daleko od budve
nekad se sapletemo i skotrljamo
niz brdo, uz more polomimo na glagole
htijenja, biramo najtrošnije komadiće i bušimo
ih iglom, kao školjke,
kroz sitne otvore provučemo tanan
konac koji nisku drži na vratu, nevidljivu,
za-svaki-dan, ipak, ona privlači poglede,
i nevolju, koja voli da se ponovi
tamo gdje se teško odvajamo od srca,
zato smo njegove najsjanije krhotinice
ostavili u pijesku, na početku pjesme.
uvijek ih nađu neka djeca – trguju njima,
bace ih u more, viču da su dragulji.
zaborave kako su ih imali, sjutra, u igri,
suše morske zvijezde, svoje kože
pod rupama na nebu, spontano
uživaju oblike smrti, ne pomišljaju
na množinu, mi,
mi smo ta djeca, na kraju pjesme,
a samo ponekad, slomimo se
kao povratna ambalaža, i prosuti
na neprometnim plažama blještimo,
vjesnici smaka – slučajni, a lijepi,
bez etiketa, tad smo najskuplji.
