STRANE
Možete li nam reći nešto o načinu na koji ste otkrili svoj talent?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
Mislim da se talent sam ukazao, a da sam ga ja u različitim fazama života uvijek prepoznavao, identificirao se i koristio njime na način na koji sam najbolje znao. Da ukratko pojasnim: kad sam bio sasvim mali stalno sam crtao (i nešto gradio, rastavljao, sastavljao), i to je bila moja prirodna, neosporna potreba i izražajna reakcija, na koju me nitko nije trebao nagovarati, a takvo što je uvijek istinski pokazatelj pravih odabira za svakog od nas, i koju kasnije, dugo vremena, nitko nije znao usmjeriti tamo gdje bi bilo najbolje za mene. Naravno, takvo što nije jednostavno i treba pameti i hrabrosti za prepoznati kako kvalitetno utjecati na nečiji život, a možda ga i odrediti, u osjetljivim fazama formiranja ličnosti, od čega se, razumljivo, lakše ograditi ili predložiti sebe ili nešto poznato kao model, ali ono što je važnije, a što sam morao prije ili poslije shvatiti, je da to nitko i nije mogao ni trebao napraviti umjesto mene, tek možda asistirati u procesu koji je samo moja dužnost i odgovornost. Pa sam s vremenom, shvativši da se ipak nisam izgubio, i da je najbolja didaktika autodidaktika podložna samokritici, ostvariva ako je kombinirana sa pažljivim osvrtanjem na sve ono što nam u životu izaziva ushit, i sa sposobnošću promjene, i odbacivanja radi napretka, nastavio sam sebe usmjeravati, vođen uglavnom nagonom i nešto suptilnijim osjećajima što da radim, kao i svojom naročitom potrebom da se pod svaku cijenu bavim stvarima koje volim. Pošto su naši talenti, a svi ih imamo, i više od jednog, pravi orijentiri i pokazatelji koji je naš put i zadatak u životu, dužnost nam je prepoznati ih, razvijati, artikulirati, vjerovati u njih i smisao njihovog postojanja, te ih, na koncu ostvarivati i živjeti u skladu s njima. To govorim jer ne vjerujem da je išta slučajno, a tako grandiozne pojave kao urođene sposobnosti za kreativni čin (kreativno treba shvatiti još puno šire i van granica, naglašavam, konvencionalnih tumačenja teorija umjetnosti, psihologije i srodnih područja, jer ako shvatimo da je bit kreacije izmjena, odnosno promjena, s ciljem novog postojanja, onda će nam biti jasno da je kreativno i oprostiti, i nadići strah, i iskušati nešto novo, moći mnogo više no što smo sebe uvjerili itd.) i pogotovo. Talent, kako ga ja shvaćam su dakle i puno šira i sa onim korijenskim talentom simbiotski povezana svojstva, a u mom slučaju to uvelike znači i da svjesno iskorištavam prostor mira i samoće, bez digresija i šumova, gdje je manje mnogo više, svoj atelier na mediteranskom otoku, i cijeli taj ambijent, kako bi se što potpunije razvijao. Taj razvoj se temelji na pažljivom i aktivnom umu, nesputanom osjećaju i usklađenom nizu životno – permakulturno – kreativnih aktivnosti i međudjelovanja prirode i mene. Jedino tu te mogućnosti su spojive u stanje, ne znam kako bi ga drugačije nazvao nego divote potpunosti. Sklad. To stanje nažalost nije konstantno, ali je na sreću moguće. Isto tako talentu su na neki način sinonimi strast odnosno ljubav, koju gajim za sve moje „vanatelierske“ zanimacije na otoku, na koje me također nitko nije prisiljavao, samo su došle nešto kasnije; zemljoradničke i revitalizirajuće agronomsko-krajobrazne aktivnosti, kao dio šireg životnog interesa, također su talent. Novi talent koji se iz toga rađa je afinitet da se to dvoje poveže, prožme i uskladi. I tako koncentrično, ili fraktalno, kako je kome drago, talenti sežu u sve pore života i potencijal su umjetnosti življenja. Pošto je talent uvijek i potencijal i ljubav, tada nedostaje samo faktor volje, odnosno poticaja, tajanstveno pohranjen u nama, nekom dublje, nekom bliže površini, da se fuzijom ta tri faktora stvara stvarnost. Tako da ono što je za mene, smatram, puno važnije od konvencionalnog tumačenja nečije darovitosti, predispozicija bilo kojeg predznaka, u smislu ostvarenja iznad prosječnih ili van serijskih postignuća kroz razne urođene sposobnosti i znanja, upravo talente shvaćati kao saća koja se nadograđuju jedno na drugo, čineći strukturu života i onoga što bi nazvali naša stvarnost, nasuprot onoj normativnoj, koja je uglavnom bezvezna, prema talentima najčešće nenaklonjena i upravo suprotna od ovoga o čemu pričamo.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
Trebam reći da sam osim u assamblageu aktivan i kao grafičar, a i koketiram sa slikarstvom. U recentnom radu, koji mi se i samom tek otkriva, koristim i ready made, pojavljuju se objekti, skulpture, fuzije medija itd. O svakom od tih pristupa dalo bi se govoriti pojedinačno, i pritom naglasiti prevagu, opću ili trenutačnu, forme ili sadržaja, te njihovu izmjenu i balansiranje. Naravno, nikad se ne radi o isključivo jednoj od te dvije mogućnosti. To jednostavno nije moguće. Moj općeniti uvid do sada je da od kad se god bavim assamblageom, prvenstveno me zanima igra oblika(forme), preslagivanje i rekomponiranje istih, larpurlartistički pristup iz kojeg proizlazi da je sadržaj proces sam, a proces je složen od djelatne materije, znanja, prirodnih konstanti, umijeća, potencijala, ideja, uma, duha, ambijenta, želje, igre. Tu, prosto rečeno, oblikujem apstraktnu asocijativnu tvorevinu koja ništa eksplicitno ne predstavlja, ali sadrži potencijal biti bilo što u refleksiji gledatelja. U grafici, rekao bih, je suprotno. Sadržaj, u smislu narativno konfigurirane poruke bi bio dominantan, no on je neostvariv bez formalno tehnoloških preduvjeta i svih grafičko crtačkih izražajnih mogućnosti, koje su opet formalni aspekt djela. No rekao bih i nešto općenitije, a po mom mišljenju mnogo važnije, jer nadilazi i objedinjuje tu podjelu. Naime, u krajnostima pristupa razvidna je dominacija jednog ili drugog principa, već po potrebi, sklonosti, ili samoj prirodi rada, no ipak, ako uzmemo u obzir i druge slučajeve dvaju, nazovimo ih kontrapunktova, kao npr, svjetlo i tama, lijepo i ružno, dobro i loše, život i smrt, pa onda, srodnih, ali suštinski različitih koncepcija kao duh i tijelo, boja i pigmenti td., primijetit ćemo da su to dvije emanacije ili vida iste jednine, gdje jedna krajnost svojim postojanjem oživotvoruje drugu jer joj je na neki način ogledalo i uporište, svojevrsna egzistencijalna podrška. Ako isključimo doslovno shvaćanje primjena ovih ili sličnih primjera, uvidjet ćemo da se radi o nekakvoj prirodnoj dualnosti koja svjedoči ili ostvaruje jedno, odnosno, jedninu. Svakako tema i za filozofski, i matematički, i teorijsko estetski osvrt, no, ovaj moj, kako god da se zove, plod je višegodišnjeg promatranja i promišljanja u sklopu procesa rada u atelieru, ali i šire, naravno, gdje su me upravo ovakva pitanja intrigirala, i onda bi se u beskonačnim dijalozima ne isključivo sa samim sobom kristalizirala moguća objašnjenja. Ne vidim razliku i kod forme i sadržaja. Za podrobniji odgovor na dio ovog i još nekih pitanja prilažem dva autorska teksta, svojevrsne kompilacije razmišljanja o mojem radu, dominantno na otoku, gdje se isključivo bavim prostorno-plastičnim radom.
STRANE
Picasso i(li) Klee i vaši uzori?
VEDRAN KARAŽDA TABULOV
Kad bih morao birati, izabrao bih Picassa, prosto jer je njegov pristup radu, tretmanu materijala i općenito „bezobrazluk“ vrlo blizak mojem izričaju, da krenem od one krajnje otrcane izjave „ne tražim nego pronalazim“, koja se na mene, u nekim slučajevima, dapače, često, referira potpuno doslovno, a nekad bih je parafrazirao kao „tražim i znam da ću pronaći“. Kad bi imao uzore, u smislu da želim biti kao netko, tada bi zasigurno bio vrlo nadahnut Picassovom cjeloživotnom multi žanrovskom ekspedicijom, kojoj je on pristupao kao „ne samo dotaknuti se određene sfere, već doći i zagospodariti njome“. Također, priznajem da sam Picassovih radova uživo vidio jako mnogo, i da je utisak koji su ta djela ostavila na mene, a koji ne laže i ne treba ga dodatno analizirati, blago rečeno, impresivan. Vidio sam dosta toga, dovoljno da odgovorno tvrdim da me malo što „oborilo s nogu“cjelovito kao Picassov rad. S druge strane, ne sjećam se da sam od Kleea uživo vidio išta, tako da pozicija procjene djela oba ta velikana iz moje perspektive ne može biti objektivna. Ipak, poprilično sam upoznat i sa Kleeovim radom, i s tog gledišta, između njih dvojice ne stavljam ili nego i, ne biram, već mi je drago što su vrlo različiti, gotovo neusporedivi, i za čovječanstvo je dobro da su živjela obojica. Iz toga može proizaći riječ o pitanju uzora. Naime, raščistio sam s uzorima, kad sam, još odavno u idolima prestao vidjeti idealne, iako i dalje postoje i uvijek će postojati osobe kojima se divim, izuzetno ih poštujem i na poseban način volim, ali one dolaze iz svih sfera života, vremena i prostora, i nisu mi bitni zato što su (ili su bili) majstori u svom poslu, već jer su majstori ljudskosti i potpune ličnosti gotovo bez mana (da, ima i takvih). Takve ljude, potpunog integriteta i osvjedočene kvalitete doživljavam kao učitelje. To mi je vrlo bitno mjerilo kad procjenjujem bilo koga, a po tom ključu Picasso bi bio debelo ispod crte, dok bi, recimo, Rodin, Van Gogh i još neki kotirali visoko. Svi oni koji su se osim svojom vrsnom estetikom svijet bogatili i neproračunatom etikom, za mene su veći, važniji i uzoritiji. Ipak, drago je meni radi svakog rođenog i ostvarenog umjetnika bilo koje branše, jer svakako, ako ništa, na neki način oplemenjuju svijet i ne čine štetu. Povijest je, znamo, zabilježila mnoge neostvarene umjetnike, čiji su se afiniteti iz svakakvih razloga promijenili predznak, i ono po čemu ih se pamti su štetna(najblaže rečeno), a ne remek djela.
STRANE
Konceptualna umjetnost?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
Općenito gledano, različiti ljudi obdareni su različitim duhom i sukladno tome sfere i načini njihovog interesa i izraza trebaju što veću paletu alata i modaliteta da bi ta mogućnost iskaza i opredjeljenja bila što kompatibilnija sa specifičnim duhom pojedinca. Ako ovu tezu svedemo na nešto uži krug ljudi umjetnika, i neminovno opredjeljenja čitamo kao žanrove, vrste i podvrste, apsolutno sam za što veću žanrovsku raznolikost, jednostavno jer se tako ima više izbora. Izbor nekih je (i) konceptualna umjetnost, i to je savršeno ispravno ako su oni zaista ti koji će svoj iskaz tim medijem prenijeti na najbolji mogući način. Zamka u toj relativno mladoj izražajnoj sferi i uistinu mješovitoj skupini pristupa može biti nejasnoća kvalitativnih parametara, što onda otežava upoznavanje publike s takvom stvarnošću, usput pospješuje ekskluzivnost, sužava se umjesto da se širi, i može postati samo sebi svrha, što nije uopće loše, za nekoga, nekada, i po nekom pitanju, no za mnogošto od konceptualnog djela ne smatram da ima namjeru ne biti javno i prepoznato, jer nosi naboj i poruku namijenjenu svijetu. Konceptuala je ipak, i to je ono najvažnije, vrlo avangardna, ali ne u onom uobičajenom smislu riječi, koje se uglavnom pridružuje jednom zaključenom vremenskom periodu, već se radi o sljedećem: konceptuala (generalizirat ću) je umjetnost koja najavljuje doba kada će ljudi bolje razumjeti sebe same, svijet i međusobno, i to na način da predstavlja jedan od ključeva razumijevanja života. Naravno da je umjetnost to oduvijek na neki način i bila, no treba razlikovati prepričavanje, monolog, uvjeravanje, reklamu, svojevrsnu manipulacijsku moć, plasman vizije života kako ga je netko zamislio, koji su neosporne karakteristike umjetnosti kroz povijest Zapadnog svijeta, od dijaloga i potencijala da ljudsku svijest širi i oslobađa je da život poima sama i oslobođena od naopakih sugestija, a koji u konceptuali neosporno leži. No, čovječanstvo ovakvo kakvo je će trebati generacije i milijune ustrajnih i izvrsnih, odgovornih i hrabrih konceptualaca svih provenijencija, spremnih na potpunu posvećenost svojoj misiji i sposobnost nalaženja uvijek najboljih rješenja. Utoliko, možda u toj vrsti umjetnosti, leži i najveći civilizacijski potencijal. O tom žanru osobno mogu govoriti kao netko tko ga razumije, ali bez velike prakse i iskustva. Možda i jesam koketirao, ali nezrelo, i moja misao se nije razvijala u tim smjerovima, no ne bih se nipošto zakleo da me novi opus koji ću predstaviti u jednom od narednih pitanja, neće voditi tim tragom. Do sad sam naučio da ne treba srljati, i da stvarno se posvetiti i istinski zaći u neku materiju treba tek kada magnetizam i vibracija iste u mom biću postane neodoljiva, i da je to u biti jedini način za odlučiti čemu se posvetiti, jer u suprotnom nikad ne bih napravio ništa, a započinjao bi svašta.
STRANE
Koliko je za vaš rad bitna književnost?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
Ovako na prvu, odgovorno tvrdim da nema nikakav izravan utjecaj. Osim jednog crteža Don Quijota nikad nisam radio nešto inspiriran književnim djelom, ni prozom ni poezijom, njegovim dijelom, stihom, nekim likom ili ičim takvim, barem ne da sam toga svjestan. Međutim, u mnogim književnim djelima sam nalazio potvrde svojih razmišljanja, stavova, čak i svjetonazora, no i još važnije, razne blagodati i znanja koja sam apsorbirao kroz poprilično toga pročitanog, žanrovski vrlo raznolikog. Ti utjecaji u značajnoj su se mjeri odrazili i neosporno oblikovali moje biće, moje postupke, opredjeljenja, aktivnosti, pa onda svakako i ponešto od onoga čime se bavim u kreativnoj sferi.
STRANE
Najvažniji likovni umjetnik dvadesetog stoljeća?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
Uh, pitanje je tako postavljeno da ga mogu shvatiti jedino kao koji je meni najdraži, a ako govorimo o istinskoj važnosti, nemoguće je navesti samo jednoga. Dvadeseto stoljeće je trajalo kao i svako drugo stoljeće, međutim cjelokupni intenzitet događanja i globalna dinamika kao da su kompresija svih stoljeća prije dvadesetog. Količina promjena na svakom polju života eksponencijalno raste, i dok se početkom stoljeća moglo sročiti umjetnost u nekoliko perioda i stilova, do kraja stoljeća stvar je prerasla u nepojmljivu količinu tendencija i ponajprije osobnih iskaza, koje se pošto poto trebalo trpati u kategorije ili, u slučaju onih izuzetnih, izmišljati kategorije za njih, makar one bile i često besmislene igre riječi i u biti bespotrebne, jer taj i taj autor predstavlja kategoriju za sebe. Pa tako smatram važnim svakog onog umjetnika koji je u svom trenutku i u svojoj domeni bio avangardan, bio on znan ili neznan, i isprovocirao ili razbio normu da da prostora svojoj kreaciji. Takvi ljudi morali su biti hrabri, ustrajni i karizmatični, svatko na svoj način, ali imati i puno sreće jer, de facto, cijeli svijet je radio protiv njih do jednog trenutka dok ga nisu osvojili, prije, poslije ili posthumno, nebitno je. Mnogi velikani su utjecali na buduće velikane i ta energija je sigurno tekla nebrojenim kanalima i teče i danas, te se njome napaja nikad veći broj, vjerojatno milijuni istinskih kreativaca, od kojih povijest neće zabilježiti 99%, naprosto, jer su pravila igre danas umnogome drugačija, i kvaliteta kako je ja poimam, kao ostvarenje najvećeg potencijala i potpuna posvećenost zasigurno nije mjerilo uspješnosti (a uspješni bivaju zabilježeni, zabilježeni postaju popularni, popularni postaju mjerilo, a pravo mjerilo možemo biti jedino sami sebi), iako je takva vrsta uspješnosti često građena upravo na posvećenosti i enormnom potencijalu . Dosadno je više ponavljati, znam, ali i neprijeporno da su i mjerila i ciljevi novac i slava (ukoliko su to nuspojave života istinski posvećenog umjetnosti, onda je to svojevrsna kozmička nagrada za život u ovakvom svijetu, za one koji se s tim znaju nositi). Ta nova pravila su, na primjer, izrodila jednog Damiena Hirsta (u trenutku dok ovo pišem najskupljeg živućeg umjetnika – kako ova rečenica zvuči idiotski, jelda’, ali naslovi vrište), za mene notornog prevaranta, makar svi relevantni (što god to značilo) kunsthistoričari, kustosi i njihovi kompanjoni kolekcionari, izdavači i ekipa tvrdili drugačije. No, nećemo sad o takvima. Moji osobni favoriti su Picasso, Duchamp, Gropius i Gaudi, Calder, David Smith, Raushenberg, Jasper Jones, Tinguely, Christo, Beuys, Kiefer, Alice Aycock, Haring,Weiwei, Banksy, Kapoor, Escher, i još poneki, svatko zbog naročitih razloga, da nabrojim samo neke.
STRANE
Vizualna kultura danas i budućnost likovne umjetnosti?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
Uh i uh! To je toliko široka tema da pamet staje. Govorimo li o kulturi vizualne komunikacije, primjeni i utjecaju iste na život, kvaliteti i kvantiteti ukupnog djela iz domene vizualnih umjetnosti, da li to možemo gledati izdvojeno od cijelog niza kulturoloških i socioloških fenomena, koji su opet prožeti i neraskidivi od prevladavajućeg načina življenja sa svim ostalim svojim sastavnicama i posljedicama. Da ne bih o svakom aspektu pojedinačno, jer bi potrajalo, a i nisam siguran da imam toliko teorijskog znanja da sve ispravno obrazložim, pokušao bih ovo pitanje razjasniti kroz ono što ja smatram kvalitetnom i poželjnom vizualnom kulturom, i prvo se ograditi od nepoželjne. Ne mislim da se vizualnu kulturu može sagledati odijeljenu od svijeta u kojem egzistira i da je se može razmatrati zasebno. A svijet je takav kakvim smo ga napravili, pretjeran i shizofren, i sve svoje sastavnice donekle neminovno čini takvima. Vizualna kultura, ili šire gledano kultura življenja (trans)formirana svime što apsorbiramo putem vida, (bez predznaka i ocjene, za sada, već kultura kao skup poticaja i efekata određene domene), danas se emanira putem televizije, i njome i dalje najbrže i najučestalije distribuiranih sadržaja i poruka, a koja je u svačijem domu, interneta, specifičnog na svoj način, no još pred testom vremena, preko kina, reklama svih vrsta i formata, časopisa, dizajna, mode, video igara, arhitekture, pa eto, usput i putem ostvarenja iz sfere likovnih i vizualnih umjetnosti. Primijetit ćemo da su, osim posljednje, sve druge stavke duboko, ili bar s takvom tendencijom, prožete sa svakodnevicom, da vrše silan utjecaj na nju i nemilice je oblikuju, da su one te koje većina najviše zapaža i vjeruje im, jer su najdostupnije, učestale zato što su mainstream, dobro budžetirane i na sve načine podržavane i predstavljene kao nužne, ali i u pravilu prihvaćene zdravo za gotovo. Sve one, barem u nekoj mjeri, a često i prilično, svode, bez obzira na često bujan vizualni jezik i brušenu estetiku, sadržaj na vulgaran (vulgaris. Lat.- običan, ovdje čitaj uobičajen), uvredljiv, dvosmislen i(li) besmislen, banalan, netočan, glup, licemjeran, lažan i lažljiv, i konačno štetan percepcijski konsezus i iz toga je lako iščitati da je forma dobrano prevagnula nad sadržajem, odnosno da je njena svrha biti savršeno pakiranje koje prodaje sadržaj. Nikako se ne smije smetnuti s uma da svi ti vizualni podražaji postaju, ušavši putem svjetla kroz naše oči u centar za vid, u nas, informacije koje ostvaruju komunikaciju, najčešće jednosmjernu, a ako je nešto jednosmjerno i ne dijaloško ili prividno dijaloško, onda je u većoj ili manjoj mjeri isključivo i totalitarno, a valjda znamo što znači ta riječ i koliko je opasna. Treba samo promotriti skoriju povijest i pratiti koji načini, tendencije i principi konstantno opstaju i svima su poznati i sveprisutni, a koji su prolazni, istisnuti, marginalizirani ili kompromitirani, i zašto. Sve „alternativne“ inačice vizualnog života su rijetke, privremene, underground i namijenjene malom broju ljudi, bilo namjerno, bilo posljedično. Izuzmimo sad arhitekturu, koja je oduvijek nerazdvojna sastavnica ljudskog vidokruga i neosporna vizualna činjenica i podatak, i dotaknimo se vizualnih umjetnosti. Razne publikacije, monografije, kompilacije, katalozi likovnih umjetnika našeg doba daju uvid u impresivno djelo i tinjajući genij većine tih ljudi; sve je tako pluralno, raznoliko, osebujno, multimedijalno, upravo i jedino zato jer su ostvareni nekakvi preduvjeti da svi oni razviju svoje talente i iskažu ih na najbolji način. Mnogo je, napokon, i priznatih i slavljenih žena među umjetnicima, što je neopisivo važno ako ćemo govoriti o uravnoteženju svijeta kroz umjetnost, o čemu se, naravno, cijelo vrijeme i radi. Neki od njih u svojim medijima i žanrovima dosegli su same vrhunce. Danas nas je na zemlji sedam osam milijardi, a do prije samo sto godina, kad se velikani moderne ovima utirali put, brojka je bila pet šest puta manja. Pa naravno da je izbor kreativaca iz opće populacije enormno veći, sloboda izraza i duha koja im je ponuđena (što ne znači i osigurana) skoro pa neograničena, tematika naizgled beskonačna, a da je poriv i vodilja i dalje ona iskonska potreba za otiskivanjem vlastitog pečata i osobnim tumačenjem svijeta, koje se velika većina ljudi tako olako odriče. Do ovdje je sve dobro, dapače, izvrsno. No, kad se odmaknemo od poetike umjetničkog bića u čovjeku, ostaje hladna i poražavajuća činjenica da je svu tu umjetničku čeljad, unatoč njihovoj iznimnoj kvaliteti van konteksta afirmacije i slave, netko, po nekom ključu i iz nekih razloga odlučio i potpomogao afirmirati. A afirmacija je kvaliteta postojanja, sa svim svojim predznacima, tonovima i načinima. I tu već počinjemo govoriti o ponudi i potražnji, manipulaciji i igranju kriterijima, i priča skreće u potpuno drugom smjeru. Ja se ne zavaravam da umjetnošću mogu stvarno doprinijeli boljitku svijeta, a što ne znači da ne bi najiskrenije htio kad bi sve bilo do mene, niti da je umjetnost uopće medij kojim se, za početak, išta stvarno može i učiniti, iz jednog jedinog razloga – umjetnost treba živu refleksiju i pozitivan odgovor promatrača, publike, svijeta. Umjetnost je prenositelj, a ne izvršitelj, i bez odraza u duhu promatrača, i najveći umjetnik postaje tek klaun kojem se publika smije. Pogledajmo malo oko sebe, budimo pošteni, pa recimo kakva je publika zaista, ali, još važnije, zašto je takva, u prosjeku svugdje u svijetu ista. Pred takvim svijetom, koji je uvijek i najprije spreman baviti se nebitnim asocijacijama vezanima za umjetničko djelo ili čin, i rijetko kad pokušava uistinu razumjeti, utjecaj istinskih umjetnika zaista je minoran ili nikakav, a da uopće ne spominjem silnu masu drugih potencijalno izuzetnih osobnosti koje su često pohvatani u zamke egzistencijalne ili neke druge ucjene i time osakaćeni, pretvoreni u nevjerodostojne, kompromitirane wanna be umjetnike, koji ne žele prekrižiti svoj talent jer znaju da je to najbolje što imaju, ali nemaju hrabrosti njime voditi se kroz život i napraviti nešto izuzetno, da bi to uopće tek ponudili i suočili se sa „klaun“ efektom. Ali tu je caka, brojevi. Ogromnu većinu njih društveno se segregira i utamničuje na razne suptilne i brutalne načine, a jedan od njih je i elitizacija i kriteriji propuštanja u više domove „high arta“. Takvih „luzera“ je doslovno na milijune, i uopće nisu zanemariv broj u cjelini. Kad bi svi oni bili (smjeli, mogli, znali, kako tko) najbolje verzije sebe, stvarno slobodni tvorci stvarnosti i relevantni, a ne dekorativni faktori, vjerojatno bi njihov utjecaj na svijet bio prisutan, priznat i neosporan i tada bi cijela ova tema imala drugačiji predznak. No za sada ostajemo u kondicionalu, i proizlazi da nije, nema i nisu, i time postaju nebitni u ovoj priči, a svi oni creme de la creme, s kojima se na akademijama svi identificiramo i rado bi jednom bili na njihovom mjestu, bilo globalni, bilo lokalni velemajstori tek je, šačica, od koje će za sto godina povijest opet propustiti dalje i još mnogo manji dio; oni proizvode vrlo skupe ukrase svijeta, zapišavajući, pardon zapisujući svoje mjesto u povijesti najčešće uvučeni u spregu moćnog svijeta „krajnjih korisnika“ njihovih djela, najvećih galerija, kolekcionara, kustosa, aukcijskih i osiguravajućih kuća i prateće svite, već kako tko na kojoj razini, definirajući pritom cijenu, a ne vrijednost svog djela policom osiguranja istoga i kojekakvim špekulacijama. Gotovo kao nogometni transferi. Naravno, i oni za svoje „zasluge“ dobije masnu kost (novac, slava, otvorena vrata…), i ne pada im napamet lajati. Svi sretni, a stanje nepromijenjeno. Tako se događaju apsurdne situacije da remek djela u osnovi nekad beskompromisnih umjetnika koji se bave svjetskim sranjem i sviraju po strunama istine svojim gudalom, završavaju na elitnim odredištima i postaju vlasništvo ljudi, organizacija ili institucija koji su to sranje i napravili ili sudjelovali. Čitaj: Brad Pitt za par milijuna kupio zid srušene kuće s Banksyjevom intervencijom. To kao Banksyju podiže rejting, danas sutra sigurno i cijenu, ali vrijednost ne, jer je ona već vrhunska. Ili, domaće lakrdije kad je hr.min.kult. B.B. za bivšeg premijera I.S. i još neke likove kupovao i žicao djela aktualnih eminencija hrvatske umjetnosti. Tada im je to dobro došlo i godilo im je (iako su ih kao mlade umjetnike vjerojatno vodili neki drugi ideali). A kad su I.S. i likovi pali, a umjetnine iz tajnih sefova došle na naslovnice, neki autori istih neko vrijeme daš i nisu davali intervjue. Takvih primjera ima more. Uistinu čudan i bizaran je ovaj svijet, a bogami i smisao i uloga likovne umjetnosti u njemu.
Budućnost likovne umjetnosti najizravnije je povezana sa budućnošću društva i svijeta u cjelini. Ako gledamo žanrovski, tehnologija će vjerojatno nadahnjivati nove naraštaje u mjeri u kojoj to radi i danas, samo proporcionalno, ali i stari mediji će uvijek imati svoje mjesto, u to nema sumnje. Dominaciju jednoga ili drugoga će bez daljnjega određivati trendovi, kao što to rade i danas. Socijalna dinamika i koncepti življenja sigurno će biti plodno tlo za svakakve nove konceptualne umjetničke pristupe, tako da se u biti ništa značajno ni ne može promijeniti. Tema i načina neće nedostajati. Ako su već danas krv, strvina, govno i druge tjelesne izlučevine, seks, samospaljivanje i ostali radikalni pristupi afirmirani umjetnički činovi, nije isključeno da u budućnosti to neće biti i ubojstvo, rat ili genocid, dok će i dalje predsjednik, kralj, direktor ili diktator od najboljeg portretiste u zemlji naručivati sliku svoju da je ljubi, i to u staroj dobroj tehnici ulja na platnu, jer to je provjerena vrijednost.
(Kraj prvog dijela)