STRANE
Na čemu trenutačno radite?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
(Kao odgovor priložen je dio autorovog eseja „Opsimizam“)
Vjerujem da je sad jedino stvarno i istinito vrijeme, i ne dovodim to u pitanje. Ono je ujedno i ostvareno svim prijašnjim sad ne dovedenima u pitanje, a u ovom kontekstu ta priča za mene seže petnaestak godina unazad, kad sam se počeo ozbiljnije baviti svojim zvanjem i djelatnošću, promišljati rad i ostvarivati ideje u području likovnog stvaralaštva. Nije da bježim od okvirnih normi i društvenih zadatosti koje sa sobom, na nesreću, po cijenu vremena i energije, neizbježno donose koješta čime se normalan čovjek ne želi baviti, no važno je da sam svjestan da je moj općeniti istinski poticaj, to što je neupitno u svakom onom sad kad sam fokusiran i koncentriran na život kakav želim živjeti, uvijek se posvetiti onome što me mimo ratia istinski intrigira, zaokuplja i veseli u multidisciplinarnom univerzumu ugode ludičkih, misaonih, djelatnih, intelektualnih, maštalačkih i svih ostalih kreativnih potencijala, koji su se, nekim dobrom, od moje slutnje i intuitivne težnje, kroz čitav život i moju pažnju usmjerenu na njih, proželi da bi danas živio svoje zvanje, posao i afinitete kako najbolje znam, kao neodvojiv dio šireg životnog određenja, da unatoč svemu što ovdje želim prikazati kroz negativne uvide, prispodobe i povode teme koju obrađujem, teret svih nas i mogućnost slobode, ne distancirajući se, pokušavam sebe poimati kao dinamičnu stvarnost koja optimistično titra i oscilira u nešto široj stvarnosti, i trudi se živjeti kreativno i kvalitetno, sa što manje stagnacija i nimalo nazadovanja. Sav taj rad ostvarivan kroz assemblage gotovo isključivo se bazirao na estetici, uživanju u oblikovanju nepredviđenih oblika do stadija meni ugodne, ugođene zgotovljenosti, neopterećen značenjem, eksplicitnom porukom, trendom, aktualnošću ili problemom; bez predumišljaja, oslobođen naslovom, koji, ako i je tu, onda tek da podrži potencijalnu i poželjnu širinu tumačenja (funkcija naslova u novom radu bit će dijametralno suprotna; potencirat će razumijevanje i fokusirati tumačenje, moguće je da će biti poduži, igre riječi, anagrami, kratice, poslovice), i idealno bi bilo, doživljaja tog ostvarenja, koje jedino u tom slučaju prestaje biti tupi lijepi „piece of art“, i zaživi kao istinska stvarnost koja ne predstavlja nego jest, jer je prošla i kroz um i kroz osjećaj, ostvarila se u komunikaciji i inteligenciji. Riječ u koju pretežno stane moj dugogodišnji rad je igra. Čista igra bez početka i kraja, pomalo aritmična doduše, igra odavanja počasti i slavljenja ljepote postojanja i mogućnosti igranja nje same. Larpurlartizam oslobođen brige koji zato nikad nije bio lišen vlastite istine, logike, filozofije i poetike u naknadnom i općem tumačenju kroz razgovor ili vlastito promišljanje, ali nikad time pretpostavljen, ograničen niti vođen, jer to onda ne bi bio. (Radovi koji bi koketirali s tim u pravilu bi zamirali na pola puta, na vječnom čekanju ili raspršeni u metež supstance iz koje uzimam.) Ta igra je bila veliki neprekinuti zanos, ali neosporno takav da zauzima značajan dio mog života, afiniteta, pažnje, vremena i svega čega se kroz život dotiče i na što se odnosi, a takve nam se stvari, moramo znati, ne događaju slučajno. Siguran, srećom, već odavno, da spontane impulse intuicije treba slijediti i vrlo se obazirati na njih, trudio sam se putem te igre učiti o sebi i razumijevao sve više, uklapajući se i prepoznajući, identificirajući i brišući, u širem svijetu kojeg je dar umijeća u umjetnosti samo jedna od frekvencija iz golemog univerzalnog raspona u kojem je sve povezano i savršeno smisleno. Doista, golemo područje za izgubiti se, ali isto tako, i za pronaći!
Naizgled besmislene stvari samo se takvima predstavljaju u umu onoga tko nema smisla smisao potražiti. I to je dio ove priče, inverzija i interpretacija smisla i besmisla. A dobar dio smisla, ako ne i sama suština, je svakako u povezivanju, harmoniziranju i cjelovitosti, na, ako se mene pita, što ugodniji način. Moj život i moje zvanje utoliko su bili vrlo smisleni i izbalansirani, jer su predstavljali, meni potvrdu, a nekome tko je tako htio gledati na stvari, poistovjetiti se i razumjeti, i dobar primjer takvog svjetonazora. Sada se osjećam izbačen iz tog takta, i novim opusom započinjem novi ciklus balansiranja.
Važan dio svih mojih promišljanja seže u prirodni svijet ambijenta kojim je moj rad okružen i napojen, jer, bože me sačuvaj patetike, mediteranski svijet sa svoja četiri godišnja doba i svom tom divotom obnove i odumiranja, jasnih izmjena i eterične postojanosti, staložen oko mojeg ateliera, koji je kao membrana unutar koje luduje ista ta velika igra, ali prilagođena meni, mojim potrebama i mogućnostima, neodoljivo je stvaran i utoliko je i elementarno mjerilo stvarnosti za nekog koga se to tiče. To me podneblje uzemljuje i ujedno upućuje u eter, ono je dvojakost u jednome koja uravnotežuje i izvor je optimizma koji će se izraženo očitovati i u ovom radu. Obrađivati zemlju, obrađivati sebe, obrađivati atelier, ubirati i hraniti se plodovima toga, moj je izbor, odgovornost i iskustvo. Trag optimizma koji vodi do njegovog izvora i koji će davati polet cijeloj priči prolazi upravo tuda. Opisani ambijent i u njemu atelier u kojem uvelike oblikujem svoju stvarnost moja je najveća škola do sada, lišena pedagogije, a obdarena velikim autoritetom prirodne mudrosti koja sve zna i sve joj je jasno, i koja svoju supstancu, kako fizičku tako i svu drugu, kroz učenje, znanje, procese, principe, materiju i energiju, ako je to uopće odvojivo, distribuira zainteresiranima. Jedna od prvih i najvažnijih lekcija koju sam tu naučio je da sam ja taj zainteresirani i da, mada možda ne u mjerilu u kojem se obično poima, ja mogu stvarati svijet i stvarnost, privremenu kao što je i svaka druga i ne manje istinitu od bilo koje druge. Neophodni su jedino uvjerenost i uvjerljivost. Bila je to ključna spoznaja i predstavlja životni dah mojeg rada. Još jedan očit i bitan fenomen, interesantan i koristan, a, pokazalo se, i dragocjen, bilo je svojstvo idejnog naboja da princip ponovljenog i višestrukog intrigiranja, a ne samo bljeska ili fascinacije idejom, čini prohodnijim put kroz šumu želja, potreba i mogućnosti koje se događaju u valjanom i aktivnom atelieru. Ta odlika stvarnosti bila je nedvosmisleni ključ na što usmjeriti pažnju i čemu se posvetiti, kako u atelieru tako i u životu, koji nisu ništa do li dva očitovanja istog principa. Nije da me nisu intrigirali i drugi poticaji osim ove igre slobodnog preoblikovanja, idejni ispadi poput komedije, rebusa, logičke zavrzlame, kinetičkih i svjetlećih modulacija i još svakojakih rukavaca u matici izražajnih potencijala assemblagea,(da ne govorim o srodnim medijima) no odveć hirovito, bljesnuli bi kao poticaj, bivali i materijalno razrađivani, a potom uvijek stavljani na čekanje, racionalizirani pod izgovorom limitiranosti vremenom i prostorom, a na uštrb mogućeg razvoja. No neki mediji i pristupi ipak nisu do kraja izgubili magnetizam, odolijevali su ignoriranju i uporno me podsjećali da ih trebam, pa ih sada prepoznajem kao vrlo smislene komponente i „karakterne crte“ u profilu ovog novog opusa. Tako se princip mog dosadašnjeg rada izravno odražava i biva umiješan novi opus. To mi je drago jer potvrđuje princip koji poznajem, veći od žanra ili teme, da se sve iz osobne stvarnosti prožima i proizlazi jedno iz drugoga i uvijek na neki način utiče i utječe u nju. Od ostataka nedorečenih sadržaja i zalutalih formi koji su dočekali svoj trenutak stvaraju se nove činjenice i važne komponente te stvarnosti.
U višegodišnjem prijelaznom periodu, opirao sam se tako svemu drugačijem od igre formom i zabavljanja igrom onako kako sam to najbolje znao, i ustrajao na odbacivanju svih intriga nadahnuća ili povoda, smatrao sam, drugačijeg tona, u teškoj zabludi da je to različito od meni ugodnog i utoliko pogrešno za mene. Ostajao sam udobno privržen punoj estetici, ne sumnjajući ni malo u nju, i smatrao da mi je bolje ne gnjaviti sebe i druge neuvjerljivom etikom. Dobrodošao izgovor je bio i da je ima i previše. No ono zaista pogrešno je bilo to što se ništa nije uspijevalo ukorijeniti , a kamo li razviti u zemlji prezasađenoj mojim ludizmom vulgaris. Sve do nepoznatog trenutka, ili niza trenutaka, u jednom lucidnom životnom periodu, kada mi je postalo jasno (a taj proces redefiniranja, filtriranja naučenog i proširenja doživljaja svijeta nastavlja se kao paralelni život sve do sad i očituje se i kao rezime koji upravo pišem) da je cijeli skup razloga i izgovora koji su me udaljavali od novih promišljanja, zapravo pogrešno tumačenje, gruba samoobmana i linija manjeg otpora, sa opasnim posljedicama manirizma, kreativne tuposti i dosade, i na koncu licemjerja i laži prema sebi i odricanja od principa poštivanja mijene kao izvora novih početaka, koja je duboko upletena u moj stav i djelo, s jedne strane, a da je prava istina da se krug mojih interesa samo koncentrično proširio istim svijetom, i rodila se nejasna, ali žareća potreba da sada razmotrim jedan drugi, drugačiji skup aspekata, koji intrigira naizgled na potpuno suprotan način. Tako je nastao novi izazov, no ja ga nisam isforsirao. Počeo je navirati spontano, mimo moje volje, intenzitetom i smislenošću koju bi ja nazvao istinska inspiracija i, kao i sve, došao je u pravo vrijeme.
Postoji neki nepisani imperativ, koji je ujedno u mnogočemu i čedo trendovske pomame, da „ozbiljna“ umjetnost nije suvremena i primjerena, „dobra“, rekli bi, ako nije angažirana po pitanju duha vremena, i to, poželjno je, ostvarena u tzv. novim medijima. Ne znam mogu li stvari biti postavljene plošnije i banalnije. S ovom rečenicom ću se potpuno složiti tek ako je potpuno promijenim, izbacim imperativ i trend, jer to ne bi smjeli biti kriteriji „dobrog“ u umjetnosti. O mediju je glupo uopće govoriti, jer svaki medij je kako kad ili kako za što idealan, pogodan ili promašen. To je barem jasno, i jedino dobro baratanje medijem i valjana procjena autora su kriteriji po kojima se rješava to pitanje. Bilo kakvo pamfletsko nametanje i isključivost su barem nepoželjni, a najčešće i teško pogubni za vitalnost umjetnosti generalno. I angažman može biti mutan i podložan manipulaciji, ako mu motivi nisu kristalno čisti. Također, suvremeno ovisi o tome kako tko gleda na vrijeme kao pojavu i kako doživljava vrijeme u kojem jeste, izdvojeno i neovisno, ili pak ne, o, recimo to tako, vremenu prije ili poslije, na što ima pravo, i koliko se to podudara s dominantnom i prihvaćenom, ali nikome posve jasnom i nipošto točno određenom i obrazloženom definicijom suvremenosti. Tu lako može doći do nerazumijevanja i kolizije, prosto zato što ni suvremenost ni umjetnost same po sebi nisu izmjerljive niti ih se može strogo definirati, tek su zadane parametrima s kojima se možemo, ali ako imamo bolje parametre, barem mislimo da imamo, ili čak i nemamo, i ne moramo složiti. Tada se o tome može raspravljati, ali stvari se ne smije gledati isključivo i uvijek treba poštovati slobodu interpretacije. Sadržaj umjetnosti je enormno širok pojam i univerzum, no kad se sve secira i ogoli, kao pravi orijentir koji ostaje za pronaći se u njemu je osjećaj, pa makar on govorio da se treba obazirati se na duh vremena, prirodu stvarnosti i ćud čovjeka, ili pak slaviti postojanje kroz cijelo životni hommage prirodi, harmoniji, vitalnosti života i nas kao komponente toga čuda, zato što su te pojave ne samo suvremene nego bezvremene. Izbora ima za svakoga. Razni ljudi, pod raznim okolnostima, različitim sredstvima, različito motivirani, spajaju se sa različitim situacijama i različito na njih reagiraju. Dokle god time zaista ne škode drugima, i nikog namjerno ne vrijeđaju, to je savršeno u redu. Isto vrijedi i u sferi umjetnosti. Ravnanje po osjećaju utoliko znači odsustvo bilo kakve isključivosti, slobodu izbora i činjenja onoga što se treba činiti. Ja recimo do sada uopće nisam obraćao pažnju na duh vremena, i bavio sam se slavljenjem igre i sličnim pristupima, a sad me intrigira u tolikoj mjeri da zasjenjuje sve ostalo, i znam da se trebam tome posvetiti što kvalitetnije, da bi oslobodio to ostalo, a potom sve izbalansirao, i zaživio u jednoj novoj stvarnosti obogaćenoj potpuno novom dimenzijom. I to je to. Ta promjena i intenzitet za mene su veličanstveni, ali istovremeno i savršeno normalni. Koji su sve procesi doveli do toga samo donekle naslućujem, no i te kako me zanimaju aspekti, preduvjeti i sve vezano uz genezu ideje. Sigurno nije niotkud niti nizašto. Kao i sve, ima svoj potencijal i smisao, no da ne duljim, na ovom mjestu taj ću smisao poistovjetiti sa osjećajem. Osjećaj koji ne laže dolazi kroz otvorenu svijest oslobođenu straha, to je jednostavno tako jasno, no čak i tada, to stanje je ili munjevito, ili ga je jako teško održavati. Srećom, postoji bogom dan alat za ostvarenje osjećaja. A to je talent. Naš vodič i dužnost. I svaki talent je dobar i jednako vrijedan kad su ispunjeni gore spomenuti uvjeti. A ono jedino što zajedno s talentom može osjećaj učiniti stvarnim je posvećenost i ukazana mu pažnja. Tada osjećaj ne izmiče, ostaje, i počinje se ostvarivati. Osjećaj je dakle potencijal i poticaj nepoznatog porijekla, dosad je nerazjašnjen i nedokazan, službeno nepriznat i poprilično nedokučiv , ali istovremeno tako očigledno neporeciv bljesak intuicije, koji svakom i neprestano dolazi, ali prečesto previše ljudi odmahuje rukom, uopće ne registrirajući tu činjenicu, ili se silno zbuni u izboru između dvije oprečnosti, jer, dobro odgojeni i obrazovani, uvijek biraju razum umjesto osjećaja. Ali on se ipak događa, i to nije romantična floskula, već moja i istina mnogih ljudi, i uvijek jasan i nedvosmislen pokazatelj. Svaki put kad bi slijedio taj nejasni zanos sve bi sjedalo na svoje mjesto.
Ako sam, dakle, i drsko ignorirao osjećaj koji se uporno vraćao, nakon lijepog odsječka vremena kad sam sve te drugačije senzacije, potrebe i nemire sagledao u cjelini, rekli bi, utoliko iskusniji, nisam se više ni smio ni mogao izvlačiti. I dalje sam se ja gnijezdio u udobnom i zanosio se onim što sam najviše volio, no sad je već bilo sasvim jasno da je moja igra san koji će, ako ga se nekako ne prinese javi, da bi mirnije ponovo smio biti san, izgubiti oduševljenje i svoj smisao, i na kraju prestati postojati, a to nikako nisam htio niti bi mogao dopustiti. Tako se iskristalizirala i još jedna bitna spoznaja i bacila novo svjetlo smisla na ukupnost stvari, a ta je da sam u stvari morao obraniti svoju igru da bih time na neki način obranio sebe. Moja kreacija imala je postati moj štit, nešto što doista nikad nije bila. Stvari se mijenjaju, i ja s njima. Da li će one mijenjati mene, ili ja njih, ili tko koga i u kolikoj mjeri, nije tema ove priče, ali je sigurno nešto što se ove priče tiče, i nešto što spada u trenutačne upitnike, i dugoročne životne izazove. Zbog svega toga imala se roditi nova igra, gdje sam ja i dalje glavni igrač, i gdje trebam biti svjež, lucidan i, prije svega, potpuno koncentriran. S novim pravilima, ali na meni da ih stvorim. Igra za mene izazovna, nužna i neizvjesna, igra pitanja i odgovora, šira igra, veća igra, igra napetosti i olakšanja, ali esencijalno ni približno onako zaigrana, već promišljena, pomno praćena, ozbiljna i odgovorna na drugačijoj razini. Iz rada oslobođenog tumačenja imao je izrasti rad decidiranog značenja i poželjno, inspirativnog doživljaja. Od mog ludensa, preko zajedničke ludosti do općeg ludila, pa preko, ka normalnosti. Do sada sam se bezbrižno predavao onome što me radovalo, sada više uopće nisam bezbrižan, i osjećaj da tamo trebam ići vodi u mučnije teme i mutnije vode, jer tuda naprosto treba p(r)oći, bez da znam hoću li ih išta izbistriti ili se pak utopiti u njima. Ne želim lamentirati niti bjesniti dok se osvrćem na opterećenu, jadnu i pesimističnu stvarnost, koja rastače duhovni i svaki drugi standard, i koja, politički bi bilo korektno reći, nije zadovoljavajuća, no ispravno je i istinito da je tragična i da tjera strah u kosti, a čovjeka u očaj, paralizira i na svemoguće načine čini od ljudi budalasta, zavađena i agresivna, a u osnovi preplašena, zatočena i krivicom satrta stvorenja uskraćenih mogućnosti i životnog potencijala, prečesto bizarne likove koji vole svoju nevolju i mire se sa svime, a koje iz ogledala gleda pravi čovjek, svatko od nas, svi mi, sve što smo mi, svemir. Nitko tko gleda ispred i oko sebe, umjesto u pod ili s glavom u pijesku, slijep na očigledno, ne može osporiti da je ponašanje ljudi u ogromnom neskladu sa pravim životom i ne dolikuje geniju koji je u nama. Nažalost, a, kako se ono kaže, statistike to i potvrđuju, velika većina ponosno ne vidi, zanemaruje ili poriče, glasno laže sebe i druge i puzi linijom manjeg otpora, dok takvim slavljenjem gluposti kuje svoju vlastitu propast. Our way of life. I nema jasnog načina kako na bolje. Umjetnost, pa tako i ova moja namjera, tu ne daje odgovore, no čini mi se da barem ne pravi daljnju štetu. Omogućuje tek eventualno preispitivanje pitanja, nudi ruku, nudi empatiju, ona je ogledalo, jasno i osvijetljeno, koje uvećava, a ne iskrivljuje. I to je sve.
Uvijek sam puštao da se moje ostvarenje tumači, razumije i osjeća, da ga, kako tko želi, a bez ikakve obaveze, oblači u odijela po svojoj mjeri, dekodira bez stroge upute i to me zadovoljavalo i veselilo, jer nikakvo nametanje nije bilo dio procesa, pa ni sam nisam imao potrebu svojim radom ikome ili išta nametati. Gotovo jedina poruka koja se iščitavala bila je da postoji mogućnost izbora, kako ostvarenja estetske zadovoljštine, bez obzira na sve, s moje strane, te doživljaja tog ostvarenja s moje i sa strane promatrača. Nisam inzistirao. Taj rad je govorio o slobodi, na nedoslovan, implicitan, podrazumijevajući način. O tome sada više nema niti govora, i o slobodi i mogućnosti izbora će se govoriti drugačije. Sad inzistiram. Novi radovi bit će sredstva prizivanja i priopćavanja. Ovdje formom, kroz niz sugestija i transformacija, preslagivanja sadržaja i izmjene predznaka pojava ambivalentnog svijeta oko nas, moram naglasiti, prozvati, pozvati, ismijati, upitati, ponukati, usporediti, ogoliti i podastrijeti koješta od stanja nametnute igre stvarnosti nas ljudi, ali i, kroz srastanja suprotnosti, prikazati svoje viđenje i odnos određenih negativnih i pozitivnih aspekata koji u našem slučaju ne balansiraju stvar prema optimumu i uzvišenoj normalnosti, već prema lažnom i kaotičnom životu u kojem su norme i pseudo normalnost suludoga općeprihvaćena i utoliko dominantna paradigma.
Pošto se sve ovo o čemu pričam kuha i kovitla u istom malom, prenapučenom prostoru, mom atelieru, prirodno i logično je bilo da prihvatim sve moguće lokalne utjecaje i preplitanja, od materijskih do asocijativnih, i da novi rad dobrano gradim starim sredstvima. No izvjesno je da će sada starim sredstvima biti ostvaren i poneki ready made, instalacija, objekt i enformel, a nisu isključeni i još neki stari mediji i neke nove kombinacije. To se, usput, pokazalo i izvrsnim, jer je već sad dalo na jedrini i, unatoč većoj gužvi, na slobodi ukupnog mog kreativnog rada, a usput i olakšava stres prebacivanja programa na meni mio način.
Moja kreacijska materija su tragovi postojanja ljudi, znanja, civilizacije i života, pokloni, pronalasci i plodovi koji neprestano naviru, asociraju i služe. I ja služim njima i njima se služim. Jedan dio tog obilnog asortimana pomoći će asocirati na poseban način. Donekle oblikom ili svojstvima materije, a pretežno kolektivnim funkcijskim identifikacijama i općeprihvaćenim društvenim zadatostima, rekli bi, onim što se podrazumijeva, neizbrisivim simboličkim nabojem, te svojom, za naš um, svojstvenom arhetipnošću, srastat će u nove cjeline koje će istinoljubivo tumačiti zbilju i registrirati moj osvrt, komentar i stav. Presložena i reartikulirana, a prethodno rasuta i otupljena (umrtvljena?) značenja iziskivat će novu znakovitost. Otvarat će se pitanja na koja bi trebao postojati samo jedan odgovor.
Vrijeme je i da budem malo konkretniji i kažem što ja to zapravo namjeravam napraviti? Dosadašnjih dvadesetak izrađenih „prototipova“ i još toliko u različitim fazama nastajanja, bili su svojevrstan test za mene, da vidim kako će se, unatoč okvirnoj ideji i planu, moj rad razvijati u sferi spontanosti i unatoč ne uvijek predvidivom rasporedu svih ostalih mojih aktivnosti, vođen do sad grubom predodžbom da simptome i pojave o kojima se radi izvrgnem vidjelu , već opisanim, meni svojstvenim načinom prikazivanja, u rasponu od komičnog do stravičnog, sa najboljim mogućim preporukama koji moja svijest u ovom trenutku može ponuditi, a to je isticanje onog što ja smatram poželjnim i ispravnim. Tako ću i nadalje, prikazima kontrasta životnog potencijala i naopakih tendencija (simptoma zadane stvarnosti) usporedbama, suprotstavljanjima, transformacijama i resemantizacijom, fuzijama krajnosti u različitim omjerima, trudit se ugađati naboj i „okus“ ne bi li iskazao što smatram da je ispravno i vrijedno. Ne znam što bih drugo uopće mogao. Pokazalo se da je rezultat obećavajuće skladan s mojim očekivanjima i pretpostavkama, pa tako komični aspekt seže i u parodiju, banalno, čak i naivno, ironično, cinično, jetko, fantaziju, nadrealno, a najdalje od toga u područje bizarnog i fantazmagorije u vidu nekoliko prilično mračnih slutnji. Stvar ide svojim tokom.
Naveo sam ponešto od emotivne i empirijske poticajne materije koja se formira u ovu priču o katarzi i normalnosti, pa nije zgorega nabrojiti i nešto od tvorbenog materijala i pristupa koji ću manipulirati u što slobodnijem žanrovsko – medijskom pristupu, a kojim ću izražavati svoje iskaze. To i prilog slika prototipova olakšat će vjerujem vizualizaciju, ali neće otkriti sve, i po tom pitanju smo u istoj zanimljivoj poziciji. Ni ja ni približno ne znam sve. Tu su potrošeni i atrofirani komadi oružja i glazbenih instrumenata, alata, zemlja i plodovi, voda, svjetlo, alati, novac, trgovačka vaga, krletke, konopi, čiste boje, riječi, kosti, varijante šaha, vrčine, stroj, žarulja ogledalo, povećalo, mikroskop, smajliji, zlatni kavez, zastave, perje, zamke za zvjeri, pijesak, knjige, pepeo, paljenje, prebojavanje asamblage, kolaž, enformel, skulptura, ready made, grafika, simulacije, makete, miješano…, ali i baš sve ostalo što mi može poslužiti, od materijala, tehnika i procesa.
Neke od idejnih skica:
Rascvjetani raskošni assemblage umetci koji mogu biti i samostalne skulpture, postavljeni u cijevi topova iz različitih epoha, po muzejima (najava izložbe), okrugla ogledala nadograđena formama različitih interpretativnih potencijala (svojevrstan psiho test), ogroman pjat pun pijeska za kolektivno zabijanje glava iz kojeg izlazi?, a okolo stolice (za gledanje eksponata/za udobnije zabijanje glava), nadrealne kvazi električne stolice-prijestolja, složene tvorevine srasle od komada oružja, instrumenata i alata, kao prikazi izvorišta kreativnih potencijala i razdiobe na ispravne i pogrešne primjene, prikazi prirodnih elemenata kao esencijalnih supstanci života i kombinacije s kostima kao znakovima prolaznosti, groteskne fuzije lubanja životinja i plastičnih igračaka u smjeru degenerirane antropomorfizacije i prikaza egocentričnog poimanja svijeta, sanduk za granate sa znakom crvenog križa, dokazi poljuljane vjere – flasteri s tragovima moje krvi s rana nastalih u atelieru uslijed baratanja alatima i gubitka koncentracije, uokvirenu u hiperkićene okvire, kič stigme, ogromno šah polje s kojeg bježe sve različite figure rađene u stiliziranoj maniri mojih prijašnjih radova, s notom antropomorfnosti, koji eventualno, kradući crno bijela polja, bježe iz galerije, sve označeno pripadajućim, za sada neprispodobivim naslovima… kad bih sada dozvolio toku svijesti da me obuzme, nabrajao bi na sljedećih pet stranica, međutim, treba biti realan, dio toga i uraditi, pa je najbolje pustiti da se stvari uslijed procesa i pratećih okolnosti spontano razvijaju i same sjedaju na svoje mjesto……..
Ne krijem i prava je istina da sam zgrožen, ogorčen i ljut, nemalo zbunjen i ponekad preplašen, nerijetko zabrinut i nemiran, a i dobrano umoran po pitanjima tzv. podrazumijevajuće svakodnevice koja nas prati, samo zbog toga jer smo je vezali za sebe lancem kao onu robijašku kuglu, i zbog svega toga sam manje slobodan, slabiji, te utoliko još podložniji općenitoj neslobodi, no što bi trebao biti. Uz to sam, neodredivo ali definitivno, i suučesnik u gluposti i zločinu svijeta, i sve više mi to smeta i škodi. To više nije šala ni škola, i ponavljanje grešaka na kojima se ne uči nije nikakva majka znanja, već siguran put u tupilo i propast. Naravno da je ovo što želim izraziti jedan od načina da se nosim s tim i da pokušam donekle i na jednoj razini sanirati štetu, balansirajući u zoni između optimizma i pesimizma. I da je utoliko sve skupa mjerilo moje zrelosti i odgovornosti. Ili možda umišljam, i posve sam u zabludi, i samo kompenziram nemoć da išta drugo napravim. No to je ipak manje vjerojatno, i ne dovodi me u sumnju, jer sposobnost izražavanja i komunikacije kroz aktivan talent ne isključuje nego upotpunjuje suočavanje sa životom i samim sobom. Izvjesno je i jasno da se kroz ovaj proces na osobit i konstruktivan način spaja i ostvaruje moja dvojaka uloga. Jedna je uloga čovjeka opće prakse, koju nisam izabrao, koji kroz sve te „opće praktične“ procese, kojih se sve tiče, uspijeva sagledati ovaj vibracijski okvir koji uobičajeno nazivamo stvarnost i (to je) život, a u stvari je konsenzusni skup normi, pravila i obrazaca i posljedica istih, koji zatiru ili degeneriraju ljudski potencijal tek na nivo ponajboljih sisavaca, i dovode čovjeka u stanje kada je naizgled smiješno, uvredljivo i suludo govoriti o idealu genija u svakom od nas i pravoj mudrosti srca, jer po tebi bacaju bombe, pucaju, kradu ti, ograničavaju te, dezinformiraju, lažu, truju, kad nemaš za jesti, itd. A upravo to je jedini način za spas. Druga je uloga moj izbor, i, i te kako daje smisla onoj prvoj, jer je fokusira, balansira, i daje joj moć. Naši talenti i njima prirođeni potencijali, to sam već spomenuo, i naglašavam jer je važno, su nam vodiči kroz život i jezik kojim trebamo govoriti, oni su istinski materinji jezik koji nikako ne smijemo zaboraviti. Kao umjetnik mogu i moram urlati harmonično, podliježem pravilima koja sam sam uveo i mogu ih mijenjati kako me volja. Tako dvopostojim i toga sam svjestan. I zbog toga je neizbježno biti i objektivan i subjektivan, jer samo presjek jednog i drugog, može poslati jasnu i neporecivu poruku, biti dosljedan, istinit i smislen.
Nameće se i slijedeće važno pitanje, koji je pravi smisao ove poruke u boci, jer ona uistinu to i jest. Ako isključimo moje osobne, očekivane blagodati, izazov, mirni sukob, jačanje vlastitog integriteta, olakšanje, spas svoje igre i slično, što drugi imaju od toga. To pitanje moram istaknuti jer je ovo prvi put da u ovom mediju radim nešto za što me stvarno briga kako će se odraziti na promatrača, zato jer smatram da se mora odraziti, i to na vrlo određen način. Dobro je da ovo nije jedina takva boca s porukom, no nema li se osjećaj da problematika uvelike nadilazi moć bilo kakve produhovljene reakcije, pa makar to bio i umjetnički čin ili rad, prosto jer se ne govori istim jezikom niti se egzistira na istim razinama. To ne znam, i tu sigurno dvostruko riskiram, jer ako ovaj poduhvat ne zatitra na frekvenciji koju očekujem u makar jednom čovjeku da bio on napravio iskorak od sebe, stvar će biti besmislena, i od očekivanih blagodati neće ostati ništa, osim možda patetične katarze, ali to je tema za potpuno drugu priču. Ipak, vjerujem da se to neće dogoditi i da će sve i te kako imati smisla. Volio bih za sad isporučiti ovu zamisao. Dio po dio. Ništa njome neću zaključiti, ali moj stav će biti jasan. Ono što jest je upravo ono što želimo. Ja hoću da nije ovako kakvo je to o čemu se radi, a najbolje što mogu je svojim životnim tendencijama potvrditi ono što umjetnička činjenica kanalizira i transcendira u stav i sredstvo priopćavanja. U idealnom scenariju, događa se i obratno, ali ne nazad prema meni, nego prema svijetu. Utoliko jedno podupire, gradi i podrazumijeva drugo i postaje stvarnost u koju je svatko dobrodošao da je čini većom i boljom. Mislim da je to želja svih nas, samo što toga još nismo svjesni.
STRANE
Kako nastaju vaša djela?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
(Kao odgovor priložen je tekst kojim je autor popratio svoju izložbu „Šta reći o sreći“).
Sve je vazda promjenljivo i nikako ne miruje, pa tako ni ja, ni moj duh, pristup, potrebe, umijeće niti djelo ne ostajemo kakvi smo bili. I baš kao što se mijenjaju oblici, udjeli materija i rasporedi svojstava, težnje i ostvarenja, vrijeme provedeno i dobiveno u stvaralačkom radu, širi se, dakako, i moj vidokrug, pomiče fokus i mijenja kvaliteta gledanja, kao i kvaliteta i količina unutrašnje svjetlosti koja mi najbolje može osvijetliti to što radim. Zapis koji slijedi bit će tek niz mojih trenutačnih shvaćanja i umnogome subjektivnih zapažanja, koji će, iako naslonjen na neke neporecive, kroz vrijeme u kojem radim assemblage, provjerene i stabilne okolnosti, vrijediti jedino ako ga se shvati kao iskaz mojeg sadašnjeg tijeka svijesti o sebi i onome što radim uopće, i, skladno s tim, svijesti o dijelu mojeg najužeg stvaralačkog izraza, opća i aktualna zapažanja meni utoliko istinitija, stvarnija, i smatram, još vjerodostojnija, a time i vrjednija pisanja teksta u katalogu uopće. Pisat ću kao što i radim, dakle, što smislenije i povezanije ću iznijeti ono što znam, vjerujem, imam i mogu, kroz oblikovanu, ali spontanu cjelinu, tekst slobodan za proizvoljno tumačenje i možebitno razumijevanje. Osvrnut ću se prvenstveno na osnovna načela i pretpostavke od kojih moje djelo potječe, a tek u manjoj mjeri bit ću i vodič kroz formalni i tehnički aspekt koji je pomogao assemblage učiniti postojećim.
Predstavljena izložba izbor je novih radova, oblikovanih koječime iz kovitlaca događanja u meni i uokolo, ostvarenja putem kojih, između ostalog, ustrajem uspostavljati ravnotežu između svijeta u kojem živim, nerednog i destruktivnog, i svijeta koji želim živjeti, u osnovi uvijek promjenjivog, ali temeljenog na pretpostavkama zbližavanja, prožimanja i spajanja, težeći skladu dijelova i cjeline, (jer i sam sam i dio i cjelina), koliko god taj sklad izgledao neodrediv pojavom i značenjem, i ma kako da se ostvarivao. Kako ništa nije ni od čega niti je ni po čemu, skrenuo bih pažnju na neke važne odrednice pomoću kojih su se staložila izložena ostvarenja. Predstavljanje svake od njih napose neizbježno će se sljubiti sa predstavom o ostalima, no strogo ih razlučiti jednu od drugih bilo bi nemoguće. Te odrednice su prostor, postupak i princip djelovanja. Uza njih, jedini dodatni sastojci, koordinatori rada i sudionici djela, moja su želja i sposobnost. Sve te pojave zajedno su kao žile korijena što rastu, granaju se i prepliću, snažeći ovom stablu uporište, dajući mu na vitalnosti i plodnosti.
Prostor iz kojeg izlaze ovi i ovakvi radovi malena je Radionica na otoku, mjestu bez digresija i sporednih stvari, gdje je suština mojeg življenja i suživota, opće izmjene i transformacije, i cirkuliranja svih životnih komponenti, meni tako zorna da plijeni. Tu suštinu najbolje je predstaviti kao istinsku povezanost u prirodnom skladu. Činjenica da je moja Radionica smještena u takvom ambijentu, polazni je uvjet da bi se uopće mogli obistiniti svi sljedeći važni činioci. Radionica je takva da u svakom trenutku imam pregled nad svim s čim sam bio, jesam ili ću biti u interakciji, dakle, sa fragmentima moje (re)kreacijske supstance, „plemenitim otpadom svijeta“ koji mi je dodijeljen na raspolaganje, kao i djelima u procesu, bilo da se formiraju, transformiraju ili čekaju. Ona je u jednom volumenu atelier, skladište i gnijezdo. Prostor donekle hermetičan na utjecaje prirodnih čimbenika, a istovremeno lišen hermetičnosti, što neminovno sudjeluje u skladanju kojem sve teži i služi. Ograničena, mala prostorija, sama je i generator neograničenog procesa. U njoj vlada neprekidni opticaj materije, mene, zamisli, mogućnosti, vremena, godišnjih doba, grešaka I postignuća, trajanja i prestajanja. Iako je uvijek prekrcan, naizgled nepregledan i često neprohodan, prostor je to bez ikakvog viška ili manjka, potpuno podređen kreativnim procesima i užicima mješovitog karaktera i istovremeno stalno rekreiran baš tim užicima, sintezama kroz proces i djelo. Tu sam neprekinuto prisutan od prvog dana ove igre, i uvjeren sam da je upravo kontinuitet iznjedrio i drži živim organsko sjedinjenje s ambijentom, koje nepomućeno i stalno osjećam kao esencijalni preduvjet za istinski kreativni rad u atelieru, a time i zdrav i vitalan rast kreativne ličnosti uopće. Imam čast živjeti u simbiozi s prostorom i potencijalom prividnog kaosa mnoštva, slijeda čestica što naviru, vrtlože se i teku dalje. Sve to, i još više, čini me maksimalno prisutnim i uključenim u sve trenutačne i buduće postupke i mogućnosti, ali i po potrebi dovoljno odsutnim da ničemu ne robujem, da ne strahujem i da se pritom ne zamaram ishodom. Sreća je i užitak prepoznavati zadovoljstvo u procesu, jer ono je siguran znak da će i rezultat odisati zadovoljstvom!
Mada možda tako ne izgleda, proces je vrlo jednostavan, a za zahvaliti na tome je suradnji koja se široko prostire. Sa mnom spontano radi priroda, njena milost I zakoni, vrijeme, intuicija, pozitivan stav, dobra volja i strast, te zanos, kao sjedinjujući osjećaj i jedinična mjera svih naših ljubavi, i meni se u takvoj situaciji ne smije dogoditi da ta djelovanja ne poštujem, te ih, tako zanesen, zdušno i što kvalitetnije ne združim. Ja osobno, pak, samo biram, slažem, gradim i oblikujem da bi pomogao uskladiti, materijale i kvalitete međusobno i sa sobom samim u svakom pojedinom trenutku i u vremenu koje traje. Baš zato što ne tražim već primam to što mi treba, slijedom mogu birati među drvom i metalima, kamenom, betonom i konopima, tkaninom i staklom, kosti i zemljom, bezvrijednim i antiknim, starim i novim, svojim i tuđim uspomenama, sitnim i masivnim, sintetičkim i organskim, grubim I preciznim, crnim, crvenim, plavim, žutim, medenim, zelenim. Mogu i izvolijevam birati. A ako mi ne odgovara birati, mogu napraviti ili simulirati. Svi materijali i sve njihove odlike dani su mi na raspolaganje, sa svom svojom pouzdanošću, sa svekolikim odlikama, podatnim, poticajnim, fantastičnim svojstvima. Proces me vodi putovima koji su mi posve poznati, nešto manje poznati i nepoznati uopće. I baš je dobro da je tako, jer da nije, svako nastojanje odavno bi već postalo rutinsko, a time i dosadno i bezvezno. Naravno, proces se sastoji od dvojakog fizičkog dijela, samog komponiranja i povezivanja elemenata, korištenja likovnih znanja i tehnoloških vještina, kiparskih, slikarskih i grafičkih, ali i onih iz životne prakse, te dobavljanja, odnosno prihvaćanja materijala i poticaja iz svih koncentričnih krugova života koji me se tiču, i selekcije istog ključem moje naročite potrebe, procesa koji ne živi u određenoj etapi rada, nego je uvijek aktivan i često presudno određujući. No sve to ne bi značilo ništa bez osjetilnog i misaonog upliva, rada bez utroška fizičke energije, gledanja, razmatranja, supostojanja s Radionicom i djelom, bivanja sa samim sobom. Harmonizacija oba ta aspekta, daha i krvotoka, čini atelier živim. Skica ili nacrt za moj rad ne postoje, jer ne mogu niti trebaju postojati, zato što sigurno ne bi ispoštovani. Pokušao sam, nije išlo. Plan rada, načelno i često provizorno, ipak postoji, toliko koliko traži logika nastajanja i čvrstina konstrukcije, odnosno relativna dugotrajnost koja se podrazumijeva biti što veća.
Smatram da njegujem sebi svojstven princip rada i da upoznajem i prepoznajem jednako opće i specifične principe unutar njega. Postoje stvari koje mislim da znam I one u koje i kojima vjerujem, i mada je ponekad nejasno koje su koje, one jedne bez drugih ne vrijede mnogo. Tako eto mislim da sve više znam kako treba s formom, s bojom, s prirodom kemije i fizike materije kojom se služim, s alatima, postupcima, s vremenom, s vlastitim kapacitetima, sa samim sobom, a istovremeno mirno spavam vjerujući da ću sutra raditi više i bolje, nastaviti na najbolji mogući način, da ću nešto novo naučiti ili shvatiti. Vjerujem da to što radim ima smisla, samo ne u okvirima kvalitativnestručne prosudbe, već u cjelokupnosti mog življenja, jer kad i ako se jednom riješimo svih zavodljivih, a pogrešnih motivacija, vidjet ćemo da je usklađenost sa cjelovitim životom jedino istinsko mjerilo svih naših čina. Tome najprije vjerujem, i iako nikako ne mogu znati da će tako i biti, draž i zanos povjerenja da ćemo se ja i tlo koje obrađujem uvijek uzajamno hraniti, divna je svrha i nagrada samo po sebi.
Posvećen baš ovakvom radu, u uvjetima pod kojima se taj rad ostvaruje, iz trenutka u trenutak i iz godine u godinu, ja samo, i uvijek iznova, nastavljam gdje sam prije stao, ili gdje je neko stanje iz mog okruženja zastalo. I kad naizgled započinjem i kad zgotovljujem svaki pojedini objekt, od elementarnog i grubog do zrelog ili sjajnog, zapravo bez ostatka, kroz svoj afinitet i djelo, artikuliram prividni kaos u autentični kozmos, preslagujem fragmente i slojeve sebe i svijeta oko sebe pomoću materija, mogućnosti, svojstava, načina i sposobnosti, koji su i moji i svačiji. Gradim, sastavljam, slažem, dodajem, rastavljam, ostavljam, lijepim, vezujem, zakivam i palim, čekam i žurim, bušim i punim, grebem, lakiram, gužvam i ravnam, i činim još mnogo toga što mi je dano za umijeće i na raspolaganje ne bih li umirio nemir i nered doveo u red. I sve to radim kao da se igram. A igra kao igra, sušti je hedonizam. U tom hedonizmu klonim se ispada nevještog i površnog ili obveze prevještog, dok smatram poštenim zauzimati sav onaj prostor između. Da mi netko oduzme ovu igru, ja bih pronašao novu. Hedonizam bi ostao. A kako ova nije od onih igara koje su u cijelosti same sebi svrha, već iziskuje i svoj materijalizirani odraz, djelo koje predstavlja i sebe I mene, i komunicira sa svijetom koji komunicirati želi, tako svaki put treba stići do cilja igre. I vidjeti rezultat.
A rezultat svega je igračka. Nova igračka trodimenzionalna je, na zid ovješena, viseća ili samostojeća estetska činjenica, sebi dovoljna, ali ne nužno i samo takva, koja jedna s drugima čini opus oblika što se grozdaju u prostor, bubre, bujaju, uvijaju se I cvjetaju, šire, rastežu, natežu i opuštaju, slažu i nastavljaju; konglomerati stvoreni od točke, crte, plohe, spirale, boje, prostora, težine i lakoće, glatkog i teksturnog, crteža i mase, geometrijskog, organičkog, skeleta i odijela, kupljene boje i prirodnog oksida. Kompozicije koje tako nastaju ne nameću, nego nude. One nisu zadane, planirane ni određene, naslovom stiješnjene, definirane ni precizirane, čak niti precizne, neopterećene su epohom ili trendom, a priori ne propituju i ne problematiziraju nikoga i ništa, osim mene samog ili rijetkog potpuno predanog gledatelja, ali zato nude više od jednog tumačenja, podliježu različitim poimanjima, slobodne su, a mogu biti žarišta pažnje, uživanja u asocijacijama, i ogledala koja odražavaju svakoga tko želi i umije vidjeti sebe i svijet oko sebe kroz takav odraz. Pa makar i nakratko. Igračka što nastaje i privremeno ostaje može biti stvarno likovno djelo, moje ili nečije stvarno zadovoljstvo, novi djelić opusa ili pak proizvod za na tržište, nepotrebna lijepa stvar ili ukras, i što li sve ne, ali bez obzira na tumačenja, mene, uz moj sebični gušt procesa, najviše veseli eterična komponenta zgotovljenog i izloženog assemblagea, a ta je da se kroza nj otvara kanal za komunikaciju, neobvezujuću i nepretencioznu, koja može i ne mora postojati, a ako postoji nikoga ne vrijeđa i njome nitko ne gubi.
Ponekad se dogodi da trebam pisati o vlastitom radu, i tada se nađem u prilici da razborito, odgovorno i još jednom, prvenstveno sam sa sobom popričam o razumijevanju i osjećanju svog zanimanja i svega čime ono rodi i ishodi, da bi onda to pokušao i rezimirati nevelikim tekstom. Tako i sada. Sve što mislim da sam razumio, to sam i pribilježio, dok ono što sam osjetio ostaje u meni, umnaža se i, uz ostalo, hrani daljnja nastojanja, život i rad koji slijedi. Osjećaj, pak, ionako zapisati ne mogu, ali ni ne moram, jer ga kroz ostvareno estetsko stanje nudim kao mogućnost, i zato izlažem u galeriji.
STRANE
Pratite li likovnu umjetnost u regiji?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
Pratim koliko mogu, i da budem iskren ne pretjerano, ne zbog sujete ili nekih takvih razloga, već jer ne tražim puno po internetu, televiziju gledam malo ili nikako, pa na osnovu onoga na što spontano naiđem ipak gradim neki uvid. Također moj način rada me ne vodi po rezidencijama niti baš na skupne izložbe. Tako da stvarno ne bih mogao reći kakva je scena i stanje u Sarajevu, Beogradu ili Skopju. Vjerojatno slično kao i u Zagrebu (Split nažalost nije relevantna sredina, unatoč potencijalu) postoji značajan broj vrsnih, nabrijanih i potentnih kreativaca, pravih umjetnika, no njihovo djelo su neminovno niski osobni vrhunci zasjenjeni masivima egzistencijalne tlapnje i gimnastike plasmana svojih ostvarenja. Ja im svima držim fige i želim im sve najbolje. Neka mi zato ne uzmu za zlo svi koje vrijedi spomenuti, a ja ne znam za njih, ali važno je da postoje. Od mlađih mogu istaknuti rasnu grafičarku Maju Zemunik, ludu konceptualku Sanju Burazin, obe iz Splita, iskrenog i vrsnog slikara Marka Šošića iz Vinkovaca, itd.
STRANE
Kako u djelu uhvatiti vrijeme u kojem djelo nastaje?
VEDRAN KARADŽA TABULOV
Pretpostavljam da se pitanje odnosi na duh vremena, sadašnjost i stvarnost, a ne na neki kronološki moment izražen sekundama ili danima. Ako sam u pravu, onda je to pitanje koje me u posljednje vrijeme zbilja preokupira, i, i sam se, kroz koncipiranje i razradu tematike kojom se namjeravam pozabaviti, upuštam u potragu za odgovorima. Jedno je pitanje kako ga uhvatiti, a posljedično i što s tim ako ga se uhvati. Nekima je možda najlakše ziheraški obrađivati teme koje se predstavljaju kao aktualne, no to je jalov posao bez smisla i pravog zadovoljstva ako se utvrdi da je prividno aktualno u biti prepakiran kronični problem, i služi samo za dizanje vlastite „cijene“ i bivanje „in“. Kažem problem, jer je duh vremena, ako ćemo biti pošteni, ili problematičan ili zanemaren, a malo tko se kroz umjetnost zaista i bez kalkulacije želi suočiti s tim da bi evocirao nadu, slobodu, ljubav i sve vrhunske odrednice života koji nam očajnički trebaju. Možda bi bilo dobro, mada upotreba riječi problem u kontekstu duha vremena i te kako ima svoje uporište, prihvatiti drugačije gledište, i problem zamijeniti sa izazov. Mislim da tu leži i zamka i rješenje. Kako prikazati ili tretirati stvarnost, a u biti je ne reklamirati, ne davati joj time na važnosti i na taj način je u stvari ne promicati i graditi. Kakva je korist od komentara istim sredstvima, reklamiranja ili parazitiranja na određenoj temi zato što je ona poželjna, aktualna, dobrodošla u te i te galerije, festivale itd. Umjetnost svakako sadrži refleksiju stvarnosti manifestiranu kroz neki njen aspekt. Koji aspekt i čije stvarnosti? Tu umjetnik mora moći i znati birati područje svog interesa i ogrtati ga u svoju stvarnost, a ne podlijegati ikakvim gotovim rješenjima ili kompromisima, a da bi uopće imao ikakve šanse da to kvalitetno iznese osnovno je, prije svega, da on bude najbolja verzija sebe kao čovjeka. Da ga odlikuje cjelovitost, otvorenost, beskompromisnost, sposobnost odmaka i mudro gospodarenje egom, strpljenje, hrabrost, posvećenost, trajnožareći poticaj, inteligencija očitovana kroz stalnu potragu, spoznaju i nadilaženje sebe, uglavnom, ukupan integritet. Kao takav, ukupan čovjek će se jasno postaviti pred svijetom, a ako je taj čovjek umjetnik, tada bi trebao znati kako ostvariti komunikaciju koja je kreativni dijalog, a ne puko prepričavanje. Kako će to netko izvesti u trenutku kad (ako) se ostvare svi poželjni preduvjeti, i dati taj osobni, jedinstveni umjetnički obol vremenu i stvarnosti, jedino može pretpostaviti i domisliti se svatko za sebe, jer opće formule nema, i to tako da, bez obzira kakvo djelo producira, bude autentičan, iskren, pošten i nepokolebljivo motiviran. Osobno sigurno za sad znam (a u sve drugo vjerujem) samo da je upravo taj izazov preda mnom i da mu se moram odazvati. No, o tom po tom.
