sad kad smo se spustili s oblaka.
sad kad smo se spustili s oblaka, treba očistiti nered.
u kutu sobe pauk jede muhu. na balkonu vjetar
razbacuje lišće, i uvelo cvijeće treba baciti u kantu.
kako smo samo neelegantno, bože, pali. ormari su
puni plijesni. sve moramo morati. zaboravi želje i idi,
plati račune. zaradi novac. pristojno se obuci, primakni
koljena bliže. zategni suknju, poravnaj stolnjak, opeglaj
zavjese i sjedni. sad kad smo pali na zemlju, odvezi auto
na pranje. želje su ostale na oblaku, a ovdje je jesen.
i spavaj. u subotu ćemo kupiti ogrjev i skuhati ručak.
pozvat ćemo majstora da nas probudi iz sna. sad kad
smo pali s oblaka, i kako smo samo pali, fijuu, ne kao
niz tobogan smo pali, okitit ćemo drvce vaticama
otkinutih od našeg cirusa, a želje pretvoriti u svilene
salon-bonbone i pojesti ih brzo-brzo. više nikad nećemo
poželjeti željeti, tako smo niz taj ne-tobogan pali. i sad
kad smo dolje, hodaj. nogu pred nogu. ne gledaj gore,
ne upiri prstom, na ovoj zemlji nema zraka. diši, ali plitko,
i samo budi prisutna uvijek. i diši svugdje. i uvijek.
recimo da sam imala čovjeka.
recimo da sam imala čovjeka. da bih to objasnila,
prvo moram reći: čovjek je bio jedna od definicija
mene. kao što lopta određuje dijete, nebo zemlju,
a mlijeko majku. imala sam, to znači: čovjek je bio
ovdje, a onda. onda, što? odjednom, nema čovjeka.
možda je otišao do pošte platiti račune. to znači da
će se vratiti. možda je otputovao u drugu zemlju, u
kojem slučaju postoje tri ishoda: 1) vratit će se, 2) ja
ću otputovati njemu i 3) rastali smo se. u slučaju 2a),
da otputujem i ja, hoćemo li se i dalje dobro slagati?
ako smo se rastali (3), je li bilo: 3a) na lijep način,
prijateljski? 3b) jesmo li na rastanku plakali? ili je bilo
3c) ružno, uz psovke, uvrede ili druge grube riječi
(također smo plakali)? u svakom slučaju, čovjeka ovdje
nema. moja određenost postaje neodređenost, moja
definicija gubi svoju nedvosmislenost. pitam prozor i
vrata jesu li vidjeli kuda je otišao? pitam kauč na kojem
je možda zaspao. pitam stepenice i cestu, pitam jesen.
ako je i jesen, neka se sve učahuri u sebe, u mir i toplo.
jesen.
noć nastanjuje kuću i sobu, a moja kosa raste. moji nokti
rastu. koža se ljušti, nevidljivi dijelovi mene raspršuju se
posvuda u prostor, na stol, na parket, na mačku. starenje
prodire i kroz mrak, njegovo je prisustvo nezaustavljivo i
stalno. sunce je na izlasku, sunce je na zalasku. jučer je sa
mnom, ovdje, sjedila moja hrabrost. danas, na ravnodnevicu,
kao da je nikad nije niti bilo. danas je tražim posvuda. ispod
tavanskih greda, u podrumu i bunaru. u kutiji s tabletama.
pitam ladicu s noževima, zavirujem glavom u šporet. nema
je na nezaštićenim pružnim prijelazima, ni na krovovima
zgrada. nema na sredini mosta gdje je rijeka najdublja.
širom otvaram prozore, posljednji lijep dan u godini, ulica
se sužava i širi, približava i udaljava. dozivam hrabrost:
dođi. a u kuću se, kao napušteni pas, pitomo uvlači miris
pečenog povrća s periferije i zvuk revnog udaranja sjekire
o tupa hrastova i bukova trupla.
rupa.
probudila se rupa u džepu kaputa kroz koju su propadali
predmeti. probudila, kažem, jer kako drugačije objasniti
pronalazak svih izgubljenih, godinama traženih, stvari.
ključevi, novčići, rasuti bonboni, zgužvane ceduljice zatočeni
u mraku između svilene podstave i grubog vunenog tkanja.
zdravstvena knjižica. jedna olovka. tri izlizane autobusne
karte i dvije ulaznice za kino. sustav formiran bez pristanka,
obitelj bez privole. godinama zarobljeni, odsječeni od svijeta,
istekli rokovi trajanja, riječi, slova, brojevi, znakovi, propušteni
životi u kazalištima, kino dvoranama, gradskim autobusima,
domovima zdravlja, bolnicama. rupa mi, probuđena, kaže:
zašij me. rupa otmičar, rupa tamničar. kažem rupi: nije te
bilo, odjednom, evo te. pojavila si se niotkuda. uzet ću iz tebe
sve svoje stvari, a u tebe istresti svu prtljagu iz svojih usta, kad
već zjapiš tako prazna i tako bezobrazno šutiš, rupo u džepu,
rupo u kaputu, rupo u džepu kaputa u ormaru. u toj namjeri,
provlačim konac kroz iglu i vidim: rupa se od stida smanjila.
bog.
s ove strane vrata živi moje tijelo u propadanju. poteklo od
dva, od šest, od bezbroj tijela unedogled, čuva me od svijeta
kao što kapsula čuva svoj prah. ja ga zauzvrat hranim, kupam,
oblačim, češljam, pripremam za izlaske, pripremam za spavanje.
kad mu kažem sjedi, moje tijelo sjedne. kad mu kažem lezi,
moje tijelo se izvrne na leđa, ispruži noge i čeka da nam se oči
prilagode novom rasporedu strana svijeta. moje tijelo čini što
ja hoću. vodim ga u šetnje, stavljam ga u vagone željezničkih
kompozicija, sprječavam od potonuća kad na površini mora ljeti
glumimo mrtvace. subotom, moje tijelo i ja izvrćemo šoljice s
kavom kroteći mahnitost sudbine u nepravilnim oblicima taloga.
uzgajam svoje tijelo kao biljku. ponekad ga zaboravim zaliti i
oplijeviti. tijelo pamti, tijelo zaboravlja. noću tijelo spava u
isključivosti postojanja dnevnog i noćnog svijeta. kad se ujutro
probudi, sjedne na rub postelje, stavi u ruke raščupanu glavu
i pita me: jesi li ti taj bog o kojem svi toliko raspravljaju?
