STRANE
Možete li nam reći nešto o načinu na koji ste otkrili svoj talenat?
MARKO ŠOŠIĆ
Kao i većina djece, puno sam crtao još od vrtića što je i primjereno razvojnoj dobi. Moje radove su tete u vrtiću često izdvajale i postavljale na pano, pa je moje zadovoljstvo u samom procesu bilo „nagrađeno“ i ovakvom potvrdom. Imao sam i potporu roditelja što je jako važno. Smatram da većina talenata dolazi do izražaja kroz prvih deset godina života, a okolina u kojoj dijete odrasta prva je odgovorna hoće li se ti talenti razvijati ili potirati. Ako ih se negira, oni kad-tad dođu do izražaja, jer se radi o bujici unutarnje nužnosti.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
MARKO ŠOŠIĆ
Kao i kada sretnemo neku osobu po prvi puta, procjenjujemo ju prvo kroz fizički izgled – ista je stvar i s likovnim djelom. Fenotip može, ali i ne mora prezentirati genotip. Ono unutarnje može biti skriveno pod neprivlačnom fasadom, pa je na našem mogućem predznanju i mogućoj intuiciji da evidentira nevidljive kvalitete. Trenutno se u svojem radu, ponovno, poigravam upravo tim odnosom, privlačnošću vanjštine i mudrošću poruke (sadržaja); smatram da jedno može ići s drugim i da jedno proizlazi iz drugog, u oba smjera. Neuroznanost je nedavno potvrdila postojanje „zrcalnih neurona“, pri čemu naše tijelo samo sebe dovodi u bolje ili lošije stanje; čak i „kiseli“, usiljeni osmijeh može pomoći da se stanje duha popravi, jer izravno djeluje na centre u mozgu zadužene za raspoloženje. U svijetu u kojem je forma postala izrazito važna, sve manje u estetskom smislu, a sve više u funkcionalnom, pa čak i kada je na štetu sadržaja, ne smijemo zaboraviti na sklad jednoga i drugoga.
STRANE
Picasso i(li) Klee i vaši uzori?
MARKO ŠOŠIĆ
Ako ova dva različita autora – autorska koncepta – dodatno opteretimo opozicijom „tko je bolji?“, nećemo moći izreći zadovoljavajući odgovor. Oba su poput vozila različitih pogona i samo je stvar ukusa ili navike kojega ćemo „preferirati“. Jedan se doima izrazito energičnim i srčanim, emotivnim bićem, a drugi smirenim mentalnim tipom i svoju ću poetičnost ipak staviti bliže uz Kleea. I naravno, svako razvojno razdoblje umjetnika prolazi kroz ova oba koncepta.
STRANE
Konceptualna umjetnost?
MARKO ŠOŠIĆ
Umjetnost je oduvijek konceptualna, a mijenjala je svoje ruho ovisno o stilskom godišnjem dobu. Do danas je preživjela nekoliko skoro potpunih razodijevanja, a odavno su već iza nas krajnje minimalistički umjetnički radovi koji su izvedeni samo kao ideja i pri čemu je sama forma krajnje reducirana do ništavnosti. Ponovno nam je potrebno nešto opipljivo, ljudsko, ovdašnje, stoga se i javlja povratak fotorealizma u skulpturi i slikarstvu, a kojem i sam jednim dijelom pripadam. U umjetnost se također neprimjetno i jako brzo uselio medij virtualne realnosti, počevši od televizije, računala, mobitela, pa je i sama umjetnost kroz takve medije postala virtualna. U jednom trenutku smo zaživjeli paralelni život kroz takve medije, i tamo smo i tu smo.
STRANE
Koliko je za vaš rad bitna književnost?
MARKO ŠOŠIĆ
Samu doktorsku disertaciju iz slikarstva teško da bih mogao napisati da se nisam referirao na književnost i kazalište. Doktorirao sam na problemu mogućnosti slikanja slike sna u klasičnim slikarskim medijima i kao analogije ponovo čitao Cervantesa, Stanislavskog, Brechta, Pirandella, Sternea… Književnost mi je puno pomogla da dođem do nekih odgovora i da podržim neke svoje slikarsko-umjetničke teze. Kao i medij muzike, koji je najapstraktniji i funkcionira u vrlo sofisticiranom sklopu, i književnost propituje ista pitanja na sebi svojstven način. Autentičnost medija svake umjetnosti je ključan da bi ona kročila istinitom stazom; kada jedna umjetnost počne zapunjavati rupe one druge koja je manjkava, dobijemo loš rezultat.
STRANE
Najvažniji likovni umjetnik 20-tog stoljeća?
MARKO ŠOŠIĆ
Još ih nisam sve proučio. Ali ne mogu preskočiti Otta Dixa i Georga Grosza, Kirchnera; njima sam bio najviše očaran na Akademiji i na mene su ostavili najinvazivniji trag. U sebi sam prepoznao taj ekspresionistički živac i, iako danas slikam vrlo realistično, još uvijek ga prepoznajem u svakom potezu. Brzina kolanja informacija u 20. stoljeću omogućila je i konkretan utjecaj na same umjetnike međusobno; veliki broj stilova,“ izama“, pokreta, akcija i širenja definicije likovno-umjetničke paradigme stavila nas je pred ogroman izbor. Pri tome je moguće zastupati bilo koje stajalište, bilo koji argument, bilo koji čin. Dok god umjetničko djelo nastaje i „služi“ za dobrobit Čovjeka, ono je opravdano; no i anti-umjetnost, kič, camp je već odavno u muzejima svijeta, pa protuargument služi kao nešto dobro. Ako nas ova konfuzija i postmodernistička pluralistička misao zbunjuje, budimo strpljivi, jer će vrijeme pokazati svoje kao i do sada.
STRANE
Vizualna kultura danas i budućnost likovne umjetnosti?
MARKO ŠOŠIĆ
Ono što danas nazivamo umjetnošću, nastalo je tek u novije doba, kao kategorija umjetničkih institucija unazad par stotina godina. Čovjek je djelovao na tom planu oduvijek, iz potrebe, kako materijalne, tako i duhovne, pa se može zaključiti da će likovne umjetnosti biti dok god je i čovjeka. Ako umjetničko izražavanje, umjetnička produkcija, promijeni medij (platno i kist kada zamijeni grafički tablet i monitor), ona će i dalje postojati. Problem na koji nailazimo leži u tvrdom držanju za tradiciju kao i pokušajima da novi mediji imitiraju one klasične. Razvoj novih tehnologija možemo uzeti i afirmativno i negativno, a ja vjerujem da za sve ima dovoljno mjesta, jer svaki medij ima svoju poetiku.
Kao likovni pedagog, a i kao produktivni umjetnik, osobito sam odgovoran za svaki svoj čin. Vlastitim neprestanim propitivanjem vlastitoga djelovanja, koje se uvijek zrcali i na moj rad sa studentima, poboljšavam ili rušim dosadašnje stavove i formule kojima se služim. Tu nema mjesta za previše hedonizma iz kojeg se rađa lijenost, mada sam uživalački tip. Umjetnost je živa koliko ju mi sami našim istraživanjem živom držimo, uvijek u kontekstu vremena, prostora i situacija u kojima bivamo.
STRANE
Na čemu trenutno radite?
MARKO ŠOŠIĆ
Nakon obrane doktorata prije pola godine, vratio sam se – čisto „terapijski“ – klasičnom slikanju pejzaža, mrtvih priroda i sličnih motiva koje sam radio kao srednjoškolac. Ovaj povratak korijenima, nakon jednog velikog kruga, nužan je kao „reset“ cijelog mog sustava, pa čak i da je u pitanju slikanje radi samoga slikanja. Slikanje mi je jako nedostajalo za vrijeme poslijediplomskog studija, jer je bilo puno teorije, istraživanja, gotovo inženjerskog pristupa slikarstvu i umjetnosti uopće. Zahvalan sam što je to stvorilo jaku napetost i potrebu za praktičnim radom; radovi nastali nakon obrane su početak nečeg novog i dajem si slobodu da me odvedu gdjegod.
STRANE
Kako nastaju vaša djela?
MARKO ŠOŠIĆ
Tema moje disertacije je „San – slikanje sna po neposrednom promatranju“, u kojoj sam objasnio metode slikanja slike sna. Preko dvadeset godina vodim dnevnik snova, u koji neposredno nakon buđenja opisujem i skiciram san ili neki njegov detalj. Trenutak buđenja je svojevrstan heterotopijski prostor koji vrlo kratko traje, jer smo na razmeđu sna i jave, oba svijeta našega bića. Nakon takvih zapisa, izvodio sam konkretne radove, čak i bez puno skica i priprema; sve je bilo uređeno da se dojam sna i slika koje sam sačuvao u sebi što manje rafinira i filtrira mojim logičkim aparatom.
Uz svaki talent često je vezana i lijenost samoga autora; govorim i kroz sebe i kroz iskustvo koje imam kao nastavnik u srednjoj umjetničkoj školi. Disciplina rada, redovnog, meni je bila nužna da se uopće pokrenem, jer se, iskreno kritički osvrćući na svoju produkciju, još uvijek smatram lijenim. No i mimo nametnute mi discipline svakodnevnog rada, vrlo sam kompulzivan – katkad znam slikati danima po sedam, osam sati, pa i više, bez pauze, a onda danima ništa. Vremenom sam naučio poštovati takav ritam svojega bića i razlikovati „lijenost“ od trenutaka akumuliranja slikarske energije.
STRANE
Pratite li likovnu umjetnost u regiji?
MARKO ŠOŠIĆ
S današnjim mogućnostima informiranja i izravnoga praćenja likovne scene postoji samo jedan problem, a to je što odabrati. I u samom horizontalnom pojasu određene skupine likovnih umjetnika (primjerice – jedna generacija jedne likovno-obrazovne institucije) toliko je puno različitih ili previše sličnih formi i težnji; dodamo li tome i likovnu produkciju koja dolazi od likovno-neobrazovanih autora, a što nije niti dobro niti loše samo po sebi, imamo jako puno vizualnih izazova. To je normalno za vrijeme u kojem živimo, ali trebat će nam puno godina osobnog preodgoja i redefinicije sustava vrijednosti, jer ovaj koji koristimo je arhaičan i nemoćan za ono što nam je potrebno sada.
Iako je postojalo vjerojatno oduvijek, likovno pomodarstvo primjećujem i u najvišim sferama likovnoga djelovanja među svojim kolegicama i kolegama. Mislim da je zabrinjavajuće kada se po svaku cijenu prate svjetski trendovi (a koji su se pojavili „vani“ prije nekoliko desetljeća), jer ne sjedaju u kontekst našeg vremena i prostora. Ovakvi hibridi, nažalost, zbog svoje razvikanosti u medijima i ključnim institucijama, čine više štete nego koristi i umjetniku pojedincu i konzumentima koji će se pokušati pronaći u tome. Ista je i stvar s „referiranjima“ na pojedine autore ili djela – od pukog prepisivanja obično zaboli ruka, a s njom i glava, pa imamo djelo koje nije niti kopija niti autorski rad. Svaki umjetnik u svojem biću može pronaći, njegovati i izgraditi nešto unikatno i vrijedno vremena i prostora u kojem živi. To je teži put, jer ne ide niz dlaku očekivanjima umjetničkih zajednica i kružoka. Osobno sam se puno puta uvjerio u to da mi nepripadanje nekoj grupi teško može donijeti samostalnu izložbu ili neku sličnu akciju. Iako se s tim nisam pomirio, a mislim da mi moj ego to ni neće lako dopustiti, usmjerio sam se prema osobnim potencijalima i kreativnosti, ne samo onoj umjetničkoj. Radost u procesu vlastitoga rada najveće je priznanje koje mogu imati.
STRANE
Kako u djelu „uhvatiti“ vrijeme u kojem djelo nastaje?
MARKO ŠOŠIĆ
Problem „suvremenosti“ u stvaranju može biti jednostavno riješen sljedećom formulacijom: likovno djelo, bez obzira na formu, medij i poruku, ako je nastalo danas, mora biti suvremeno. Ono što nas pri tome može zbuniti jesu elementi koji grade to djelo, a za koje smo naučili da moraju pripadati određenom stilu. S obzirom da danas ne postoji „stil“, a pregršt je tema, motiva, angažmana, medija koji nose to djelo, sve je suvremeno. Pejzaži koje slikam trenutno, mogu se lako pripisati stilu klasicizma ili romantizma, no nastali su 2015. godine. Ništa nije isto kao i kada su ti stilovi nastali, niti zrak na kojem se slika suši, niti laneno ulje, niti platno, niti moj vizualni sklop. Ono što je novo jest kontekst – zašto slikam motive u mediju na način kao što radim. Vrijeme nužno ostavlja trag u svakom našem djelovanju ako djelujemo iskreno, ma kako to naše djelo izgledalo ili bilo nalik nečemu sasvim drugom. A ono što nazivamo „socijalnim/humanim/političkim“ angažmanom umjetnika ne mora uvijek biti doslovno prikazano. Svakome od nas je dana sloboda da se s njom nosimo i snosimo posljedice naših odabira.
