Treće lice
ne znam gdje da počnem, mama, možda bolje
ispočetka, stvari krenu loše kad se kažu
obrnutim redoslijedom jer ni sunce ne izlazi na zapadu, pa se bojim,
desit će se nešto loše ne budem li konzistentna, čekaj,
samo da se maknem s mjesta, evo, sad ti mogu reći,
dobro mi je ovdje, mama, smirujem se svakog dana malo više,
ne mislim na ono što je moglo biti, ne planiram i ne plačem, samo čekam drugo
jutro, da sve opet krene ispočetka, svojim redom,
buđenje u sedam i kava bez mlijeka, mora biti crna, mama,
mora biti gorka, bez šećera, tako mora biti, moram
biti konzistentna, ne budem li, desit će se nešto loše,
čekaj, samo da se maknem s mjesta, evo,
tako počinju moja jutra, tako mora biti svakog dana,
zatim slijedi kupatilo, mama, smijat ćeš se, ali, ja još uvijek spavam
u čarapama, inače ne mogu, hladno mi je, ovako ne moram
ustajati noću, spavam sve do jutra, a onda buđenje u sedam,
kava, tako mora biti, moram biti konzistentna, mama,
pazim da veš uvijek bude okrenut na pravu stranu, bojim se,
ne bude li, desit će se nešto loše, čekaj, samo da se maknem
s mjesta, zube perem uvijek prvo slijeva, onda zdesna,
i iz kade uvijek prvo lijevom nogom, mama, ne budem li, plašim se,
desit će se nešto loše, čekaj samo da se maknem s mjesta,
evo, sad je dobro, gdje sam ono stala, mama, moram dalje redoslijedom,
odlazim na posao, cipele su redom prvo desna, zatim lijeva,
da provjerim samo je li pegla isključena, ključ u bravi, okrenuti dvaput,
nikad jednom, mama, moram biti konzistentna, brojim, jedan, dva, tri
koraka, a onda preskok preko kocke, ponekad se desi da
stanem na krivu, to se brzo mora ispraviti, mama, moram biti
konzistentna, ne budem li, desit će se nešto loše, čekaj,
samo da se maknem s mjesta, evo,
sad je dobro, jutros nisam srela onu ženu, nikad ne odzdravi, ali
kad je vidim, znam, dan će biti dobar, sad se bojim,
desit će se nešto loše, nešto strašno, čekaj da se maknem
s mjesta, počela je kiša, osjećam tjeskobu, mama,
ne mogu se sjetiti da li sam isključila peglu i koliko sam puta
zaključala vrata, mama, već je podne, dan će brzo proći,
sve je dobro, zasad, samo ne znam, one čaše,
da li sam ih spremila u kuhinjski ormarić, ako nisam, bojim se,
desit će se nešto loše, nisam bila konzistentna, mama,
čekaj samo da se maknem s mjesta, samo želim natrag kući, da provjerim
je li pegla isključena, u pidžamu i čarape, za krevet,
lijevu čarapu na lijevu nogu,
vidim to po obrisu stopala, ne bude li, desit će se nešto loše, mama,
plahta mora biti glatka, deka mora biti ravna,
cedulja u donjem desnom kutu, moram biti konzistentna,
ne budem li, desit će se nešto loše, čekaj, samo da se maknem s mjesta,
viljuška je danas bila u pretincu s noževima, to se mora brzo popraviti,
knjigu sam odložila u pogrešnom kutu stola, to se mora brzo, čekaj,
evo sad je dobro, moram
biti konzistentna, mama, samo da još vidim vrata, u redu je,
dvaput, eto, tako idu moji dani, mama, pazim da sve bude kako
treba, pazim, ne bude li ispoštovan redoslijed, mama, desit će se nešto loše,
nisam bila konzistentna, kao onog jutra kad je pala prva
bomba, kad sam spavala na desnom boku, ustala na lijevu nogu i kad nisam
bila konzistentna kao sada kad još samo čekam da se desi nešto
od čega ću ozdraviti.
Pi
imam svu potrebnu spremu da postanem apatridom imam
isteklu putovnicu države koja više ne postoji i rodni list
grada u zemlji koju nitko ne želi priznati imam
zimsku jaknu ali ostala je odakle sam došla mada
meni bi sad bila potrebnija jer tamo ionako gore vatre
noć i dan imam unaprijed pripremljenu rečenicu ‘na spisku centra
za socijalni rad’ kad me teta s hladnom trajnom na šalteru
autobusne stanice traži da joj platim za mjesečnu kartu
imam žuti karton žuti je za izbjeglice imam
broj u žutom kartonu i sliku na kojoj se smijem
to sam sada ja
broj
imam roditelje u gradu koji neću znati prepoznati kad
se jednog dana vratim kući ako
koji neće znati prepoznati dijete koje su ostavili kad
me opet vide ako
imam osam razreda osnovne škole i poremećaj u snovima doslovno
imam viziju budućnosti u kojoj stoji kuća s duboko
ukopanim podrumom za svaki slučaj imam
potrebu američkom predsjedniku reći nek se nosi
u pičku materinu imam
jedinicu iz matematike na polugodištu ali umijem zbrajati
sitniš u džepu od prvog do prvog imam
unicefove bilježnice i grafitne olovke na šiljenje s napisom
‘aide humanitaire’ i potrebu da svaki dan upišem
koliko sam koraka napravila prije
nego što sam ponovo naučila hodati ali umjesto toga
upisujem podatke kao što su
pi je šesnaesto slovo grčkog alfabeta a definira se kao odnos
opsega i promjera kruga poznato kao ludolfov broj čija je
numerička vrijednost zaokružena na šezdeset četiri decimalna
mjesta koja nikad neću zapamtiti dok se pitam je li
ludolf tako nazvan jer su njegovi roditelji unaprijed znali da će
poludjeti od života.
Na brdovitom Balkanu
netko je imao ključ. ključ
je imao bravu. brava je imala vrata,
vrata su imala dovratak.
dovratak je bio u kući, netko je imao
kuću.
kuća je bila u gradu, oko nje su bile
druge kuće. ljudi u kućama su imali djecu,
to su bile obitelji. obitelji su imale ljubimce.
ljubimci su imali gospodare, gospodari
su imali hranu. hrana je imala posuđe,
posuđe je služilo.
netko je imao vrata, netko je zalupao
na vrata. bili su prozori, netko je
izvana
gledao kroz prozor, zaklonivši pogled šakama.
iznutra je netko razgrtao zavjese (bile su zavjese)
i gledao van.
u kući je bilo toplo, vani je bio snijeg, kuća
je imala dvorište.
netko je ostao bez ključa i ključa više nije bilo.
ključ je uzeo, ključ je ukrao netko od ljudi iz drugih kuća.
mislio je – ključ mu pripada, ključem je provalio
u kuću.
netko je viknuo, nešto se razbilo,
neko dijete je plakalo.
negdje se čula grmljavina.
netko je razbio prozor, netko je morao otići.
nekuda, ne zna se.
netko je imao ključ, netko ga više nije imao.
negdje, netko, nikad više.
Srbska kuča
ovo je srbska kuča, došao jednom jedan
i napisao na istočnom zidu, ovdje,
pored mjesta gdje su nekad stajala ulazna vrata.
tu je sad rupa kroz koju su prošle
kožne čizme tog neznanog junaka šepavog osmijeha,
polomljenog jezika, trulog daha,
a ono tamo je cesta. gledamo se svaki dan preko dvorišta,
a trčala su ovdje nekad djeca, lopte, hodali su ljudi.
sada samo raste trava, iz mene korov,
iz ova četiri zida što ostala su nakon zima
u kojima su padale bombe, meci, a ne snijeg
kako se bi se zimi priličilo.
ja, srbska kuča, sad strpljivo čekam
da dođu novi ljudi i odrežu samoniklu trešnju
koja raste iz spavaće sobe.
ovamo ni divlje zvijeri ne dolaze više da se pasu.
srbska kuča, pisao je sprejem, ovdje, jedan.
i ostao znak, vide ga oni s ceste koji gledaju
i čude se – kako kuća, a ničeg nema osim polu-zidova,
bez dimnjaka, krova i vrata,
tek ščrbava fasada na kojoj velikim slovima piše
srbska kuča.
ja sam srbska kuča, i to valjda znači
treba se riješiti svih suvišnih stubišta, prozora, ljudi,
i riješilo se. ostali su samo
cigla, malter, beton, žica,
i bodljikava kupina eno, iz podruma raste, ali isto valjda srbska,
jer ovo je srbska kuča. i nikoga nema od kupine
džem da spremi
pa da ljeti, kao nekad, uz cestu da prodaje.
srbska kuča na osami
pokraj ceste prema Sarajevu, tako piše.
srbska. kuča.
tvrdo č.
Autopsija
avioni su sjekli nebo
na dvije polovice
kao patent-zatvarač na zimskom kaputu
preciznim rezovima
od grla prema utrobi.
jedan rez na nebu za jedan rez na zemlji.
obdukcija svemira pokazala je:
nebo je na zlo otpornije.
avioni su sjekli zemlju
na polovice polovica obitelji.
muževe od žena
braću od sestara
djecu od djetinjstva.
preciznim rezovima na istok i na zapad
na vjeru i na boga
na mržnju i na slavu budućnosti u miraz.
obdukcija zemlje pokazala je:
kako je na nebu
nije i na zemlji. zemlja
to su bezglava ljudska tijela. zemlja
to su lubanje bez uma.
zemlja
umovi bez sinapsi.
avioni su sjekli trbuhe
na site i na gladne.
vlakove na stočne i na ljudske
za istočne horizonte.
tamo su zatim sjekli kovrče i zlatne zube
glas
i dostojanstvo.
avioni su isjekli sve što se
isjeći dalo.
sad spremljeni u hangare spavaju i čekaju
nova prostranstva
bezumlja.
Lobotomija
MIR JE DOSADAN!
vrište izlozi i pročelja zdanja u gradovima,
zastave u alejama nazvanim po kraljevima, carevima,
narodnim herojima iz ovog i onog i onog tamo rata,
rjeđe zvanim po piscima, filmskim redateljima,
ili istinskim nacionalnim intelektualcima
koji bi dobro znali šta i kako sa tom gadnom zvijeri – mirom
s tim neotesanim čeljadetom, bitangom civilizacije,
skitalačkim derištem iz epizode „još samo danas u vašem gradu“
dosadnijim od dosade same.
MIR JE DOSADAN!, vrišti propaganda;
novine pišu o najnovijim vijestima iz stoljeća sedmog
i ništa nije izgubljeno sve dok ima svijesti
o dosadi života i umiranju smrti,
sve dok zemlja ima povijest
mračnu i od krvi vlažnu,
temelj na kojem će sjeme mržnje nići brže
od mrkve ili graška u proljeće.
MIR JE DOSADAN!, viču knjige s polica,
nečije istine probijaju se na svjetlo dana,
i vrište o želji za zabavom: vašar za narod uz igre s noževima
gdje svakom bubregu pripada njegova batina,
svakom zubu njegova rupa u čeljusti,
svakoj lubanji njeno mjesto
ispod nadmorske visine.
DOSADAN JE!, slažu se vjerski pamfleti
knjige s receptima za pripremu koljača,
albumi sa sličicama ratnih zločinaca za djecu i odrasle.
DOSADAN!, slažu se države i njihovi namjesnici,
DOSADAN!, slažu se paktovi i mirovni sporazumi,
pera što su ih potpisala
i papiri – kamikaze na kojima su sklopljeni.
mir, ta kronična planetarna bolest
od koje se umire sporom i bolnom smrću.
Glineni golub
a onda opet, mogla sam se roditi
i kao ciganče.
snovi pod čergom i ples uz vatru do ranoga jutra.
hodati bosa i kad je snijeg.
u magarećoj klupi osam sati
kroz prozor maštati o daljinama.
mogla sam skupljati kišu u limenu kantu
pa njome zalijevati tratinu
da postelja bude mekša.
ne bi me brinulo što su gume na biciklu prazne
ni da li će biti ručka.
sasvim udobne bi mi bile
i cipele dva broja veće.
mogla sam imati jednoga oca i četiri majke.
kućni ljubimac da mi je miš,
a pas u dvorištu buha.
moglo je biti i tako
da mi momci u gradskom tramvaju viču:
crna, daj pičke!
da mi je zubar misaona imenica.
da mi kosu uređuje vjetar,
a nokte zemlja.
da mi nožni prsti u dnevnoj sobi uranjaju u pijesak.
tepih. najfinije tkanje.
i da bijela djeca misle
kako imam manje kostiju od njih
kao što misle.
da mi sva braća igraju u nogometnom klubu
i svi ljudi budu braća.
vjere da nemam, boga da nemam
kao što nemam.
i da nikad nisam bila bačena uvis
pa nišanom razdijeljena na komade,
meta razrokim očima i nezainteresiranim psima
u masnu zemlju utabana
znala bih
da barem nekome pripadam.
Skromnost je vrlina poniznih
u niskom preletu
tenkovska granata razbija susjedov dom.
na počinak šalje
mamu, tatu, djecu, psa i papagaja.
gasi svijeće na tvojoj torti
umiješenoj iz caritasovog milosrđa
za petnaesti rođendan
i ispunjava ti jedinu preostalu želju
u ovom dijelu svemira.
ostali ste živi.
Macbeth u Sarajevu
u Titovoj, pokraj Vječne Vatre
tri cigančice raširiše svoj ulov.
pet rasparenih cipela.
bluza na zlatno kopčanje.
mornarska majica s amblemom,
poderane najlon-čarape
i nekoliko napola pojedenih sendviča.
na svom jeziku glasno komentiraju mlade muškarce u vojničkim čizmama
povratnike iz nekog drugog svijeta
u čijem se mrtvom kutu zatiče ova mala proslava života.
dobacuju im, smiju se izazovno i posežu u svoje najlonske ormare.
skidaju sa sebe staru odjeću
oblače novu,
pa nad vatrom trljaju dlan o dlan.
ciče, vrište
kao striborovi domaći.
kao da je život više
od pet slova na mrtvom papiru.
decembar je. suh, bez snijega.
pet cipela za šest bosih stopala.
pet obuvenih, i šesto
promrzlo i golo.
po hladnom betonu palcem razmazuje
mrvice kruha, pljuvačku i opuške cigareta
poispadale iz kljunova tamnih golubica.
tri anđela što nikad neće svirati harfu
na zidovima gradske katedrale.
tri suđenice
koje nijedno pozorište ne želi uprizoriti.
tramvaji prolaze, prolaznike smjenjuju rijetki psi i vjetar.
kao zastor na mizanscenu
spušta se noć.
Sarajevo
prvo kažu gasi svjetlo da te
ne vide oni s brda da ti ne dođu
jebat mater rezat grlo ubit boga
u tebi tvojoj djeci tvojoj ženi
a da nikad u njega ni vjerovao nisi
drugo skrivaš svoju svijeću svoje
knjige svoj prozor svoju djecu svoju
ženu prašnom dekom iza koje curi
život u tišini u čekanju da izvana netko
vikne mater ustašku četničku balijsku
sve ćemo vas pobit kao pse kao mrave
kao stoku neodgojenu gasi svjetlo nemoj
da ti ja iskopam oči jes’me čuo pa ga
nikad više vidjet nećeš nikad više nikad
treće dođu jedan s puškom drugi
s puškom kažu gdje je viču ftoko viču
kvvi fu ti fe napit viču gdje je traže
oružje koje nemaš kao što ni oni zube
nemaju kao što ga nema niti tvoja mlađa
kći kojoj su pištolj u čelo uperili znaš ih
s tvojom djecom u razred išli pali jednom
pali dvaput stadion im bio kuća ali sad su
glavni prijete psuju inate se njihova je prva
zadnja pa i ona o sreći koju imaš jer su došli
oni a ne glavni koji nema smisla za te knjige
koje čuvaš koje sada idu s njima dok se smiju
kada kažu kako knjiga glavu čuva kako treba
to da pamtiš kako znaju oni tko je tolstoj
nobelovac kako bolje da ih uzmu oni
nego da ti kuća zbog njih gori a znaš
kako gori papir šteta ih je kad se mogu
dobro prodat
onda dođe zima dođe glad dođe podrum
tebi dođe da pojedeš samog sebe dođe smrt
i jednog dana opet dođe jedan što mu fale
suglasnici glavni kaže ima autobus
ukrcaj se kaže šta se čeka idemo nije grub
nije živčan ne viče nego kaže puškom
kaže digni ruke ne boj se sada ideš
u slobodu
