim darom, ma kako to danas starinski zvučalo… Govoreći ovo mislim na svoje iskustvo četverogodišnjeg sviranja klavira, koje je proizvelo jedno veliko – ništa. Rad bez dara, bez smisla za nešto, ne donosi baš neki uspjeh…
A proces ili procesi? Pa valjda je to kod svih isto ili barem slično. Ili baterije puniš ili ih prazniš. Puniš ih čitanjem, gledanjem filmova, slušanjem glazbe, življenjem života… A prazniš… Hm, da. Za neka pisanja čovjek mora imati svoje mjesto, svoj stvaralački kutak, neku atmosferu koje nije uvijek svjestan, ali zna da kad je nema, kad mu nedostaje… Da, tu su uvijek i nužne knjige okolo… I, možda ono najvažnije – pravo istinsko pisanje je ono (je li i ovo dio procesa?), u mome slučaju, nakon zalaska sunca. Da baš ne kažem noćno. Ja sam noćna ptica!?
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
IVANKOVIĆ
Mislim da čovjek piše kako bi nešto rekao, kako bi sebe izrazio, a to bi onda nužno značilo da je sadržaj u prvom planu. Forma je valjda nešto što je već naučeno i iškolovano, ili – dobro – zadano kad se od vas otisne „predmet pisanja“. Forma, ako je to ono na što mislite, u nekom se svjesnom obliku javi još jednom, u radu na nekoj završnoj fazi, kad ono što su profesori opisali kao stilistiku, na tren postane važnije od sadržine. No, to je ipak i samo umivanje, biranje garderobe, češljanje ili šminkanje prije izlaska u grad…
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
IVANKOVIĆ
Ovdje bi se moglo jednostavno reći kako autor, naravno, bira temu. No, nijedno djelo nije samo – tema. Autor jest suveren, ali do koje mjere… Moram vam reći jedno svoje iskustvo, pa mi se čini da će ono odgovoriti na ovo pitanje bolje od bilo kojeg izravnog odgovora.
Svoj sam novi roman pisao dvadesetak godina. Znao sam temu, znao opći okvir, znao sinopsis, ali kako sam ga iz godine u godinu pisao, radio na njemu, sve sam manje bio siguran da ja pišem roman, a sve više uvjeren, makar ovo što govorim bilo jedva vjerojatno, makar ovo bila i najobičnija mistifikacija, da roman piše mene. Naime, da me roman vodi onamo kamo sam se najmanje nadao da ću otići. Valjda se otuda i dogodilo da sam ga tako dugo pisao i da je roman više nego duplo opsežniji nego sam uopće mislio da će biti ili da može biti. Akcija pisca u djelu, ubrzo je postala interakcija teksta i pisca, tako da se više nije znalo tko tu koga vodi za ruku, ali ne samo u pritoke ili u rukavce glavnog romanesknog tijeka, nego i u samom središtu matice… Evo, dopustit ću da se svatko naruga ovakvoj interpretaciji, mom viđenju pisanja, ali vjerujte ni danas, gotovo osam mjeseci nakon što sam roman završio i on otišao od mene u javnost, nemam drugi doli ovaj odgovor. Jer to je roman koji je i mene začudio, iznenadio… Mijenjao me onoliko koliko se sam s vremenom mijenjao.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
IVANKOVIĆ
Poezija, proza, drama, esej… Ne samo da su to fizički i mentalno različiti prosedei, nego su to i posve različite sfere, različiti kreativni jezici. Možete otići sjesti za stol i početi pisati esej ili priču koje ste prethodno kuhali u svijesti, u nekakvom malom mozgu, ali tako ne možete s poezijom. Poezija je nešto što se, kad na neki način dođe, zabilježi na prvi komadić papira, pa makar to bilo i na toalet papir, na kutiji cigareta ili autobusnoj karti, na margini novina…
I kako se različito začinju, kako se različito rađaju, tako ti oblici različito i žive. Što je tu zahtjevnije? Čime zahtjevnost mjeriti? Ne znam je li zahtjevnija Mala noćna muzika ili Čarobna frula? Možda su velike forme zahtjevnije jer iziskuju veću „kreativnu kontrolu“, ali poetski receptori mi se ipak čine delikatnijima, sofisticiranijima… A delikatnije i sofisticiranije je svakako i zahtjevnije. Valjda je u tome i odgovor.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
IVANKOVIĆ
Poezija je meni čudesno važna. Poezija je vrhunac svakog jezika. Pjesništvo su zvjezdani trenuci čovječanstva. Poezijom se, nakon glazbe, čovjek najviše približio Apsolutu. No, poezija i društvo? Ne vidim da to dvoje ima ikakve veze, čak i ako se čini da je to dvoje nekad živjelo neku (društvenu) interakciju ili čak simbiozu. A da je poezija važna – jest. Koliko i juratnji pjev ševe, koliko i makovi u polju, koliko i zuj pčela, koliko… No, to je ona njezina nevidljiva, njezina podrazumijevajuća važnost… Važnost koja nestaje kad se počne imenovati, definirati, obrazlagati…
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
IVANKOVIĆ
Tradicija je nešto što je implicitno ugrađeno, s odgojem i obrazovanjem formatirano u biću autora. No, tradicija, kao identitarni žig, nije nešto ni jednoznačno, ni jednodimenzionalno. Ni u nacionalnom, ni u svjetonazorskom, ni u poetičkom, ni… Ma ni u čemu! Tradicija su svi oni slojevi koje svaki individualitet, napose kreativni individualitet nosi u sebi. Očito da je tu riječ o nečemu veoma kompleksnom.
Kažu prirodoslovci da ne postoje dvije identične snježne pahulje, dva jednaka oblika kristalizacije vode u zraku, pa kako bi onda drukčije bilo među ljudima koji su mnogo složenije „kristalizacije“. Odgojem, obrazovanjem, kulturom „kristalizirane“ individualnosti. To književnoj tradiciji kojoj pripadate, u kojoj jeste, čak i kad biste je nijekali, daje bogatstvo na isti način ili na načine na koje je ta tradicija vas oblikovala i obogatila.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
IVANKOVIĆ
Ne. A zar je to moguće? Da, vjerojatno je moguće ako pišete žanrovsku prozu, ako primjerice pišete ljubić ili scenarij za sapunicu, pa mislite hoće li to biti dovoljno intrigantno ili… Ma, kakvi čitatelji. Čovjek piše sebe, samo sebe. Naravno, pisanjem se šalje i poruka nekome u budućnost, pisanje je stavljanje „poruke“ u bocu, ali tko će je i kad naći, to nema veze s mišljenjem na čitatelje… Jer tamo neki daleki, budući, u svakom slučaju imaginarni čitatelj – i nije čitatelj… Ne barem onaj na kojega biste u procesu kreacije mislili…
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
IVANKOVIĆ
Ne nedostaje nama prijevoda iz svjetskih književnosti, no nisam siguran da dobivamo uvijek prijevode važnih knjiga, važnih autora i u najboljim prijevodima. Nažalost, u vremenu smo u kojemu je knjiga postala prije svega roba dirigirana tobožnjim zahtjevima tržišta, a tamo neki agenti formatirani na profit, iz nevidljive pozadine nam nameću svoje kriterije, diktiraju nam što je to dobro. Nažalost, prisustvujemo mekdonaldizaciji, kokakolizacaji, holivudizaciji, redkarpetizaciji itd. kulture, pa i knjige kao robe, kao proizvoda kulture. I „dobra knjiga“, knjiga „koju morate pročitati“, ona je koja se vrti na rolo-policama aerodroma! A koliko pritom velike i sjajne literature ostaje izvan dosega tih „agenata kulture“ koji se bave vlastitom zaradom i već unaprijed znaju što „bi išlo, a što ne bi išlo“… A kako je knjiga postala potrošna roba (od tjedna do tjedna vidimo to na kojekakvim top-listama), tako su i prijevodi sve brži, neodgovorniji, šlampaviji… No, na sreću, ima u regiji i ozbiljnih ljudi i ozbiljnih izdavača i ozbiljnih prijevoda…
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
IVANKOVIĆ
Žensko pismo, ratno pismo, postkomunističko pismo, postmodernističko, neokolonijalističko, afro-američko itd. pismo… Što misliti o tome? To držim samo manipulativnim, dakle priručnim kategorijama u koje kritičari sistematiziraju ono što čitaju, ono čemu u svojem kategorijalnom aparatu do tada nisu imali oznaku, a najednom im zatrebala…
Meni su važne knjige, dobre knjige. Knjige dobre poezije, dobre proze… A jesu li njihovi autori žene ili muškarci, jesu li žene tu „subjekti“ ili „objekti“ najmanje mi je važno. I otuda jednako uživam u Herti Müller, Svetlani Aleksijevič ili Wislawi Szymborskoj kao i u Amosu Ozu, Joséu Saramagu ili Tomasu Tranströmeru. Isto mislim i o stvaraocima u regiji i uopće ih ne dijelim na muške ili ženske, niti pak njihove teme na muške i ženske.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
IVANKOVIĆ
Angažman je pojam koji se u prošlom stoljeću, a vezano za književnost, možda ponajviše (zlo)upotrebljavao. Ne treba, nadam se, reći kako su to prije svih zločinački činile velike totalitarne ideologije XX. stoljeća. Vulgarno shvaćen angažman na našim smo prostorima manje-više svi intenzivno iskusili na svojoj koži, na ovaj ili onaj način. Stariji pisci u prvoj polovici XX. stoljeća, a mi u vrijeme ovih naših ratova s kraja stoljeća. Što se angažmana tiče, meni je tu relevantno jedino ono što je i kako je to i svojim djelom i intelektualnim aktivitetom napisao, a onda i činio, Heinrich Böll: „Umiješati se jedina je mogućnost ostati realističan!“ A što se tiče angažmana i književnosti, prava je književnost uvijek i angažirana. A samo angažirana književnost rijetko je kad i prava!
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
IVANKOVIĆ
Što god bih rekao bilo bi krajnje pojednostavljenje. Ako je nadahnuće i sastavni dio dara, talenta koji ste nekad dobili – da. Vjerujem u njega. Ali, ako je nadahnuće ono s muzama i sl. – ne. Nadahnuće vam je dano onda kad su vam ugrađeni ili više senzibilizirani „umjetnički receptori“ za razliku od nekih drugih, tehničkih primjerice, koji su dani nekim drugima… Jer, bez nadahnuća nema sjajne Lacrimose iz Mozartova Requiema… Sav trud Salijerija, govorimo metaforički dakako, ne bi bio u stotinu života dosatatan da se i dio Lacrimose napiše…
STRANE
Ko su vam uzori?
IVANKOVIĆ
Ne vjerujem vam ja u uzore, pa mi govor o uzorima ništa ne znači. Ili je, pak, taj pojam i preveć banaliziran, pa bježim od njega. No, niz je sjajnih knjiga za koje biste poželjeli da ste ih vi napisali, niz je sjajnih pisaca koje doživljavate kao učitelje, stariju braću, bliske srodnike, svojtu… I jednako tako niz sjajnih pisaca i knjiga čije majstorstvo vidite, znate, ali vam nisu duhovno bliski, ne diraju vas ničim osim majstorstvom… Potrajalo bi i uzelo prostora da nabrojim i jedne i druge, tim više što ima pisaca čije vas se jedno djelo tiče, a drugo ne, dapače vas ostavlja hladnim. I ako igdje i ikad, eto na takvim se slučajevima pojam „uzor“ posve obesmišljava…
STRANE
Šta trenutno čitate?
IVANKOVIĆ
Iznenadili biste se kad bih vam bio u prilici reći što sam čitao ove godine, jer sâm sebe iznenadim raznovrsnošću vlastite „lektire“. No, dobro. Nakon gotovo 30 godina ponovno čitam ogromni, trotomni Solženjicinov Arhipelag Gulag. Otkud to? Pa natjerala me Svetlana Aleksijevič knjigom Černobilska molitva. Ona me je proljetos svojom knjigom Rabljeno doba natjerala i da ponovno čitam dvotomne Šalamovljeve Priče s Kolime. Išao sam uspoređivati užase, ili vlastite doživljaje užasa u rasponu od gotovo 30 godina. A to nije samo raspon naših godina i novih čitalačkih iskustava, nego i vrijeme koje je u naše živote donijelo neponovljivo iskustvo rata. Da, to su velike priče o užasu! Užas nad užasima! Ne bih ta tri autora i njihove, spomenute knjige preporučio ni mnogostruko većim mazohistima od sebe, a kamoli dragim i voljenim osobama. No, eto, ne mogu to sad ne spomenuti. Od tih se knjiga mentalno branim čitanjem trećeg sveska sjećanja Hansa Künga Doživljena čovječnost.