Povraćao je cijelu noć. Nije to prvi put. Strah Alenu uvijek bježi iz tijela, na usta, kroz kožu.
Na njegovom prvom međunarodnom turniru prije dvije godine u Zagrebu, noć pred takmičenje krio je od nas groznicu i povišenu temperaturu. Drugi dječaci su ga odali, tek pred zoru, umorni i iscrpljeni od njegovog buncanja.
Nisam htjela buditi Irinu, ali ona se probudila sama. Sišle smo s Alenom u dnevnu sobu i smjestile ga na kauč. Posmatrale smo svitanje kroz veliki prozor dok smo mu hladile čaj i stavljale obloge. Ostatak ekipe klonuo je od umora i napokon zaspao.
U dvorani smo trebali biti već u devet, a od nje smo bili udaljeni gotovo sat vožnje. Postajalo mi je jasno da od povratka u krevet neće biti ništa, pa sam uz čaj, pristavila i kafu za nas dvije.
– A čuj, ko s djecom spava, popišan se budi. – uz osmijeh me tješila Irina
Nasmijao se i Alen, kroz bunilo.
Niko nije volio našu djecu kao Irina i nijednom treneru, niti trenerici, djeca nisu toliko vjerovala, koliko su vjerovala njoj. Stotinu sam puta povišenim glasom tokom meča dozivala njihov pogled.
– Ne vodi ti Irina meč, već ja, čuješ li šta ti govorim?! – govorila sam i Alenu i ostalima, ali njihov je pogled nakon svakog dobijenog ili izgubljenog poena i tokom pauze između setova bježao ka tribinama ili ka klupi, tamo negdje s druge strane ringa, uvijek tražeći Irinu.
Ako sam ja bila mozak operacije, Irina je bila njeno srce.
Nasmijavala je Alena treskajući toplomjer kako bi živina tačkica pala ispod 35. Činila je to pretvarajući se da umjesto toplomjera drži reket, izvodila je poteze forhendom i bekendom, povlačila spinove, a dječak se smijao očima staklastim od vrućice.
Turnir u Zagrebu bio je Zemlja čuda za našu djecu, zbunjene alise koje su prve mečeve odigrale u magnovenju, pokazujući tek deset procenata od onog što znaju. Kasnije su se navikli na tu veliku dvoranu i mnoštvo stolova, na sudije sa leptir-mašnama i uniformisane kolone dječaka i djevojčica u sponzorskim dresovima i državnim bojama na reverima. Kako su otad prošle gotovo dvije sezone, očekivali smo da će u ovogodišnji Berlin stupiti sa barem mrvicom samopouzdanja, da neće u njega ukoračiti kao u Narniju. Nade su bile uzaludne, čim su iskočili iz ormara, Alena je zabolio stomak i počelo je povraćanje, a Tariku je netragom nestao inače solidan apetit, da bi se vratio tek trećeg dana takmičenja. Zalud su bili i Irinini mađioničarski trikovi, Berlin ih je, činilo se, izbacio iz stroja.
– Ne mogu mu ništa, nijedne mu ne mogu vratiti – govori mi Alen i gleda u pod, nakon što je izgubio prvi set rezultatom 11:8.
Jedanaest osam ponavljam sebi u nevjerici, jednom, pa još jednom. Jedanaest osam, Alene, o-sam! Onda se iskreno nasmijem i stavljam mu dlan na čelo. Alen prihvati osmijeh i uzvrati mi širokim, bijelim, pokazujući dominaciju svojih stalnih jedinica, dvostruko većih od ostatka mliječne brigade.
– Alene, dušo, ti goriš, buncaš, sine! Osam poena si mu uzeo, povukao dvije bekend spinčine da dijete nije znalo šta ga je snašlo, tri serve ti nije uspio vratiti i kažeš da mu ne možeš ništa? Napij se vode, uzmi peškir i vraćaj se za sto, sigurno, odgovorno, i završavamo ovo 3:1 glat.
Smirio se. S druge strane ringa, te zelene ograde koja ga dijeli od mene, klupskih drugara, publike i ostatka svijeta, ostali su i mučnina, i strah, i nesigurnost, i drhtava ruka. Želju je prosuo svud po dvorani, sve je zaprštalo od nje. Bio je spremniji no ikad.
Podigla sam pogled ka tribinama da pronađem Irinu i njen osmijeh, da joj bez riječi kažem: Pogledaj ovo, poznaješ li ovog dječaka i gdje je nestao onaj blijedi Alen od prije dvije godine, od sinoć, od maločas?
Umjesto Irine, pronašla sam njega. Sjedio je dva reda iza naše ekipe, posve sam. Nije bio u sportskoj opremi, na sebi je imao traperice i sivi džemper. Vidjelo se da nije tu da se takmiči. Pokraj sebe je odložio kesu iz lokalnog trgovačkog lanca, na kesi je stajala otvorena kesica nečeg što nisam dobro vidjela, čips, ili kakva druga grickalica. Nije jeo, bio je previše usmjeren na igru da bi radio bilo šta. Krupne crne oči bile su širom otvorene, bez treptanja je gledao ka stolu za kojim je igrao Alen. Dok su naši dječaci svoju pažnju raspipali svud naokolo, tek povremeno, na Irinin mig, vraćajući pogled ka stolu i bodreći druga, on je u igru bio potpuno, uronjen kao da se radi o meču života. Mogao je biti Alenovih i Tarikovih godina, možda i mlađi, sitne građe, mršav, ali žilav.
Opčinio me, koliko god se trudila ostati fokusirana na Alenovu vanzemaljsku igru, koliko god žestokim aplauzom nagrađivala te sjajne rotacije, spinove, rezove, tu mišljenu igru, pogled mi je uvijek bježao gore do tog crnookog dječaka koji je oči čak širom otvarao da upije u njih cijelu dvoranu, čas ih zatvarao kao da će tako preći tu ogradu tribina i uskočiti, preko zelenog ringa, na parket gdje mu je i mjesto, gdje je jedino želio biti. Žmireći ili gledajući, sjedeći mirno ili pocupkujući, desnom je rukom igrao, kao kad skijaši izvode vježbe bez snijega ili plivači zamahuju na suhom. Nije držao reket, ali je svaki Alenov potez izvodio svojom desnicom, a svaku njegovu grešku ispravljao, kao da sam sebe propituje da li bi se njemu potkrala takva ista ili bi on uspio zatvoriti svoj reket pod određenim kutom i lopticu ipak plasirati na sto, a ne preko njega.
Drugi set završio se apsolutnom Alenovom dominacijom, rezultatom 11:4.
– Ne možeš mu ništa, a? – rekla sam mu kroz smijeh a on je sam analizirao sve svoje poteze, odrađujući, i svoj i moj posao. Ushićeno je prepričavao tok seta, a ja sam ga, na trenutke smirivala, plašeći se da u novi set ne uđe presamouvjereno.
Djeca i Irina bili su na nogama i zaklonili su dječaka. Kad su ponovo zauzeli svoje pozicije, vidjela sam ga opet. I dalje je mirno sjedio. Ruka je radila, vukla nevidljive spinove, forhend, bekend, paralela, sredina, dijagonala… Rukom je, automatizovano, izvodio one vježbe koje se obično izvode pred meč, da se igrači zagriju. Oči je zatvorio, samo su uši ostale otvorene i punile glavu zaglušujućim kombinacijama udarca loptice o sto, aplauza i povika iz publike.
A onda zvižduk, pa snažan udarac, eksplozija, krhotine stakla i zavijanje sirene. Podižem pogled ka prozoru i odahnem: nije se sasulo naše staklo. Nije uopšte na našoj zgradi, već na susjednoj. Kasnije, vremenom, naučili smo i tu vještinu: gradaciju jačine detonacije. Gdje je pala i čija je stakla sasula pogađali smo, kasnije, neviđenom preciznošću. Dok nismo došli do toga, jurili smo u podrum na svaki zvižduk. Postepeno bi nas bilo sve manje, uglavnom nas klinaca, željnih jurnjave po podrumskim hodnicima i igranja karti na toj ničijoj zemlji gdje smo svi jednako bili i gosti, i domaćini. Postepeno bi nas bivalo sve manje, Tanjina mama dok je još u stomaku nosila Srđana i Selmina mama s blizancima. Uglavnom one i mi, djeca, naročito nakon što smo jednog mirnog i gotovo dosadnog ljetnog dana, u prostoriji odmah nakon hodnika u kojem su bile česme gdje smo punili kanistere pitkom vodom, montirali stol i odlučili da odsad tu, kad granatiraju, treniramo.
– Sad ga, Emina, sad ga! To, Emina, prva ljevico srednje Bosne! – čujem Haretov glas dok me, kroz smijeh bodri.
Selma me gleda poprijeko s druge strane stola kao da ne čuje Hareta, kao da to zapravo govorim ja, iz trbuha, tamo iznutra gdje se njen želudac grči nakon svakog pretrpljenog poraza. Vidim je kako stišće usne, otkida svojim rastavljenim jedinicama krpe navlažene kože s donje usne i pljuje u stranu.
– Emina, Emina!!! – prenaglašeno euforično navija Hare.
– Emina! Emina, jebote! – odzvanja moje ime memljivim prostorom.
Grčim šaku jako, stišćem nevidljivi reket. Potom je polako, u nevjerici, opuštam i ispravljam prste crvene od jačine stiska. Ispada nepostojeći reket i udara o tlo berlinske dvorane. Čujem Irinin glas, izobličen od brige. Okrznem je pogledom, bijesna je i zabrinuta u isto vrijeme.
– Koji ti je… – viče dok skače sa tribina i silazi ka ringu. Iza nje više ne vidim dječaka u sivom džemperu, otišao je čini se, umjesto njega pogledom uhvatim tek zbunjenog Tarika i njegove velike plave oči koje obara dok nam se susreću pogledi.
Uplašen je. Svi su.
– Trenerice… – muca Alen – …ovaj… jako mi se piški…
Pomilujem ga po glavi i molim sudije za kratki prekid. Irina prilazi, šutke, da Alen ne osjeti napetost koja ledi dah, i prati ga do WC-a: da njega sabere, da sebe sabere, da da meni prostora za sabiranje nakon ovog oduzimanja u oskudnom trenutku.
Pogledom okrznem semafor, izgubio je set, rezultat je sada 2:1 za protivnika. Voljela bih upitati Irinu koliko je bilo u tom trećem setu, voljela bih sjetiti se u kom trenutku sam se isključila i dospjela do zeničkog podruma, do Selme i Hareta. Voljela bih znati da li je stvarno otišao onaj dječak u sivom džemperu, voljela bih da jasno razaznam da je ono tamo gore iznad Tarika zaista njegova kesa po koju će se vratiti.
Strahujem pred susretom s Irinom. Pijem vodu i šetkam. Sudije strpljivo čekaju, dok Alenov protivnik neprekidno pocupkuje u ringu. Najzad dolaze.
Alen ulazi u ring, Irina mi prilazi polako. Staje kraj mene i svoju desnu ruku spušta na moj lijevi kuk. Stišće me i nasmiješi se, a onda namigne Alenu:
– Samo kako smo se dogovorili i bit će dobro. Ok?
Stisak-poljubac, tako zovemo to što je Irina upravo uradila. Nije jedini, uz njega imamo i stisak-stisak, onaj obični koji i drugim ljudima znači što i nama: ohrabrivanje i podršku, te stisak-zagrljaj i, naposljetku, stisak-strast, po pravilu najduži i najintenzivniji. Svaki je drugačiji, a na prvu isti.
Jednako kao što, odrastajući pod granatama, naučite po zvižduku i silini detonacije odrediti gdje je pala ili gdje će pasti, tako vam i godine skrivanja nježnosti pred radoznalim pogledima, djecom, sudijama, roditeljima i rodbinom, u svaki dodir učitaju nova značenja, svu silu skrivenih emocija. Na dlanovima i jagodicama prstiju razviju se posebni receptori, kao da vlastitom voljom umnožavamo nervne završetke.
Tek kasno u noći, kada kombinacija umora, adrenalina, pizze i kole, obori takmičare u krevete i lansira ih s one strane jastuka, nas ćemo dvije pričati o tom mom odlasku u podrum u sred meča, o još jednom mom gubljenju, o strahu u njenim očima, kao da tome prisustvuje prvi put. Tek tad poljubit će me stvarno, ne stiskom, već onako kako to rade ljudi koji svoju brigu za one koje vole ne moraju kriti pred drugima. Ispričat ću joj da sam, nakon toliko godina, igrala sa Selmom, da je opet grizla usnu kao što je grizla i nakon svake naše svađe i tamo, u Zenici, i kasnije, kada smo se, nakon što smo od traženja već i odustale, pronašle sasvim slučajno (ako slučajnosti postoje) u jednom baru Regensburga, u Njemačkoj.
U Njemačkoj, istoj onoj u koju sam bačena sa trineaest, odvojena od roditelja i doma, od reketa i stola, istoj toj Njemačkoj u kojoj sam sad po prvi put kao trenerica, nakon bezbroj turnira kao igračica, u toj sam Njemačkoj upoznala i Irinu.
Moj prvi ženski kamp, ljeto, Ihlow, gradić, gotovo selce u Saksoniji. Pronašla sam ju među desetinama djevojaka, bile smo jedine koje dijelimo jezik, mada smo, i mjesecima nakon što smo se upoznale, pričale na njemačkom, kao da je povratak na jezik u kojem smo odrasle podrazumijevao prelazak praga prisnosti, korak za koji tad još nismo bile spremne.
– Na tebe. I na mene. Na nas. Toliko me podsjetio na nas! – govorila sam joj opisujući njegove poteze rukom u prazno i njegove velike tamne oči.
– Možda je rođen tu, otkud znaš kad je došao i odakle. Barem ovdje ne možeš suditi ljude po izgledu. Možda nije stigao u ovom valu, možda je potomak ko zna koje emigrantske generacije… – racionalizirala je Irina, ali ja sam znala. Da je došao ranije, ne bi bio u trapericama i sivom džemperu. Da je rođen ovdje, bio bi dolje, na parketu, pobijedio bi Alena kao što bi ga sigurno, pobijedio i onaj mali Austrijanac da nije bilo Irine.
Zatvorila sam oči i bila s njim. Sve sam već znala, ali nisam mu mogla reći. Da će, kroz koji mjesec dobiti svoj novi dres i tene, prve markirane, da će stati za sto, u polučučanj, i da će svaka loptica ići preko, a svaka serva biti drhtava, početnička. I da će proći, da će se vratiti, da će biti uredu. Da će ubrzo naučiti s drugovima u svlačionici razmijeniti koju riječ. Da će se onda nizati nove, i riječi, i flipovi, i spinovi kako se budu nizali izbjeglički dani.
– Pričaj mi o tom trećem setu, koliko je izgubio?
Irina se smijala i namignula mi.
– Neću. Što nisi bila…
– A daj – uzvratila sam osmijehom.
– Evo, dok nam napravim čaj, pa ću ti sve, natenane.
Kuhalo je uradilo tihi klik a onda je voda zagrgoljila kao kad smo, kao klinci, ispirali usta nakon pranja zuba, nadglašavajući se s bratom ili sestrom.
