STRANE
Možete li nam reći nešto o načinu na koji ste otkrili svoj talenat?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Oduvijek sam znala da stvari posmatram drugačije i da imam sposobnost da ono što vidim prenesem na papir. Prof. Jusa Nikšić je to primijetio i tako je počela priča o meni i umjetnosti.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Forma ili sadržaj kao estetske kategorije u savremenoj umjetnosti imaju različit status od ustaljenih tumačenja istih kroz ranija historijska razdoblja. Dakle, one nisu definibilne u smislu iskustava i stavova ranijih oblika likovnog izražavanja. Ono što karakteriše savremenu umjetnost jeste samo umjetničko zbivanje ili proces koji formu i sadržaj doživljava kao ono samo. Umjetnikova opredijeljenost prema formi ili sadržaju ne stoji više kao nešto odvojeno od čitavog procesa promišljanja o umjetničkom aktu, ona je uslovljena sposobnošću recepcije i percepcije posmatrača, koja se mijenja i evoluira zajedno sa umjetnošću.
Prirodna percepcija i percepcija umjetničkog djela imaju isti odnos prema distanci koja nestaje kao posljedica ubrzanog tehnološkog razvoja novih medija. Slika kroz svoj razvoj prelazi put od mimetičke, reprezentacijske i informaciono-komunikacijske. Te tri paradigme slike odgovaraju prelazu iz modernog i postmodernog u savremeno doba. Slika savremenog doba nastaje kao nova realnost “stvarnija od stvarnog”, kako je razumijevaju teoretičari medija.
Za Waltera Benjamina doba tehničke reprodukcije i sve veće medijske dominacije nad čovjekom vodi promjeni same percepcije i recepcije umjetničkog djela. Percepcija savremenog čovjeka nužno „priziva“ nove načine komunikacije i prezentacije. Posmatrač se poziva da učestvuje u samom umjetničkom dešavanju. Stoga za mene forma i sadržaj postaju jedno, jedno od mnoštva koje čini umjetničko djelo čitljivim i na formalnom, intelektualnom i na emocionalnom, osjetilnom nivou. Posmatrajući kroz društveno-historijski kontekst umjetnost i njenu komunikaciju sa primaocem, možemo primijetiti da je uloga umjetnika u samom komunikacijskom procesu dugo imala primat u odnosu na primaoca/posmatrača.
Sa cjelokupnim razvojem društva uporedo se razvijala i nova svijest o recepciji umjetnosti i umjetnosti samoj. Gadamerova teza da svako djelo za onoga ko ga prima ostavlja slobodan prostor koji primalac odnosno posmatrač mora ispuniti, otvara mogućnost za participaciju primaoca u “igri” i nudi razumijevanje umjetnosti kroz posmatranje.
Tvrtko Kulenović definiše umjetničku poruku kao polisemičnu ili višesmislenu. Informacija predstavlja samo novinu neke poruke, dok u umjetnosti ona zavisi od osjećaja koje u nama pobuđuje, koje izaziva i predstavlja doživljaj. Ako je ranije sadržaj i bio isključivo vezan za segment recepcije umjetničkog djela u smislu razumijevanja i doživljavanja, on gubi tu svoju isključivost.
Percipiranje i recepcija onog što je na takav slobodan način dato predstavlja, u stvari, i sami poredak stvari u svijetu oko nas i sa nama. Kompleksnost međusobnih odnosa, odnosno kompleksnost svega što čini taj svijet i poredak u njemu neminovno rezultira i promjenom naše spoznaje odnosno percepcije. Svaka pojedinačna spoznaja je jedinstvena jer sadrži različite „temeljne strukture“ koje nosimo sa sobom. Forma i sadržaj postaju jedno.
STRANE
Picasso i(li) Klee i vaši uzori? Zašto birate Picassa/Kleea?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Picasso i Klee definitivno imaju važnu ulogu u umjetnosti kao i ostali slikari 20-tog stoljeća. Da, tu negdje umjetnost prestaje biti isključivo mimetički prikaz, ona se oslobađa i otvara beskonačno mnogo puteva. Umjetnost postaje istraživački , kreativni proces.
Za Picassa i Kleea se može reči da su „univerzalni“ umjetnici koji su se osim likovne umjetnosti bavili i književnošću i muzikom. Klee je napisao u svom dnevniku: „Koliko mogu da vidim, slike će više nego da ispune sav moj život…to je više stvar sudbine nego volje“. Upravo ta svijest o sudbinskom određenju je rezultirala kod ovog umjetnika plodnim umjetničkim opusom kao što je to bio i slučaj kod Picassa.
Ako bi već morala izdvojiti nekog posebno to bi bio A. Modigliani čija djela u sebi nose neopisivo veliku količinu poetičnosti, strasti prema umjetnosti samoj i svijetu koji ga okružuje.
STRANE
Konceptualna umjetnost?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Konceptualna umjetnost otvara prostor za komunikaciju sa posmatračem, sa drugim vrstama umjetnosti, sa samom sobom. Ideja i poruka se prenose na različite načine ovisno o senzibilitetu i vokaciji autora. Ona se pojavljuje 60-tih godina prošlog stoljeća kao reakcija umjetnika na komercijalizaciju umjetnosti, te kao rezultat potrebe da se, pored likovne produkcije, razvija i teorijski rad. Koncept postaje osnova umjetničkog djelovanja, a produkcija samo sredstvo. Konceptualna umjetnost dalje doživljava svoje transformacije uporedo sa transformacijama svih segmenata života. Konceptualna umjetnost predstavlja sljedeći korak u procesu „oslobađanja umjetnosti“.
STRANE
Koliko je za vaš rad bitna književnost (omiljeni pisci)?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Sposobnost kreativnog stvaranja posmatram samo kao niz specifičnih načina ovisnih o jeziku izražavanja. Književnost je za mene jako bitna, uostalom kao i muzika, film, fotografija…
U savremenoj umjetnosti se brišu granice između pojedinih grana iste, jezik stvaranja poprima univerzalan oblik. Savremena umjetnost akcenat stavlja na socijalni, emocionalni i politički diskurs pokušavajući prevazići interpersonalni stav i uzdignuti se na transpersonalni nivo, uvažavajući sve temeljne strukture. Proces globalizacije koji je prisutan u svim sferama života zahtijeva od umjetnosti pomoć u pronalaženju univerzalnog znaka, jezika koji će čovjeka dovesti do poimanja samog sebe u jedinstvu sa svim što ga okružuje. Moj način promišljanja o umjetnosti i životu, ipak, daje posebno mjesto Albertu Camusu i Jean Paul Sartreu.
STRANE
Najvažniji likovni umjetnik 20-tog stoljeća?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Teško je izdvojiti i izabrati jednog umjetnika. Čitava plejada likovnih umjetnika 20-tog stoljeća je zaslužna za „oslobađanje umjetnosti“: Picasso, Munch, ,Rouault, Matisse, Cezanne, Duchamp, Gauguin, Chagall, Giacometti, Klee, Brancusi, Moore, Kandinski, Mondrian, Pollock, Pevsner, Vasarely, Hartung, Rauchenberg, Beuys, Kiefer,…
STRANE
Vizualna kultura danas i budućnost likovne umjetnosti?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Vizualno i estetsko obrazovanje predstavlja važan i neophodan segment razvijanja opće kulture i pismenosti. Od prahistorije do danas vizuelna umjetnost ima karakter univerzalnog jezika koji omogućava komunikaciju na višem nivou. Univerzalnost slike, jezika umjetnosti, za razliku od deskriptivnog verbalnog komuniciranja, potiče naše razumijevanje i prihvaćanje na više nivoa koji su neposredniji i potpuniji.
U informacijsko-komunikacijskom svijetu u kojem živimo dešava se stalna modifikacija i promjena vizuelne percepcije, te slika postaje glavno sredstvo komunikacije. „Unutar velikih historijskih razdoblja mijenja se s čitavim načinom života ljudske zajednice i način njezina osjetilnog opažanja. Način na koji se organizira ljudsko osjetilno opažanje – medij u kojem se izražava – nije uvjetovan samo prirodno već i historijski.“ Razvijanjem kreativnog potencijala razvija se emocionalna inteligencija, sposobnost za kritičko promišljanje, slobodu misli i djelovanja. Obrazovanje o umjetnosti također potiče kognitivni razvoj i na taj način proces učenja približava potrebama savremenog doba. Vizuelna kultura tako postaje izuzetno važan segment opće kulture. Razumijevanje, percipiranje, učestvovanje u umjetnosti kod svakog čovjeka razvija senzibilitet i humani odnos prema sebi samom i svijetu koji ga okružuje.
Umjetnost je manifestacija kulture i sredstvo komunikacije među različitim kulturama.
U cilju opravdanja svih negativnih nastojanja potencira se uvijek kolektivna svijest ili kolektivni duh bilo koje vrste entiteta, a pored ostalog različiti mediji su sredstvo kojim se to ostvaruje. Umjetnosti se tako svjesno oduzima zadatak razvoja pozitivnih nastojanja i sposobnosti kao sredstva komunikacije a ponekad joj se daje i negativna konotacija.
Govoreći o savremenoj umjetnosti na našim prostorima možemo sa sigurnošću zaključiti da je ona apsolutno marginalizirana i da vlada jedna „kolektivna stvaralačka apatija, anksioznost i malodušnost“ izazvana događajima posljednjih dvadeset godina. Razlog tome je nepovoljan status umjetnosti u društvu u kojem živimo. Zbog toga je veoma bitno da se potiče obrazovanje o umjetnosti.
Postmoderna i uopće savremena umjetnost je prije svega angažirana umjetnost kojom se govori o različitim socijalnim, političkim i duhovnim diskursima otuđenog čovjeka.
Abdulah Šarčević u svojoj knjizi Odvažnost slobode: etika ljudskih prava navodi citat Alberta Camusa: “Dakle, pustite me da govorim jednom u svoje ime. Svijet u kojem živim mrzak mi je, ali osjećam solidarnost s ljudima koji u njemu pate… svjedočiti i vikati, kad god je to moguće, u razmjeru prema našim sposobnostima, za one koji su kao i mi potčinjeni.“
Upravo ta moć umjetnosti da komunicira i pronađe univerzalni jezik koji aktualizira problem, predstavlja opasnost za sve negativnosti i nepravilnosti u društvu. Razvijati senzibilnost i empatiju kroz umjetnost ostaje kao najvažniji zadatak umjetnika.
Kao što Albert Camus u Mitu o Sizifu zaključuje da se osjećanje apsurda rađa iz sreće i poučava nas da nije sve iscrpljeno, tako i umjetnik poput Sizifa mora nastaviti gurati svoj kamen nošen tim saznanjem.
STRANE
Na čemu trenutno radite?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Statičnost kompozicije koja je karakterizirala moj prethodni rad zamijenjena je dinamičnijim konceptom fragmentarne postavke i različitih odnosa u prostoru i sa prostorom. Dekonstruišem sliku kao cjelinu, razlažem je na fragmente postavljene na zidu i fragmente – kutije postavljene u prostoru. Poništavanje centra kao isključive određenosti štafelajne slike i načina promišljanja takve slike, otvara put ka slobodnom i otvorenom promišljanju i dopušta diskurse unutar fragmenta i među fragmentima. Nemoguće je govoriti o samo jednom diskursu u čitavom kreativnom procesu, već u samom početku, poput korijena, pojavljuju se temeljne strukture koje nosimo u sebi i diskursi sopstvene kulturne sredine i mišljenja. Diskurs unutar same slike nikada ne može biti apsolutno zatvoren jer se na taj način gubi svaki smisao daljeg stvaranja i istraživanja. Razlike i sličnosti među suprotnostima upravo vode prema spoznaji o uzajamnoj ovisnosti i povezanosti svih elemenata, pri tome ne dajući prvenstvo nijednom od njih. Slikarsko platno u mom ranijem istraživanju i radu nametalo je samo po sebi ograničenje, odnosno teritorijalnu i značenjsku fiksaciju prostora i samog koncepta. Zatvorenost takvog koncepta uputila me na istraživanje interakcije i komunikacije sa primaocem kroz nove medije i načine izražavanja.
Dekonstruišem „sliku“ kao cjelinu, pri tome ne odustajući od slike. Mijenjam slikarsko platno kutijama od cipela. Kutija od cipela postaje za mene simbol i materijalni svjedok koji upućuje i aktualizira pitanje otuđenog čovjeka prepuštenog nemilosrdnom teroru rata i nakon toga dominaciji potrošačkog i tehnološki fetišiziranog svijeta. Obezvrijeđenost čovjekovog postojanja, egzistencije, bitka, koji u ratu i sam postaje jeftina roba navodi me da koristim nekonvencionalne materijale, odnosno kutije od cipela, kao slikarske podloge.
Nepostojanje okvira oslobađa i pretvara kreativni proces u igru koja se stalno mijenja, nema objektivne spoznaje, postoji samo više subjektivnih spoznaja otkrivenih i neotkrivenih značenja. Izbjegavanjem teritorijalne fiksacije prostora pokušavam izbjeći fiksaciju općenito, uokvirenost percepcije i doživljaja. Fragmentarno poimanje, prepoznavanje ili percipiranje slike, pokreta, zvuka, isključuje bilo kakvo ograničavanje ili zaključivanje stvari u isključivoj određenosti.
Stvaranjem takvih kompleksnih odnosa potiču se različite asocijacije, otkrivaju se različita značenja i odnosi. Uloga posmatrača, odnosno primaoca, ovim dobija važnu ulogu u cjelokupnom procesu.
Na ovaj način provociram oko posmatrača na interakciju, s tim da prostorna distanca i dalje ostaje.
Fragmente, odnosno slike na poklopcima smještam na zidove, kutije u prostor gdje imaju čisto skulpturalnu funkciju, kutije u kutije, likovni prostor slike evoluira u instalaciju. Vizuelni prostor kao fizički prostor percipiran čulom vida preuzima funkciju likovnog prostora.
Oblici su negdje samo naznačeni kao konture. Figura ne nestaje, ona se transformiše u znak, narativni element. Izdužena forma ljudskog tijela predstavlja znak ljudskog u formi koja naglašava nastojanje, iščekivanje, borbu za egzistenciju, patnju i žudnju za prepoznavanjem. Postavka fragmenata podsjeća na topografski prikaz urbanog prostora koji nas okružuje, a koji je u stalnom konfliktu sa primitivnim i destruktivnim oblicima postojanja. Tu se urbano i destruktivno nalaze kao suprotnosti koje aktualiziraju egzistencijalno.
STRANE
Kako nastaju vaša djela? (Možete li opisati vaš proces rada)?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Proces rada isključivo određen kao nešto što se uvijek i na isti način ponavlja, vremenski ograničeno kao ritual, u mom radu ne postoji. Nema obrasca ili šablona, svako od mojih djela je dio nekog većeg procesa i promišljanja. Upravo u tome i jeste ljepota življenja umjetnosti – sloboda iskaza i beskonačni proces istraživanja i stvaranja, „igra“ koja nikad ne prestaje.
Ako govorimo konkretno o tehničkom procesu nastajanja djela ono također ima osobine „igre“.
Materijali koje koristim postaju znakovi odnosno konkretne forme onog što želim izraziti i narativni element koji ima svoje mjesto u priči. Sve što se nalazi oko mene koristim; papir, karton, novinu. Kidam, lijepim. Nanosim boju i skidam je, brišem ili odljepljujem komade nalijepljenog papira, pojavljuju se nove teksture. Slikam, crtam, konstruišem i opet dekonstruišem. Koristim materijale različitih kolorističkih i teksturnih vrijednosti. Rekomponujem, uzimam sve što se nalazi oko mene, slike, crteži na papiru, novine. Na kolaž intervenišem bojom i crtežom. Pojavljuju se zanimljive strukture, teksture, pasaži.
STRANE
Pratite li likovnu umjetnost u regiji?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Naravno, iako je teško biti u toku svih umjetničkih dešavanja zahvaljujući zapostavljenosti umjetnosti u medijskom prostoru. Također, mislim da je mali broj stručnih časopisa, internetskih portala koji se ozbiljno bave ovom tematikom. Portal Strane je izuzetno pozitivno iznenađenje za sve nas koje interesuje umjetnost.
STRANE
Kako u djelu „uhvatiti“ vrijeme u kojem djelo nastaje?
TAJMA DERVIŠEVIĆ GUZIN
Za mene kao likovnog umjetnika vrijeme u kojem djelo nastaje nije bitno jer pokušavam govoriti o univerzalnim, bezvremenskim pojavama. Proces globalizacije koji je prisutan u svim sferama života nije vremenski niti prostorno ograničen, te zahtijeva od umjetnosti pomoć u pronalaženju univerzalnog znaka, jezika koji će čovjeka dovesti do poimanja samog sebe u jedinstvu sa svim što ga okružuje. Svako definisanje, uokvirivanje u vremenu i prostoru je interpersonalno. Težnja umjetnika treba biti da prevaziđe takav stav i uzdigne se na transpersonalni nivo promišljanja i življenja.
