Jedna je od karakteristika naše vrste da naš mozak misli
da mora uvijek biti zaposlen, čak i onda
kad ne služi ničemu: ta žalosna tehnička smetnja
izvor je svih ljudskih nevolja.
Amélie Nothomb, Higijena ubojice
Kroz prljavo staklo prozora promatrao je kako promiču krajolici. Vlak je kloparao gotovo isto kao nekad, prije dvadeset i šest godina, kad je prvi put iste kilometre ostavljao za sobom. Tad je odlazio na studij, s onim teškim kožnim koferom u koji je jedva nagurao sve što bi ponio netko tko odlazi uvjeren da se više nikad neće vratiti – sve što nije mogao ostaviti u tuđoj nemilosti, uključujući i tristo šezdeset i pet pisama koja mu je Tihana tijekom odsluženja vojnog roka poslala u Makedoniju.
Kofer je bio star i neugledan, ali je imao priču. Baka Slava držala je taj kofer pod krevetom gotovo pedeset godina, i nitko ga nije smio pipnuti a kamoli otvoriti. Iz prigušenih razgovora odraslih sastavljao je djeliće priče o kobnoj svađi nakon koje joj je drugi muž izjurio iz kuće prijeteći, kao i obično, da se više neće vratiti. Ponosna Slava, koja je prema obiteljskim predajama tada povikala za njim da se, ako Boga ima, i neće vratiti, spakirala je njegove stvari u taj kofer ostavivši mu ga pred vratima. Tamo je proveo godinu dana jer je Fabijan – kako je tvrdila – prvi put u životu ispunio neko obećanje. Nikad se više nije vratio.
Baka Slava umrla je nekoliko mjeseci prije njegova odlaska na studij. Volio bi da može reći da je naslijedio djedov kofer, ali nije. Kao prvo, Fabijan i nije bio njegov pravi djed nego tek drugi kratkotrajni muž njegove bake. Drugo, nitko u obitelji nije naslućivao vezu koju je on sam s tim koferom tijekom djetinjstva stvorio, i nitko nije mislio da bi trebao pripasti baš njemu. Dogodilo se na posve banalan način, onako kako se događaju nevažne stvari. Majka se kofera sjetila u nastojanju da smanji troškove njegova odlaska u Zagreb, pripremivši cijeli arsenal argumenata za slučaj da on odbije spakirati svoju mizernu mladenačku imovinu u taj muzejski primjerak prtljage koji bi u glavnom gradu mogao izazvati podsmijeh. Nije se pobunio, ne samo zato što je već znao da je uzaludno boriti se s majčinom štedljivošću i potrebom da se, na ovaj ili onaj način, riješi svekrvinih stvari, nego i stoga što je u tom vlasništvu bilo poželjne simbolike – kofer koji je pripadao čovjeku koji se nikad nije vratio sad će pripasti njemu, pa mu se svidjelo protumačiti to kao znak da je karta uistinu jednosmjerna. Ipak, nije bila.
Na ovo putovanje nije ponio ni taj ni neki drugi kofer. Nije ponio ništa. Ovo, uostalom, i nije putovanje. Ovo je odlazak.
Dvadeset i šest godina ranije, sjeća se, odlazio je s gvaljom nelagode u prsima. Sve je bilo dobro dok nisu došli na kolodvor. Do tada se osjećao kao da je na početku nečeg novog, o čemu će sam odlučivati. Uzbuđen slutnjom života po vlastitoj mjeri, stajao je na peronu nestrpljivo iščekujući trenutak kad će se ukrcati i kad će se odvajanje od roditelja, koje se u njegovoj glavi dogodilo s prvim naznakama mišljenja, napokon dogoditi i fizički. Majka mu je bespotrebno poravnavala rever laganog jesenskog kaputa govoreći kako je baš dobro da je u Primi ljetos nabasala na to sniženje. „Stvari za zimu treba kupovati ljeti“, rekla je, birajući ton kojim je inače izgovarala životne lekcije tipa Skromnost je najveća vrlina, ili Ne štedi se brašno na dnu vreće. Bio se pripremio otrpjeti njezine posljednje odgojne doskočice. Još malo, još desetak minuta, i one će postati tek uspomena, a onda će, mislio je, kako to s uspomenama obično i biva, poprimiti nježnu patinu perfekta koji dobiva drugi smisao kad se više ne mora proživljavati. Pospremit će ih u pretince nostalgije, one koji su zjapili prazni jer dotad ništa nije zauvijek ostavljao.
Otac se, nenaviknut na stajanje i čekanje, osvrtao s nelagodom. Tu i tamo premjestio bi kofer malo u stranu, tek toliko da svom čekanju da neki praktični smisao. Kad nije znao što bi drugo činio, posezao je za novom Opatijom čije je pripaljivanje, budući da je to radio žigicama, zbog vjetra zahtijevalo koju minutu predanosti. Negdje kod treće očeve cigarete, majka je izgovorila onu rečenicu koje se godinama poslije nije mogao osloboditi. „Ma ne vjerujem ja, sine, da ćeš ti to završiti.“ To predviđanje prigodno je upakirala u planove o proširenju očeve svjećarske radionice, dajući mu tako do znanja da će za njega, kad se kao propali student vrati, biti posla. Otac je šutio. Nije puno govorio ni prije, a otkad mu je sin rekao da će studirati filozofiju počeo je još ustrajnije zazirati od riječi, držeći se prema njemu kao prema nekoj genetskoj grešci. Taj njegov sin, to podmetnuto jaje u obiteljskom gnijezdu, izazivao mu je nelagodu, i negdje duboko, gdje njegove misli nisu ni zadirale, jedva je čekao da ga isprati na vlak pa da u miru može biti priprost i živjeti svoj običan, provjeren život bez te filozofije koja prijeteći vreba iz glave rođenog mu sina.
…………………………………………………………………………………………………………………….
Zaboravio je kako iz vlaka krajolici sporo promiču. Prizor se mijenja polako – između dva bi se dalo i zaspati. Kad mu mozak ne bi tako užurbano radio, kad ne bi bilo te groznice novoga, mogao bi sklopiti oči i dopustiti da ga jednolično kloparanje uspava. U noćima dok je, ležeći pored usnule Klare, zamišljao svoj odlazak, uvijek je to bilo za volanom njegova auta. Vidio je pred sobom bezimenu cestu, i nigdje nije bilo nikoga, čak ni u retrovizoru. Opijao ga je osjećaj samoće, ta sloboda u kojoj nije bilo drugih, samovolja koju može vježbati već na cesti, neplaniranim skretanjima u nepoznato. Tek jutros, dok je glumio da je to sasvim uobičajeni doručak u radni dan i da će, kao i svakog jutra, poći na posao, shvatio je da, misli li doista ostaviti sve, mora ostaviti i auto.
Izašao je u petnaest do sedam, kao i svakog jutra. Prvo je Klaru odvezao na posao, a onda se, umjesto do zgrade općine u kojoj je radio posljednjih osamnaest godina, odvezao do željezničkog kolodvora u Splitu. Ostavio je ključ automobila ispod suvozačkog sjedala i uputio se ravno do šaltera kupiti kartu za vlak. Bez kofera. Bez ičega, osim osobne karte i novca raspoređenog po unutrašnjim džepovima kaputa.
Vlak za Zagreb polazio je u 8:50. Već tamo, na kolodvoru, dok je u otužnom putničkom bifeu ispijao vodenastu kavu čekajući polazak, osjetio je ugodno odsustvo drugih. Bife je bio krcat ljudima, ali nitko ga se nije ticao. Nije ga se ticalo ništa. Mogao je što god želi, osim predomisliti se i vratiti se kući. Mogao se i ne ukrcati na taj vlak, ili se ukrcati na neki drugi, mogao je potražiti prenoćište u Splitu, ponašati se kao turist u vlastitom životu u kojem, zaklinjao se sebi stalno ispočetka, više ništa neće biti kao prije.
Ukrcao se pet minuta prije polaska. Računao je da će se dotad rijetki putnici već smjestiti i da će s lakoćom pronaći prazan kupe. Želio je biti sam, iako, po novim mjerilima koja su počela vrijediti toga jutra, drugi više nisu predstavljali opasnost. Sad je točno znao kako s njima treba.
Čim je ušao u prazan kupe, sjetio se Fabijanovog kofera. Nije odagnao te misli, namjerno. Osjećao je da mu ništa iz prošlog života više ne može nanijeti zlo. Pustio je slike da mu dolaze – bezopasne slike koje ga više nisu određivale. Očeve velike crne cipele nakapane parafinom, majčina do grla zakopčana bluza s uštirkanim ovratnikom, tablica množenja u pohabanom plastificiranom omotu, kofer u kojem su Tihanina pisma bila pritisnuta Hegelovom „Fenomenologijom duha“, kolačići od kokosa za koje Klari nikad nije imao petlje reći da ih ne voli, netaknuta čaša vode uz njezino uzglavlje svakoga jutra, naslage riješenih skandinavki ispod stolića u dnevnoj sobi, sive papuče koje je jutrima nepogrešivo pogađao, pjesma o mornaru što ju je baka Slava pjevala razgrćući s prozora rublje na tiramoli koja je natkriljavala dvor – cijeli jedan život u fragmentima. Život kojega će se odreći tek tako, kao da nikad nije ni postojao. Mogao bi, bude li ga to zabavljalo, izmisliti cijeli jedan paralelni prošli život. Život koji se nije dogodio, ali neće biti podložan sumnji jer ga ni s kim neće dijeliti.
Prislonio je glavu na plišani naslon sjedala i pustio da ga ritam vožnje uljulja. Bio je siguran da bi mu, kad bi sad zaspao, prva misao nakon buđenja bila novi život – prazna ploča koja tek čeka da bude ispisana. Uzbuđivala ga je pomisao na to buđenje. Osjetio je u grudima val rastućeg oduševljenja, ali je odlučio da mu neće dopustiti da se razvije. Radije bi još malo bio neosjetljiv, neuključen. Samo želi uživati u osjećaju da ne mora ništa, pa čak ni biti oduševljen svojim novim životom.
Baš kad je malo zadrijemao, u kupe je ušla neka žena. Vlak je bio nakratko zaustavljen u Perkoviću. Bila je bučna, i uopće nije pozdravila ni pitala je li slobodno. Doduše, i da je pitala ne bi joj mogao reći da nije, ali taj transparentni dokaz nekulture bio je sasvim dovoljan da okrene glavu prema prozoru i ignorira njezin pokušaj da u njemu izazove nagon da joj pomogne oko kofera. Dosta je on u životu vodio računa o tuđim stanjima. Neće više biti obziran ni prema kome, a ponajmanje prema ženi koja mu je tako nametljivo promijenila trenutak buđenja, zamišljen posve drukčije.
Sjela je, bez riječi i, iako je nije ni pogledao, osjećao je kako je njezina mrzovolja učas ispunila maleni prostor kupea. On više nema razloga trpjeti okolnosti koje mu nameću drugi. Više ne. Nikad i ničije.
Ustao je i napustio kupe. Kako je to bilo jednostavno! Poštedjeti sebe mrzovolje neke neotesane babe koja mu je, da joj je samo dopustio, mogla pokvariti cijeli put do Zagreba. Još jučer, još zadnjih četrdesetak godina, nepotrebni obziri natjerali bi ga ne samo da ostane, nego i da održava pristojnu konverzaciju s nekim poput nje. Koliko je samo uzaludnih trenutaka nakupio odustajući od sebe!
***
Onako bez prtljage, bez tereta koji bi ga ograničavao, uputio se do vagon-restorana. Ne mora odmah naći novi kupe. Da ima kofer, sad bi se morao negdje smjestiti. Možda bi samo zbog kofera ostao u onom kupeu i trpio mrzovolju nepoznate žene. Znalo mu je proći kroz glavu, prije, da osim smrti ništa nije neizbježno, ali nikad nije imao hrabrosti to dokazivati. Sad može sve što poželi – a trenutno želi jaku kavu s mlijekom.
Klara je prije sedam godina izbacila mlijeko iz upotrebe. Vratila se kući s posla, uznemirena člankom iz medicinskog časopisa koji je toga dana u knjižnici katalogizirala, i cijeli mu sat objašnjavala kako je shvatila da je mlijeko, i cijela mliječna industrija, zapravo jedna velika civilizacijska prijevara. „Evo, pomisli samo“, objašnjavala mu je prolijevajući s gađenjem u sudoper preostalu zalihu mlijeka, koje su do jučer redovito trošili, „u prirodi nema ni jednog jedinog sisavca osim čovjeka koji nakon što se odbije od majčine sise pije mlijeko.“ Ponašala se kao da ih je netko grdno prevario i godinama obmanjivao, ali ona je sad uzela stvar u svoje ruke i drži njihovo zdravlje pod kontrolom. Neće njih više nitko trovati i mučiti njihove želuce laktozom! Kad je u ostavi pronašla još četiri tetrapaka, likovala je kao da je upravo otkrila podmetnuto kemijsko oružje i nadmudrila neprijatelja – uzela je velike kuhinjske škare, odrezala kut na svakom tetrapaku i ritualno izlijevala mlijeko u sudoper ispirući tragove pod snažnim mlazom vode iz slavine. „Što misliš, zašto je u kineskoj pokrajini Guandong tristo pedeset ljudi baš 2003. oboljelo od SARS-a?“ upitala ga je nakon što je sadržaj prvog tetrapaka uništen. Slegnuo je ramenima, još ne shvaćajući da će, bude li ikad više pio mlijeko, to raditi samo izvan kuće, a i onda u tajnosti. „E pa vidiš, tamo je godinu dana ranije otvorena prva mliječna prerađivačka industrija u tom kraju. Kinezi iz Guandonga do tada nisu trošili mliječne proizvode.“
„Atipična pneumonija nepoznata uzroka – možeš mislit’“, likovala je nad prolivenim mlijekom ne skrivajući ponos što je na vrijeme shvatila veliku zavjeru mljekarskih i farmaceutskih moćnika koji su se, dakako, pobrinuli da se uzrok toj bolesti, kao ni mnogim drugima, ne sazna. Sjeća se da je, kad se počela rješavati preostalog mlijeka, pomislio kako bi tih nekoliko tetrapaka dobro došlo susjedi Katici čiji je muž lani preminuo od rijetke bolesti koju Katica nije znala ni imenovati. No bila je to kratkotrajna misao, raspršena pretpostavkom da bi Klara i pokojnog susjeda proglasila žrtvom mliječne industrije. Neće valjda i njegovu djecu izlagati pogibelji darujući im otrov koji im je, po svoj prilici, ubio oca?
Ništa joj nije rekao. Gledao je u mliječni mlaz koji je curio iz podignutog tetrapaka i razmišljao o metafori prolivenog mlijeka koja mu se, tu pred nosom, događala u svojoj fizičkoj dimenziji. Ne ukazuju se metafore u doslovnom smislu svaki dan. Vidio je u tom sudoperu sve hektolitre prolivenog mlijeka vlastite prošlosti, sve trenutke polovičnog postojanja koji su bili toliko beznačajni da za njima nije ni mogao žaliti. Osjećao ih je kao nešto sivo, bezobličnu masu propuštenih trenutaka koji su bili predviđeni za život a nikad nisu uspjeli zaživjeti. Možda je zametak ideje o odlasku nastao baš u tom trenutku, u kojem je proliveno mlijeko grgljalo u odvodnim cijevima podsjećajući ga na sve što je propustio.
Vagon-restoran bio je gotovo prazan. Za jednim od stolova sjedio je čovjek s porcijom kajgane pred sobom. Izgledao je kao da je pošao na put samo radi tog obroka, da bi ga uživao s obožavanjem. Nije ni podignuo glavu da vidi tko je ušao, samo je nastavio vilicom polako oblikovati polumjesece od kajgane ne odvajajući pogled od njih dok ih je prinosio ustima.
Tako bi trebalo jesti, pomislio je, a ne kao on – samo da preživi. To bi mu mogao biti prvi zadatak u novom životu. Naučiti uživati u hrani. Mogao bi napraviti popis restorana u kojima će, dan za danom, privikavati svoja osjetila na nove okuse. Aromatični punjeni canneloni, zapečeni složenci s rumenom koricom od vrhnja, hrskava pečenja, njoki preliveni jezercima pašticade, mesne rolade prošarane povrtnim nijansama, plodovi mora u brdašcima rižota… sva ta jela koja su ga dosad mamila samo na jezičnoj razini mogla bi ga uvesti u prvi stadij prepuštanja osjetilnosti. Mogla bi ga naučiti uživati u životu.
Na trenutak je osjetio sablazan pred mogućnošću užitka. Da nije tu gdje jest, sad bi ga vjerojatno ražalostio osjećaj da se ne može prisjetiti je li samo zaboravio na užitak ili ga se jednostavno odrekao. No to više nije važno. Važno je da od danas više neće poricati nove mogućnosti jer to, taj potencijalni užitak, sada zvuči kao nešto na što ima pravo.
Prišao je šanku i od brkatog proćelavog konobara naručio duplu kavu s mlijekom.
– Za ovdje ili za van? – pitao je Brko.
Osvrnuo se prema ljubitelju kajgane, procjenjujući može li sjesti nasuprot njemu. Čovjek bi mogao davati lekcije iz gurmanstva.
– Za ovdje – rekao je.
Brko je dohvatio porculansku šalicu.
– Tursku ili espresso?
– Imate tursku? – začudio se.
– To nam je zaštitni znak – nasmijao se Brko.
Nije uzvratio osmijeh. Pomislio je kako se nevjerojatno brzo prilagodio. Još jučer bi se nasmijao, po inerciji. Ali, svaki osmijeh na neki je način obveza – sad više neće raditi iste pogreške. Kolegica Marija imala je na zidu iznad svog radnog stola selotejpom zalijepljen požutjeli papir s parolom Osmijeh ne košta ništa. Vraga ne košta! Prvi put kad se nekome nasmiješ, obvezuješ se na ljubaznost i dobro raspoloženje. Svaki sljedeći put kad se ne nasmiješ, plaćaš dug na koji si se prvim osmijehom nesvjesno obvezao.
Najbolje je držati se tako da nitko od tebe ništa ne očekuje.
***
Kad mu je Brko skuhao kavu, smjestio se nekoliko stolova dalje od čovjeka s kajganom. Malo je nakrenuo glavu prema prozoru, da ovaj ne primijeti kako ga promatra dok jede. Čovjek nije odvajao pogled od sadržaja tanjura, kao da između dva zalogaja, dok žvače jedan, razvija strategiju drugog. Pitanje na kojem će dijelu porcije vilicom odvojiti sljedeći zalogaj bilo je za njega pitanje od velike važnosti.
Nastavio ga je promatrati. Ta ga je slika, a dijelom i topla šalica koju je obujmio dlanovima, odvraćala od prenadraženih misli koje su bezobzirno navirale. Plašio se te prijeteće navale i htio ju je još malo odgoditi. Istina, veselio se trenutku kad će otvoriti svoje mentalne kanale, kad će se prepustiti najdubljim dijelovima sebe koji su, naviknuti na gušenje, nanjušili prostor slobode. Ali, treba mu još mala odgoda. Novi život je tako djevičanski ustreptao da ga ne smije odjednom poklopiti svom težinom sebe. Može ga još malo izdaleka promatrati, mjerkati njegove neslućene mogućnosti iz zaklona, iz pozicije strpljenja uvježbavanog godinama.
Hrpica kajgane smanjivala se polako, ali neizbježno. Zabavljao se zamišljanjem što će čovjek učiniti kad pojede i zadnji zalogaj. Sigurno će ubrusom obrisati usta, odmaknuti tanjur i onda podignuti pogled. Ugledat će njega nasuprot, i vjerojatno se pitati je li ga promatrao za vrijeme jela. On će se praviti da gleda kroz prozor, a možda će i stvarno to činiti. Sad bi već trebali biti blizu Gračaca, pa bi se mogao zabaviti masivom Velebita, kućama načičkanim u dolini ili tragovima srednjovjekovnoga grada na Gradini. Znao je da je sve to tamo negdje, uokvireno prozorom, ali nije mogao odvojiti pogled od čovjeka koji jede. Njegovo uživanje u hrani bilo je poput zamršene zagonetke koju pokušava odgonetnuti.
Zadnji zalogaj neumitno se približavao iako je čovjek jeo sve sporije, kao da želi odgoditi kraj svome užitku. Kad je tanjur ostao prazan, odlomio je komadić kruha i njime pomazao masnoću prije nego ga je stavio usta. Nije obrisao usta, odmaknuo tanjur niti podignuo pogled. Samo je ustao i otišao, poput kauboja u vesternima koji odlaze s poprišta ne osvrćući se. Kajgana je postala prošlost.
Po Borgesu, vrijeme se odmah pretvara u prošlost. Sjetio se kako su on i Roko nakon predavanja iz Teorije spoznaje raspravljali o tome. I inače im je bio običaj, još od prvog predavanja na prvoj godini, prokomentirati tezu dana na putu od fakulteta do Studentskog centra, ali oko ovoga su se ozbiljno porječkali. Roko je tvrdio da prošlost postoji samo donekle, u materijalnom smislu, i da sve što smo proživjeli sudjeluje u svakom našem sadašnjem trenutku. Prema tome, prave prošlosti nema. Iskustvo se gomila i nikad ga zapravo ne ostavljamo za sobom. Prošlost postaje prošlost u pravom smislu te riječi tek u smrti, a ni onda baš u potpunosti jer ako je čovjek išta ostavio za sobom, potomke ili djela, njegova se prošlost opet produžuje na sadašnjost.
Optužio je Roka tada za duhovnu naivnost. Optužio ga je da je upisao filozofiju samo radi jezika, da bi mogao slobodnije baratati riječima i razbacivati se njima zaštićen akademskim zaleđem. Nije mu ni na trenutak želio povjerovati, čak niti pomnije razmotriti njegovu tezu o trajnom životu prošlosti koje se nemoguće osloboditi. Ostavio je za sobom skučeno djetinjstvo, obitelj u kojoj se osjećao kao da je u nju zalutao, i jedino što je želio bilo je vjerovati da je to prošlost koja ga više neće određivati. Fosilizirani perfekt kojemu je umaknuo. Uhvatio se za Borgesovu rečenicu kao pijan plota, odbacujući svaku daljnju raspravu, i da nije bilo zavičajne veze s Rokom, onog došljačkog koda koji ih je u samo u zajedništvu činio jačima pred kolegama koji su rođeni negdje u susjedstvu Sveučilišne knjižnice, jedan od njih dvojice tada bi sigurno prema Studentskom centru krenuo drugim putem i kasnije, u studentskoj menzi, pravio bi se da ne poznaje onog drugog. Pitanje je bilo samo koji će od njih dvojice prvi izgovoriti onu spasonosnu uzrečicu koju je Roko formulirao kad je na prvom predavanju, vođen bliskim naglaskom, sjeo do njega, i koja je odmah zadobila status lozinke svih njihovih budućih mirenja: „Evo nas, dva Dalmatinca na privremenom filozofiranju u Zagrebu.“ Roko ju je i tada, nakon spora oko prošlosti, izgovorio prvi.
Vlak se zaustavio na peronu u Gračacu. Ovako preuređen, peron je bio živi dokaz da se vrijeme ipak pretvara u prošlost. U toj prošlosti, on nije bio popločan sivim betonskim kvadrima, niti su njegovi rubovi bili popločani crveno.
***
Osjetio je umor, i odlučio potražiti prazan kupe. Kad se vlak trznuo za ponovni odlazak, platio je kavu, a već nekoliko minuta poslije iza zatvorenih očiju tonuo je u prizore koje, iako ih je maštao godinama, nikad nikome nije priznao. Prizore s Jelenom. Kako bi ikad ikome mogao priznati da ima i on svoju ženu koje nema?
Volio je zamišljati kako šeće s njom uz obalu. Izula bi sandale, i njezina bosa stopala gazila bi oblutke još tople od popodnevnog sunca. Sandale bi nosila u desnoj ruci, a lijevu bi provukla uz njegov lakat, prigodno savijen tako da joj pomaže održati ravnotežu. Osjećao bi želju da se vrati i pokupi te oblutke koji su ostavljali njemu nevidljive otiske na njezinim stopalima. Baš te oblutke, koji su bili u dodiru s njezinom bosom kožom tek jedan dragocjen trenutak. Zamišljao je svoje otežale džepove prekrcane tim dragim kamenjem koje je s njom imalo neko drugo, različito iskustvo, i tiho uživao u lakoći kojom ih je nosio.
Prizor je mogao potrajati koliko god je želio. Plaža je u njegovoj mašti bila beskrajna, i nije bilo stijene, rta, završetka uvale koji bi zaustavio ili preusmjerio njihov hod. Ni oni se nisu umarali. Hodali su, zastajali da se pogledaju ili pokažu jedno drugome neki gotovo neprimjetan detalj u pejzažu koji je taj trenutak razlikovao od ostalih: pjenu na kresti vala, pluteni čep šampanjca potamnjen solju, jedro u daljini. Ona bi uvijek bila razdragana kao djevojčica, u stanju nedužnog oduševljenja koje je nastojao ne narušiti. Govorila je gotovo bez prestanka, opuštena u želji da mu se približi, a on je šutio. Šteta je bilo prekidati je. Činilo mu se da će, ako progovori, iz bijelog oblačka njezinih riječi, iz tog pamuka koji se nad njima nedužno nadvijao, grunuti neka njegova kiša koja bi sve pokvarila.
Puno se smijala. U njezin bi se smijeh tu i tamo umiješali zrikavci, galebovi, iznenadni valovi koji su u nepravilnim razmacima stizali s pučine. Pristajali su joj ti zvukovi. Kad se u njegovoj maštariji i nisu spontano događali, potrudio bi se prizvati ih. Koristio je nenametljive zvukove okruženja da joj se približi, da dotakne njezinu ruku ovješenu o njegov lakat, da je zagrljajem zaštiti od prskanja mora što im se katkad približavalo.
Zamišljao je kako mu govori posve jednostavne, lagahne rečenice. Recimo: Kad sam bila mala, bojala sam se mraka. Ili: Kad kuham, nikad ne znam koliko soli treba staviti u jelo. Njegove guste misli tim su se rečenicama razrjeđivale. Vidio je sebe kako se smije. Čudno je bilo tako gledati sebe u prizoru koji se nikad neće dogoditi, izmaštanom kao da hoće. U nelagodi od nasmijanog sebe skretao je pogled prema njoj, otkrivajući uvijek nove detalje koje prije nije primijetio. Ovaj put učinilo mu se da u šarenici njezina oka vidi sitan madež koji gotovo dodiruje zjenicu. Zagledao se u njega.
Kad je ušao kondukter, osjećao se kao da je ulovljen u nečemu nedozvoljenom. Gotovo isto onako kao kad bi Klara prekinula njegov popodnevni drijemež dolazeći mu u spavaću sobu objaviti da je skuhala čaj. Svaki dan prilegao bi poslije ručka sat-dva. Nije to bilo pravo spavanje, bilo je više izbjegavanje života. Bilo je, ustvari, vrijeme za Jelenu.
Kao da je osjećala prisutnost druge žene u njegovim mislima, Klara bi svakog popodnevna nasilno prekinula njegovo sanjarenje. Više puta pokušao joj je reći da mu nije do popodnevnog čaja, da je besmislen taj njezin ritual s kolačićima tijekom kojeg njih dvoje najčešće šute ili listaju časopise koje je ona donijela iz knjižnice – ali ona je ustrajala, pozivajući se na svoje pravo na vlastiti ritual. To joj je važno, onoliko koliko je njemu važno da svaki dan poslije ručka odspava, pa ako ona od toga ne pravi problem, ako ona tolerira njegovo odmaranje, može i on valjda s njom popiti šalicu čaja i pojesti kolačić.
Jelenu je izmislio još kao srednjoškolac, samo što nije imala ime dok nije pročitao Andrićevu pripovijetku. Kad je na drugoj godini studija kod Nietzschea naišao na preporuku kako moramo vjerovati u ono za čim žudimo i onda kad to nemamo, a možda nikad nećemo ni imati, potpuno se opustio s Jelenom. Ponekad mu se čini da je više vremena proveo s njom nego sa stvarnim ženama. No ako je u toj računici i pogriješio, u jedno je siguran – ni jedna je nije zasjenila.
Kondukter je samo provjeravao je li u Gospiću ušao netko novi. Shvatio je da je i stajanje u Lovincu i u Gospiću prespavao. Osjećao se pomalo zgužvano i prljavo, i to ga je navelo da počne razmišljati o praktičnim stvarima. Nije imao nikakav plan. Za tri sata iskrcat će se na zagrebačkom kolodvoru, a nema pojma kamo će onda. Trebao bi nabaviti nešto odjeće, pronaći smještaj, nešto pojesti, obaviti sav taj nužni napor nakon kojega će se moći opustiti i prepustiti svom unutrašnjem životu, životu ispočetka – koji je toliko dugo odgađao.
