*
tvoje stopalo je izvirilo ispod jorgana
i s kreveta skotrljalo sunca
koja su skakutala po sobi
u ritmu marokanizovane salse
kad sam shvatila da je dobro
što si sastavio tu plejlistu
sa muzikom za plažu
jer ćemo jednom zasigurno
imati prostranu verandu
i kamenu kuću na moru
a ti si tu misao sklonio
u kutiju s riječima za romane
bolji životi plesali su sa mnom
u našoj dnevnoj sobi
i dok sam zaobilazila
njihove ruke
do ispružene tvoje
kukove sam pomijerala
prateći pauze, ne note
budućnost se činila otvorenom
kao širok dlan, kao zaliv, kao kraj
neke stvarno dobre knjige
*
sjedim kraj otvorenog prozora,
svakom porom udišući slan vazduh,
pogleda pregnutog ka horizontu,
jasnoj liniji što potcrtava širinu
prostora,
beskrajnim čini vedro ljetnje jutro
u prizor iz daleka uranjaju
nečije ruke
u zavrnutim rukavima
muške karirane košulje,
ispružene za vozom
kojim već godinama putujem
do neočekivanih krajeva
sjećanje prekida sunčev zrak
što siječe sijenku
tačno nad stihom
moja žena je moja avantura
tako je pisao on
o jednoj prije mene
čujem kako tipka
na mašini za snove
u prostoriji od koje me dijele
otvorena vrata,
i nekoliko slogova
koji će svakog trena istrčati
iz njegovih otvorenih usta
Marija, čujem kako zove
svoju sreću,
i moja bosa stopala
već šljapkaju pločicama žurno,
da je dugo ne čeka,
da mu ni tren ne zakasni
*
kad sam tužna
prostrem dušu po najboljim sjećanjima
kao tek osušenu posteljinu
i valjam se
i ne moram rano u krevet, mama
zamišljam vozove
i ruke ispružene
iz vagona za kojima niko nije trčao
samo psi opreznosti
mislim o izuzetnim stvarima
npr. na to kako je on
jedinu posvećenu pjesmu
napisao lokalnom kriminalcu
a sve ostale svijetu
divnih gubitnika
mada uvijek navija za bolji tim
i nosi skupe cipele
a ja nosim čežnju
za svim nedohvatnim
npr. tajnom što mu lice čini mekšim
tek kad se nasmiješi
za tim milostivim osmijesima
i onim što ih izaziva
a ponekad izvire iz mene
za vagonima koji se više ne mogu stići
*
planovi za osvajanje svijeta
registar gerilskih namjera
nekoliko autobiografija
u sinhronizovanom trajanju
sistemi porodičnog
i stručnog IM-a
ritmično bacanje pogleda na sat
i drugi načini
da se ostane vezan
kao mačka u šetnji na povocu
uz brdo
sprečavaju me jutros
dok izvijam zamišljeni vrat
ka tvom licu
da ga usisam u zamišljeni dušnik
i dalje
ka plućima
da se razloži na kiseonik
i širi kao zamišljeni život
preko mora
na koje puca pogled
iz naše zamišljene kuće
gdje se prva kafa lagano hladi
na zamišljenom simsu
pored moje šake
ispod tvoje veće
koja upravo bira paradajz
na jednoj pijaci
dovoljno dalekoj
da te pretvori u predmet želje
čak i u ovoj nedjelji
koja se na vremenskoj liniji
globalne društvene mreže
sad zove
dan prije ponedeljka
i osjeća kao da je priroda
svake prirode
u korijenu jedino okrutna
a otud kreće grananje o kom
u izuzetnim slučajevima
vrijedi govoriti
npr. dok ti spavaš
okrećeš jaje na oko
ili pišeš
u kuhinjici
dovoljno dalekoj
da se čini kako je u našoj kući
od kamena
gotovo neuništivoj
poput izmišljenih sjećanja
što u vagonima, sa zakašnjenjem –
ako uopšte, dolaze s mora
*
on ima stav
koji vertikalno siječe njegovih
metar i devedeset, recimo
i zove se melanholija
na njegov širok dlan stanu
dva moja, naša kuća, djeca
kao mačići
i sjećanja na tužne djevojke
i druge ljude što ih je jedva
ili nikako poznavao
knjige o njima
i o njoj
s kojom je proveo
najbolje godine mnogih života
na njegov dlan staju sve godine
nanizane kao vagoni želja
što odlaze s dugih prstiju
negdje preko unutrašnjih granica
prepuni putnika
koji trguju svojim imenima
prevoze ih ilegalno
kao sreću, ljubav
i druge domaštane uspomene
u jedan novi svijet
u kom je sloboda
preći ulicu na zeleno
a dostojanstveno
biti dužan samo svome daru
u jednu zemlju
gdje niko ne živi
a svi se susreću
i rastaju u miru
uspravljene kičme
s milostivim osmijesima
što ih prevrću po džepovima
(i mnogo života kasnije)
na željezničkim stanicama
peronima praznih kreveta
ili u momentima
kad se novi putnici
ukrcavaju u voz, i kreću na put
za koji se ne izdaju
povratne karte
*
uvijek se budim
kao da svijet tek valja započeti
često sjednem za tvoj radni sto
dok još spavaš
jer je ova avantura
moj ostavila u jednom od stanova
u kojima više ne želim
da skuvam prvu kafu
uvijek se budim
kao da je konačno stigao
onaj što nam svake noći
u vagonima snova
juri u susret
a zove se novi dan
i nije ponedeljak
u naše vrijeme
u kom se ljudi dijele
na one što mrze početak nedjelje
i one što ne znaju koji je datum
u kom se ljudi dijele
uostalom
čim se ukaže prilika za to
uvijek se budim
s mislima za različite namjene
nekad se stvarno i ne probudim
to poznam po želji
da pišem ovakve pjesme
i puštam poeziju da živi
u svijetu naše postelje
s čijih ivica visi
tvoje uspavano stopalo
kao s daske
polupanog broda
tik nad morem
kom ne znamo ćud
nad riznicom
mogućih života
i smrti
njima punimo džepove
bušne
poput naših pogleda
koje upiremo kroz ljude
kroz ljude u nešto
što nas mimohodi
dok jurimo
jedni ka drugima
jedni za drugima
jedni pored drugih
uvijek se budim
kao da svijet valja započeti ponovo
i nerijetko ti poljubim
nožne prste
poput talasića što najavljuje
dolazak broda
taman dovoljno velikog
za spas jedne vrste
od koje je svako
samo po jedan
i svako prekobrojan
i komično usamljen
jutros sam se probudila
sjela za tvoj radni sto
kao terorista
u kabinu za pilote
iznad mora
povikala u razglas
prvi putnici
u vodu se bacaju
u panici se pogušili
oni bez smisla
za humor
naš krevet bio je prazan
poezija se vratila
u pjesmu
kao na željezničku stanicu
pretvorenu u muzej
rukatih vagona
koji neće dva puta mahati
jutros sam se probudila
a moglo je biti i drugačije