cohenova pukotina
povremeno odlazim do mjesta na kojem smo nekad živjeli
samo da provjerim postoji li ono još uvijek.
želim se uvjeriti da nisam sve to izmislila,
nas i taj naš mirni kvart s posebno dizajniranim igralištem za djecu.
ne želim nikoga sresti,
neću da me pitaju zašto nas ovdje više nema
ne mogu nikome objašnjavati tišinu među nama
jer nema te formule kojom se može tumačiti njezina beskonačnost.
skrivam se iza drveća, auta, zgrada prekoputa i čekam
da naiđeš s rukama zauzetim vrećicama od kupovine
ili bilo čime drugim, samo da me vidiš,
samo da si sam.
povremeno odlazim tamo.
u našem stanu sada žive neki drugi ljudi,
neki ne-mi.
ne prepoznajem ga više kao dom,
mi smo kuhinju bojili u žuto,
a umjesto nje, tamo je sada velika dnevna soba s ogledalom.
navečer blješti odsjaj s prevelikog televizijskog ekrana
i vidim sjene iza poluspuštenih roleta,
dekonstrukcija i integracija su bile temeljite,
ti su se ljudi stopili s tim mjestom,
eto, to mi je slomilo srce.
ponekad samo brzo prođem,
lažem si da sam ovdje tek usput,
želim da pretvorim svoje nemani u likove iz crtanih filmova,
ali ne mogu biti dio tuđe sreće,
takva simbioza ne postoji ni u prirodi ni u društvu.
krajičkom oka bacim pogled,
sve je tu, na istom mjestu, nisam sanjala.
ponekad odlazim noću kad svi spavaju,
gledam u prozore, mirno je.
iza tog stakla ne dešava se ništa,
nikakva drama, nikakvo pucanje, nikakav strah.
sreća spava umotana u svilene plahte,
pitomost na uzici kraj kreveta miroljubivo čeka jutro,
u tom našem ne-domu,
u toj našoj pustinji od riječi koje smo jedno drugome prešutjeli.
povremeno odlazim tamo.
sjedim na zidiću pored igrališta i čekam,
a kroz jedva vidljivu pukotinu u nebu
polako se probija jutro.
