po papiru su se razlivale modrice
kao naftne mrlje koje nam zamute oči
svaki put kad u njima nešto neočekivano
potone, sitno kao trun, ili strah.
noć je češala svoju crnu njušku
o naše krovove što su se zubato upinjali
svugdje gdje smo za sobom bacali srce,
bez namjere da se istim putem vratimo.
kosturi brodova ležali su zavaljeni
nepomično na drugoj obali.
ka njoj smo, ipak, neumorno gazili
sve zaobilaznijim stazama.
praznili smo džepove pune jezika
egzotičnih životinja,
u čizme stavljali po jedan dragi kamen,
i tako tovili glad.
umjesto usana otvarali dva crvena sunca
kad bismo konačno ulazili u neprozirnu rijeku,
i pili. satima i danima praznili korito.
po papiru su se rascvjetavale modrice
sa pupoljcima lokvanja
u nezaustavljivom toku
ka našim pregnutim grlima.
žeđ nije prolazila. kao ni rijeka.
u nama ništa ne prolazi. tek ponekad,
jednostavno nestane.
