Rečenica
– To su samo riječi! Nedužne, bezazlene riječi – ponavljao joj je pokušavajući se iskupiti za onu nespretno izgovorenu, pogrešnu rečenicu koja im je naposljetku, koliko god on to nastojao zataškati, pokvarila dan. I dan i dobar dio noći. A možda i sve.
– Rekao si ono što misliš – branila je svoje suze. – To nije bilo tuđe, ta misao koju si izgovorio.
– Dušo, ali to je suludo! Ne može taj jedan trenutak poništiti sve one druge. One prije. Pogledaj me, molim te!
Nije ga mogla pogledati. I dalje je gledala u svoje ruke, u plahtu koju je već cijeli sat gužvala. Na nadlanici je imala tragove maskare. Maskara je suze činila prljavima, što je cijelom prizoru davalo još više patetike. Što je više nadlanicom brisala suze, sve je više pridonosila tom otužnom akvarelu na svojim obrazima. Nenamjerno. Izgledala je kao ostavljena junakinja trećerazredne sapunice koja gledateljsku sućut mora održavati barem još tri epizode. Šutjela je i šmrcala, ne podižući pogled. Što se nje tiče, bilo je nemoguće vidjeti preko zida koji je izgovorena rečenica podignula među njima.
To što joj je rekao doživjela je kao ubojitu rečeničnu artiljeriju, kao moćno oružje kojim ju je želio poraziti. Namjerno. To mu je i rekla.
– Ti si luda! – užasnuo se. – Kakvo oružje? Kakvo poražavanje? Ta samo sam rekao…
– Prestani! – vrisnula je u strahu da će to ponoviti. – Znam što si rekao. Čula sam.
Ono čula sam naglasila je intonacijom u kojoj je vibrirala naznaka novih suza. Učinilo mu se da je u posljednjim jecajima naslutio i zametak samosažaljenja, a toga se najviše bojao. Sa suzama se još nekako i nosio, ali samosažaljenje nije mogao podnijeti. Poražavao ga je osjećaj da žena s kojom dijeli život može žaliti samu sebe, pa makar i privremeno. Odlučio je šutjeti. Namjerno. Branit će se šutnjom – to je jedino što trenutno može učiniti.
Pomislio je kako bi bilo dobro izaći na svjež zrak, prošetati, uvrstiti u sebe neki prizor iz vanjskog svijeta u kojemu nema tog njihovog intimnog zapleta. Poželio je to, ali osjećao je da bi taj izlazak izazvao još više suza. Dok bi on vani upijao nedužnost nepoznatoga i razblaživao se tuđim množinama, ona bi ovdje plakala u jednini, nakon čega bi zid među njima postao još viši. Bio je uvjeren u to. Prevelika je bila cijena te šetnje kojoj se na trenutak ponadao. Pomislio je kako to nije pošteno, ta cijena, a ta ga je naizgled bezazlena, nehotična misao okrenula protiv nje. Kad sad o svemu još jednom razmisli, možda je ta rečenica bila posve opravdana. Možda je baš to ono što joj je morao reći, i to već odavno.
U međuvremenu, ona se ispružila na krevetu. Okrenula mu je leđa, više po inerciji trenutka nego zbog želje da ga ne vidi. Jednostavno se prepustila gravitaciji tuge, zagrlila jastuk i tiho šmrcala. Lijeva joj je noga virila ispod smežurane plahte zamrljane sivkastim tragovima obojanih suza. Poželjela je da on barem nakratko izađe iz te sobe koja ih sada prisilno udružuje. Nekome od njih mjesto je sada negdje drugdje, a ona je pretužna za micanje. Kad bi barem to mogao osjetiti, pomislila je bezvoljno. Činilo joj se da iz svake pore svoga bića luči potrebu da bude sama, a on je i dalje tamo stajao kao da ne razumije baš ništa njezino. Kao da nikad ništa nisu podijelili.
Najradije bi mu rekla da je ostavi samu, ali bojala se patetike koja bi mogla uslijediti. On bi sigurno počeo dramatizirati, uvjeravati je da je njezina potreba za samoćom, nakon svih tih suza, zapravo početak njihova kraja. Njegov izlazak iz te sobe bio bi samo fizički dokaz njihove nespojivosti koja je, evo, iznenada isplivala na površinu. Sigurno bi njezinu molbu popratio takvim teškim, patetičnim zaključcima koje ona sada ne može podnijeti. Ne ovako, ne ovakva. Smanjila je stoga frekvenciju svoga šmrcanja, pritajila uzdahe i čekala. Nakon svih riječi koje su večeras uzalud podijelili, tišina je bila jedino čemu se nadala.
I on je čekao. Sjedio je u naslonjaču nasuprot kreveta i pitao se kad je nagon da izađe vani, na ulicu, postao jači od potrebe da je utješi. Sada, u tom nepodnošljivo neobjašnjivom trenutku, zanimalo ga je samo ono vanjsko. Biti vani, u neutralnoj scenografiji ulice, značilo je okružiti se neznancima, bez prilike za nesporazum. Ako nema riječi, nema ni nesporazuma. Za mir mu je trebala najprostija šetnja. Šetnja vulgaris, kako bi joj sada u šali rekao da nema tog kaosa zbog kojeg su ušutjeli. Šetnja. Posve nedužna situacija, a u ovom času toliko nestvarna da je nije uspijevao ni izmaštati. Nije u svoje misli uspijevao dozvati ama baš ništa pozitivno, a pogotovo ne onu veliku, nepokolebljivu sreću u koju su oboje do jučer, do jutros vjerovali – i sve ga je više ljutila pomisao da jedna rečenica može kobno poljuljati to čega se sada ne može prisjetiti.
I ona se pokušavala prisjetiti, ali ne sreće od jučer. Bavila se rečenicom. Oživljavala je u mislima intonaciju kojom ju je izgovorio. Raščlanjivala ju je na subjekt, predikat, objekt, priložne oznake, s posebnim osvrtom na ona dva atributa koja su je, možda i najviše, zaboljela. I mogla je jedino ostati zatečena pred činjenicom koliki jaz između dvoje ljudi može iskopati jedna gramatički ustrojena hrpica riječi. Nakon svih rečenica koje su svih tih godina dijelili bez posljedica, dogodila im se, evo, ta strašna komunikacijska dijagnoza koja se čini neizlječivom.
– Da ti skuham čaj? – pitao je, tiho, a to je zazvučalo kao razbijena čaša na pločicama kuhinjskoga poda.
Željela je da napusti sobu, da ode u kuhinju, da joj prestane biti blizu. Ipak, prihvatiti taj čaj… bilo bi to pristajanje na pomirbu. Bilo bi to opraštanje. Dijalog. To ne može. Šutjela je.
Ta njezina šutnja ga je oslobodila. Otvorila mu je vrata, prozor, kanale za bijeg. Njezino ništa postalo je njegovo nešto. Ustao je, izašao iz sobe, uzeo kaput u predsoblju, zatvorio za sobom ulazna vrata i spustio se niza stube na ulicu. Tako jednostavno. Na ulici, njegov se svemir blagotvorno proširio.
Svijet koji je tamo sa sobom donio postao je malen poput točke na kraju neke tuđe rečenice, koja ga se nije ticala.
