Kakva je svrha u tome da postoji situacija vrijedna fikcije
ako se protagonist ne ponaša kako bi se ponašao u knjizi?
Julian Barnes, Osjećaj kraja
Sedam i petnaest ujutro, to je naše vrijeme. U sedam i četrnaest zaključam vrata i spuštam se stubama s četvrtog kata. Ti pola minute kasnije zaključavaš svoj stan na drugom katu. Sustigneš me na prvom ili u prizemlju, u sedam i petnaest. Ponekad ti prvi kažeš Dobro jutro. Draže mi je kad je tako, ali povremeno te preduhitrim pozdravom da ne pomisliš da sam nepristojna. Najčešće mi pridržiš vrata stubišnog ulaza, a ponekad ja uhvatim kvaku prva pa se malo okrenem da se uvjerim da si iza mene prihvatio vrata i da ti se neće zatvoriti pred nosom. To zbilja ne bi bilo lijepo. Ali ovo je lijepo. Ti i ja, sami na stubištu ujutro. Koraci koje poznajemo. Susret koji smo ponovili više od sto puta u zadnjih pola godine, koliko ima da si se doselio.
Obično si vrlo točan, ali nekoliko puta se dogodilo da sam morala usporiti kad ne bih čula zaključavanje tvojih vrata ni tvoje korake. Tada bih se vratila na treći kat na kojem bih pričekala da te čujem, a onda se požurila kao da sam i sama baš tog jutra malo zakasnila. Ne znam jesi li pomislio kako je neobično da kasnimo u iste dane.
Kad izlazimo na ulicu, ti kreneš desno, a ja lijevo. Desno je parkiralište, lijevo autobusna stanica. Dok čekam autobus, krajičkom oka gledam kako ulaziš u auto i odlaziš. Ne znam kamo, kao što ni ti ne znaš kamo ću ja. Kad u autobusu ulovim sjedalo, znam zatvoriti oči i zamišljati da se upravo vozim na suvozačkom sjedalu tvog auta. Ne smeta mi što šutiš. Tako vjerojatno šute svi parovi kad se ujutro voze na posao.
Iako uvijek odlazimo u isto vrijeme, vraćamo se u različito. Ustvari, ti se uvijek vraćaš u različito vrijeme. Taj raspored nemoguće je pohvatati. Ponekad provedem uz prozor puno više vremena nego što bih htjela, ali ako propustim tvoj dolazak, poslije se cijelo popodne i večer osjećam kao da mi je nešto oduzeto.
Tvoj stan je točno ispod mog pa ne mogu gledati u tvoje prozore. Da nema tog jednog stana između nas, mogla bih se malo nagnuti da vidim barem ima li kod tebe svjetla, ali ovako bi bilo preopasno.
Najbolje je kad iz kuhinje, koja gleda na parkiralište, vidim tvoj auto kako dolazi. Tad te imam dva puta na oku. Jednom s kuhinjskog prozora, dok prelaziš parkiralište i zamičeš iza ugla zgrade, a drugi put s prozora dnevne sobe, odakle vidim kako ulaziš u vežu. Da sam ja na drugom katu, a ti na četvrtom, imala bih još i treći pogled, onaj kroz špijunku. Ne bi to meni palo na pamet da nisam, prolazeći pored tvojih vrata, toliko puta pomislila kako me ti kroz svoju špijunku promatraš dok se spuštam ili penjem stubištem.
Dok ideš preko parkirališta – koji put s kakvom vrećicom, a najčešće praznih ruku – hodaš prilično sporo. Kao da ti se ne žuri u prazan stan. Tako se penješ i stubištem. Znam to jer uvijek prođe dosta vremena prije nego, s uhom na svojim vratima, čujem otključavanje tvojih. Pretpostavljam da te u stanu nitko ne čeka – u ovih pola godine već bih saznala da nije tako. Koliko se sjećam, samo sam te pet ili šest puta vidjela s nekim, a to nikad nije bio netko tko ti može biti žena ili djevojka. Jedina žena koja je, prema mojoj evidenciji, ušla u tvoj stan, bila je starija gospođa koja ti po godinama može biti majka. Koliko se s prozora moglo vidjeti, imala je nešto zajedničko s tvojim crtama lica, a i držao si je pod ruku, onako kako bi čovjek držao majku koju ne viđa često.
Ponekad mislim kako bih ti trebala reći koliko sam ti zahvalna. Jer, vidiš, ja sam prije mrzila svoj posao. Mrzila sam Zavod. Bilo mi je grozno svaki dan viđati sve te ljude koji dolaze s nadom da će dobiti posao, a odlaze razočarani jer nisu. Možda su se i prestali nadati, ne znam. Možda dolaze reda radi, zbog nekoga kod kuće kome su obećali da će provjeriti.
Zahvaljujući tebi, ja sam se počela nadati. Nije da ti to želim, ali danas se preko noći ostaje bez posla. Prije nisam uopće obraćala pažnju na ljude koji prilaze šalterima, a sad je drukčije. Prije nisam mislila da bi moglo biti važno to što među prvima imam uvid u slobodna radna mjesta, a sad mi se čini da uopće nije loše biti na izvoru informacija u ovakva vremena, kad svatko, pa i ti, može završiti na burzi.
Čak i bez toga, već u sedam i petnaest ujutro jutarnje mi ustajanje i odlazak na posao imaju smisla jer znam da ću te barem jedanput u danu sresti.
***
Kovač. To ti piše na vratima. Nadam se da je to tvoje prezime. Ne vjerujem da si podstanar, iako ni to nije isključeno. Kad si se useljavao, unosio se namještaj, ali ljudi iznajmljuju i prazne stanove.
Nažalost, na našoj su adresi dvojica Kovača u telefonskom imeniku. Prezime je često, a zgrada široka. Dvanaest stanova na svakom katu. Četrdeset osam stanova ukupno, od kojih dva s prezimenom Kovač. Ozren i Darko. Provjerila sam na internetu dok je Tereza bila na pauzi. Voljela bih da si Ozren. Ozren i Katarina, to mi najbolje zvuči. Dobro… nije ni Darko loše, ali Ozren mi je ipak posebnije. Kad se jednom upoznamo – a to može biti već sutra u sedam i petnaest – i kad mi kažeš Drago mi je, Ozren, ne znam kako ću prikriti onaj Znala sam! izraz lica. Snaći ću se već nekako. Možda ću samo komentirati kako je ime lijepo, kao da ga nikad prije nisam čula.
Sad je dobar trenutak da ti kažem da pomalo imam fetiš na imena. Tek toliko da znaš. Ne mislim fetiš u pravom smislu riječi, nego više onako, bezazleno. Kad muškarac ima ružno ime, meni to nije dobar znak. Evo, recimo, moj bivši. Zvonko. Odmah sam mogla znati da nešto nije u redu. Ne možeš računati na čovjeka koji se zove Zvonko. Zvonimir – to već da, ali Zvonko je zbilja ime koje čovjeka čini neozbiljnim, pa da je najozbiljniji na svijetu.
Tebi bi se moje ime vjerojatno svidjelo. Ja ga baš volim. Zvuči onako… pomalo kraljevski. Plemićki. To je ime zbog kojeg postaneš bar malo zanimljiva, pa da si najobičnija na svijetu. Barem se meni tako čini. Ne bih voljela da ga skraćuješ. Kad mi se moji na poslu obraćaju s Kato, stvarno poludim. Već sam im milijun puta rekla da me tako ne zovu, ali ništa. Kao da im moje Katarina smeta. Kao da to rade namjerno. Pogotovo Franjo. Evo vidiš – Franjo! Samo ti ime dovoljno govori, ništa ti ne moram objašnjavati.
Danas je, recimo, ostao na pauzi pola sata dulje. Samo tako. Baš njega briga što Tereza i ja moramo za to vrijeme preuzeti i njegove stranke, i objašnjavati ljudima s njegova šaltera da mi samo obavljamo upis u evidenciju nezaposlenih i da ne odlučujemo o zapošljavanju. Njega ti to uopće ne dira. Ni ljudi bez posla ni naša nelagoda.
Neću o Franji. Uzrujam se, a zašto? Ima toliko lijepih stvari na koje mogu misliti. Evo, danas je baš bio dobar dan. Tek što sam pristavila vodu za juhu, pazeći kroz prozor da mi ne promakneš, vidjela sam tvoj auto kako ulazi na parkiralište. Znači, nisam uopće morala dežurati kraj prozora poslije ručka. Kad si otvorio prtljažnik, pomislila sam da danas možda imaš goste. Tri vrećice, i to prekrcane. Ako uopće imaš vrećice, obično je samo jedna, maksimalno dvije. Vrlo rijetko otvaraš prtljažnik. Naravno da to nije moralo ništa značiti. Možda si samo obavio malo veću nabavku nego inače. Ionako se često pitam što uopće jedeš kod kuće, s tako malo stvari koje donosiš. Dobro, možda ti izađeš i kasnije popodne, ili navečer, samo što ja to ne primijetim. Sve je više trgovina koje rade dokasna, a ne mogu ni ja stalno dežurati kraj prozora.
Moram priznati, ipak mi je malo laknulo kad gosti nisu stigli. Ne znam jesi li primijetio, ali izolacija u zgradi toliko je loša da se kroz ventilaciju svaki put čuje kad netko pozvoni dolje na ulazu. Možda ne ako upališ radio ili pojačaš televiziju, ali ako ti je u stanu tiho i ako dobro naćuliš uši, čuješ sve. Od ovih koji su zvonili nitko nije došao k tebi. Izlazila sam zaliti cvijeće pred vratima, pa zato znam. Bilo mi je drago da si napunio frižider za sebe, sad se barem nekoliko dana ne moram brinuti oko toga što ćeš večerati.
Nemaš pojma koliko mi je drago da imamo isti stan. Mislim, po tlocrtu. Ne znam kako je tvoj namješten, naravno, ali znam raspored prostorija. Kad, recimo, sjedim na kauču i gledam televiziju, uvijek mislim kako vjerojatno imaš kauč na istom mjestu. U ovakvoj dnevnoj sobi nema puno mogućnosti. Na jednom zidu je veliki prozor, na drugom vrata koja vode u hodnik, na trećem kuhinjska vrata. Samo je jedan zid slobodan za kauč pa vjerojatno sjedimo na istom mjestu, možda čak u isto vrijeme. Ponekad u šali to zovem našom okomicom. Imamo ih dosta, zapravo. Káda, recimo. Káda nam je sigurno na istom mjestu. I WC školjka i lavabo. Dobro, o školjci nećemo, ali ako ujutro izlazimo u isto vrijeme, vjerojatno u isto vrijeme peremo zube pa smo opet zajedno na istom položaju. I krevet nam mora biti na istom mjestu, jer spavaća je soba zbilja mala.
Ti bi sad sigurno mislio da pretjerujem, ali takve smo ti mi žene. Navikni se. Mi ti sve živo pretvorimo u romantiku. I najobičniju kadu, a o krevetu da i ne govorimo.
***
Nisam ja nestrpljiva. Dobro, istina je da ponekad pomislim kako je šteta da si ti sâm dolje, a ja ovdje. Da smo tako okomito, a ne vodoravno. Nije da nam ne bi moglo biti ljepše. Mogli bismo zajedno večerati, pogledati film, oprati jedno drugome leđa. No dobro, ovo s leđima ubacila sam više kao zgodnu dosjetku – ne moraš se brinuti. Ali večeru bih ti zbilja rado skuhala. Tek toliko da znaš.
Ponekad se baš zanesem kad kuham, kao da to radim za dvoje. Mislim, potrudim se više, onako kako bih kuhala za goste. Subotom, kad idem na tržnicu, nagađam što bi se tebi svidjelo pa biram namirnice kao da ćeš doći na ručak. Danas sam, recimo, kupila teletinu. Rijetko je kupujem, ali u blagdanskom katalogu koji su mi ostavili u sandučiću našla sam odličan recept. Sigurno su ga i tebi ostavili, taj katalog, pa ti je jelo možda zapelo za oko.
Kad se vraćam s tržnice, pomislim kako bi bilo dobro da naiđeš. Ne vjerujem da bi me pustio da se penjem sama sa svim tim vrećicama. Prije sam žalila što nemamo lift, sad mi je draže da je ovako. Ta dva kata na stubištu uvijek su neka prilika.
Nego… teletina. Nikad prije nisam je spremila na taj način, ali baš sam nekako bila inspirirana. Puno je jednostavnije nego što se činilo. Na teleću šniclu staviš sloj špinata, zarolaš, pričvrstiš koncem i onda poklopljeno folijom pečeš oko sat vremena. Kad se ti zamotuljci kasnije narežu na kolutove, izgleda fantastično. Pire-krumpir sam uz to servirala baš onako kao na fotografiji uz recept – u dva otočića koja sam oblikovala modlicom za krafne. Stvarno mi je došlo da ti pozvonim i kažem Susjed, dođite na ručak, skuhala sam nešto što treba podijeliti, toliko je dobro izgledalo. Ali nisam, naravno. Ima vremena. Uvijek to mogu ponoviti, sad kad sam isprobala recept.
Vidiš, i na tome ti mogu biti zahvalna. U trideset sedmoj otkrivam čari pravog kulinarstva. Jer, znaš, odrasla sam na ćušpajzima. Sad bi me Tereza sigurno ispravila i rekla Kaže se varivima, a ne ćušpajzima. Ona se voli književno izražavati. Razumijem ja to. Ostala je trudna na drugoj godini književnosti, i nikad se nije vratila na faks. Ona nam u Zavodu dođe kao lektorica. Ne mislim službeno, nego onako, kad mi nešto krivo kažemo. Ne možeš biti lektorica sa srednjom školom. Meni zna reći da sam joj najbolja učenica, da sam jako napredovala otkad je slušam. Ne znam je li to istina, ali znam da prilično pazim na izražavanje otkad me ona upozorila na neke pogreške.
Mama je stalno kuhala ćušpajze. Dobro… variva. Varivo od mahuna, varivo od kupusa, varivo od kelja, varivo od poriluka, čak i varivo od krastavaca. I grah, naravno. I mene je naučila. Ako me ičemu naučila, onda me naučila tome. No nećemo o njoj. Samo sam htjela reći – ako voliš variva, nemaš brige.
Ti vjerojatno jedeš na poslu. To sam zaključila po vrećicama bez kojih u radne dane najčešće dolaziš doma, a i po tome što se uvijek vraćaš nakon što je radno vrijeme odavno završilo. Tad je već prekasno za ručak. Tko zna, možda moraš raditi i prekovremeno. Često mi djeluješ umorno kad se vraćaš. Ujutro ne. Ujutro kad se sretnemo na stubištu, uvijek si svjež i izgledaš odmorno.
Mogao bi biti arhitekt. Iako… arhitekti vjerojatno žive na boljim adresama. Ne kažem ja da je naš kvart loš, ali ipak je to nekakva periferija. Bit će da ipak nisi arhitekt, ali mogao bi biti projektant. Ne znam zašto, ali uvijek kad te zamišljam na poslu imam tu sliku – kako nešto crtaš za velikim stolom. Znaš one malo nakošene stolove za koje su pričvršćene visoke lampe? E, to. To ti nekako baš pristaje. Ne kažem ja da sam u pravu. Mogao bi biti bilo što, iako sam sigurna da nisi, recimo, automehaničar ili građevinac. Imaš ruke koje ne rade ništa teško ili prljavo. Lijepe, njegovane ruke. Čovjek bi mogao pomisliti da si glazbenik, ali to sam odbacila jer te nikad nisam vidjela s instrumentom, a i čula bih već neko sviranje kroz ovaj propuh naših ventilacijskih otvora.
Uglavnom… ne znam što si, ali znam dosta toga što nisi. Već imam cijeli popis. Popis u glavi, da ne misliš da sve to pišem. Nisi arhitekt, nisi glazbenik, nisi automehaničar ni građevinac. Sigurno nisi ni liječnik, imao bi dežurstva i noćne smjene. Nisi ni odvjetnik, i to sam sigurna. Nikad te nisam vidjela u odijelu, a morao bi ga obući barem za sud. Nisi ni profesor, oni imaju kraće radno vrijeme. Zbog radnog vremena znam i da nisi konobar, vozač tramvaja, trgovac, portir, a bogme ni umjetnik. Slikari, kipari, glumci, pisci – oni ne izlaze u sedam i petnaest iz kuće, a već bih te valjda i negdje u novinama ili na televiziji vidjela. Vidiš koliko se toga može saznati metodom eliminacije.
Možda si službenik u nekoj državnoj firmi, kao ja. Možda je samo neki drugi zavod u pitanju. Zavod za statistiku, recimo. Iako… meni je zbilja svejedno. Svaki je posao za ljude. Ja ti ne patim od tih stvari – diploma i drugih formalnosti. Posao imaš, a to je danas najvažnije. Ma i da nemaš, snašli bismo se. Što se zaposlenja tiče, ja sam na izvoru informacija. Tek toliko da znaš.
***
Prije sam voljela vikende. Nije baš da sam ih mudro koristila, ali barem sam bila sretna da dva dana ne moram u Zavod. Sad mi je vikend nekako dug. Isprobam neki novi recept, gledam televiziju, pospremim i tako. Pogledam je li tvoj auto na parkiralištu. Ako je tamo, mirnija sam. Ako nije, počnem se brinuti.
Evo, recimo danas. Ustala sam oko osam i već prije nego sam skuhala kavu primijetila sam da ti auta nema. Gdje se uopće ide nedjeljom prije osam ujutro? Nije baš neko vrijeme za izlet, zahladilo je i miriše na snijeg. Možda si išao posjetiti majku, to mi je bilo najlogičnije objašnjenje. Dobro, vjerojatno imaš i prijatelje s kojima se povremeno nađeš nedjeljom.
Pila sam kavu u kuhinji, gledala kroz prozor i malo razmišljala o tebi. Dobro, nije da ne razmišljam i inače, ali jutros sam se malo vratila na početak. Pokušavala sam se sjetiti kad sam počela ovako razgovarati s tobom. Nije to bilo odmah kad si se doselio. Vidjela sam ja taj kamion za selidbe i shvatila da se netko useljava, ali tada nisam mislila da će biti važno. Da bar jesam. Mogla sam, recimo, obratiti pažnju na namještaj, na stvari koje nose na drugi kat. Mogla sam danas znati kakav ti je kauč umjesto da zamišljam neki neodređeni. Svašta sam mogla poloviti da sam znala da će mi zatrebati.
I kad smo se počeli sretati na stubištu, nije mi odmah bilo jasno. Ja ti se inače uopće ne obazirem na susjede. Dobro, pozdravim ih kad se sretnemo, ali izbjegavam upoznavanja, druženja i takve stvari. Uglavnom su to neki obiteljski ljudi ili starci kojima djeca dolaze u posjet nedjeljom i blagdanima. Takvi onda povedu svoju djecu, muževe i žene pa stalno imamo buku po hodnicima. Meni ti je to previše ljudi. Ne mislim da imamo išta zajedničko osim adrese, pa čemu onda upoznavanje? Nas dvoje smo druga priča. Sami smo, i gotovo nitko nam ne dolazi. Tek nakon petog ili šestog Dobro jutro pomislila sam da nije slučajno što se srećemo na stubištu svakog jutra. Tek sam tada obratila pažnju na tebe i malo-pomalo shvatila da i ti živiš sâm. Dobro, ima u našem ulazu još samaca, ali svi su puno stariji ili puno mlađi. Mi smo, rekla bi Tereza, ista dobna skupina. Mogao bi imati oko četrdeset, najviše četrdeset pet. Stariji si od mene tri do sedam godina, ovako odoka. Ako si ikad pomislio da je to previše, zaboravi. Meni je taman. Tek toliko da znaš.
Možda si bio oženjen, ali djecu sigurno nemaš. Naša referentica Elvira je rastavljena i djeca joj svaki drugi vikend odlaze k tati. Tako je sud odredio. Tebi nikakva djeca ne dolaze. Draže mi je da nemaš djecu. Nemoj me krivo razumjeti, nemam ja ništa protiv djece, ali zbog njih bi morao stalno kontaktirati s bivšom ženom, što zna biti komplicirano. Da ne kažem kako je komplicirano da djeca prihvate novu ženu u tatinom životu. Maćehu. I sama riječ zvuči užasno. Ne bi mi se sviđalo nekome biti maćeha, iako… na sve se živ čovjek navikne.
To što nemaš djecu može značiti da ih želiš, samo što još nisi sreo ženu s kojom bi ih imao. Mislim… znam da nisam u cvijetu mladosti, ali danas je normalno roditi prvo dijete u mojim godinama, pa i kasnije. I meni je to neostvarena želja, tek toliko da znaš.
Nije te bilo sve do večeri. Oprala sam sve prozore. Nije mi to bilo u planu, ali tako sam barem imala osjećaj da usput, dok te čekam, radim nešto korisno. Oprala sam i zavjese. Imam one koje ne treba peglati pa sam ih vratila na karniše čim je centrifuga završila. Nije dobro da ostanu u perilici jer se zgužvaju ako ih odmah ne objesiš. Dobro, to te vjerojatno ne zanima jer ti nemaš zavjese. Kad ulazim u zgradu, uvijek bacim pogled na tvoj prozor na drugom katu. Rolete su ti u to doba dana podignute do kraja i vidi se da iza nema zavjesa. Vjerojatno ih spustiš navečer, inače bi oni iz zgrade nasuprot imali pogled u tvoju dnevnu sobu čim se upale svjetla. Nitko ne voli biti tako promatran. Iako… moram priznati da sam više puta poželjela živjeti baš tamo, u zgradi preko puta, odakle bih imala dobar pogled na tvoj prozor. Samo, onda te ne bih susretala na stubištu pa mi to ne bi bilo od velike koristi.
Dobro je da nam prozori dnevne sobe imaju ugrađen nosač sa štrikovima za sušenje rublja. I to mi je, da se tako izrazim, neki prozor u tvoj život. Pretpostavljam da i u stanu imaš stalak za sušenje jer zbilja rijetko nešto staviš na taj vanjski, ali dogodi se tu i tamo – vjerojatno kad opereš veću količinu pa ti ne stane sve unutra. Neki dan si objesio dva para traperica, tri majice i nekoliko pari čarapa. Vidiš, primijetila sam da donje rublje skrivaš od tuđih pogleda. I ja tako radim. Bilo bi mi neugodno da cijelo susjedstvo ima pogled na moje gaćice i grudnjake pa to objesim na sušilicu iznad kade.
Tvoje traperice i majice visjele su vani tri dana. Ne vjerujem da se radi o nemaru, nego vjerojatno samo o tome da se u ovo doba godine sve suši sporije. Vjerojatno si u ta tri dana više puta pipao da provjeriš je li rublje suho, ali to sam propustila. Na ovako niskim temperaturama nije pametno dežurati na otvorenom prozoru.
Danas se kod tebe ništa ne suši. Nikakva znaka života nema odozdo.
Ne znam gdje si proveo cijelu nedjelju, ali nadam se da ti je bilo lijepo. Nisam ti ja od onih žena koje misle da muškarac stalno mora biti doma. Neka on ima svoje hobije, prijatelje, stvari u kojima uživa i bez mene. Bitno je da se vrati kući. Ovako kao ti danas.
***
Jutros nam se sve poremetilo. Zbog snijega. Ti si izašao ranije nego inače, a ja sam, glupača, smetnula s uma da moraš očistiti snijeg s auta pa sam krenula u uobičajeno vrijeme. Ovo nam je prvi zajednički snijeg pa se nisam snašla u novoj situaciji. Ne znam kako ti, ali ja se teško nosim s promjenama.
Onda sam se još na trećem katu zadržala misleći da kasniš. Kad sam napokon izašla, vidjela sam te na parkiralištu kako pomalo ljutito otkopavaš auto iz snijega, ali ti mene nisi vidio. Možda bi mi barem mahnuo da jesi, iako nisam sigurna. Falilo mi je tvoje Dobro jutro, pogotovo nakon dva dana apstinencije.
Kad je autobus stigao, još uvijek si bio zatrpan. Mučilo me da ćeš zakasniti na posao, ali da nisam ušla u taj autobus, zakasnila bih ja. Osim toga, i da sam ostala, što sam mogla? Ne mogu ti samo tako ponuditi pomoć, mislio bi da sam prolupala.
Odmah sam znala da će dan biti grozan. Znala sam to već u sedam i petnaest, a u sedam i dvadeset pet pogotovo. Mrzila sam i snijeg i ljude koji su se naguravali u autobusu, a najviše samu sebe. Mrzila sam i svoju majku koja me ismijala kad sam rekla da bih trebala položiti vozački. Jer, razumiješ, mogla sam i ja imati svoj auto tamo na parkiralištu.
Da, dobro si čuo – ismijala me. Uvest će novi prometni znak: Pazi, Katarina na cesti! To mi je rekla u osamnaestoj, kad sam htjela upisati autoškolu. Povjerovala sam joj, kao i sve drugo. Ne znam u čemu je bio njezin problem sa mnom. Znam da je tata otišao dok je bila trudna sa mnom, ali što ja imam s tim? Kako bih ja mogla biti kriva za to kad me još nije ni bilo na svijetu? No očito je da sam ipak nešto bila kriva, jer moja sestra – to je sasvim druga priča. Ona je položila vozački. I fakultet je završila. Njoj nije spominjala nove prometne znakove niti joj je rekla Nije, draga moja, fakultet za tebe. Ali neću o njoj. Spominjem je samo zato što sam se jutros toga sjetila u autobusu. Tako to ide kad dan od početka krene ukrivo.
Na poslu se samo nastavilo. Na šalteru me neka žena pola sata uvjeravala da je ona idealna kandidatkinja za posao u jednoj agenciji koja traži stručnog/u savjetnika/icu za financije i računovodstvo. Ne znam jesi li znao, ali po novome uvijek moramo koristiti oba roda za bilo koje radno mjesto. Ako napišeš, recimo, samo savjetnik ili, recimo, samo konobarica, kršiš Zakon o ravnopravnosti spolova i natječaj se zbog toga može poništiti jer se kandidati/kinje mogu žaliti. Tereza je i prije Zakona gunđala zbog toga, pa je sad napokon došla na svoje.
Uglavnom… žena me se dohvatila kao da sam ja odgovorna za ono što piše u oglasu i kao da ja odlučujem o upućivanju kandidata na slobodna radna mjesta. Kao da ja mogu prepraviti fakultet, magisterij, akademija, doktorat u srednja škola. Stvarno sam se trudila ostati smirena, iako su mi već od sedam i petnaest ujutro svi išli na živce. Pozovite mi svog šefa! urlala je na mene dok sam joj pokušavala objasniti da ja ni o čemu ne odlučujem, ali da će se uzalud javiti na taj oglas. Došlo mi je da dodam Osim ako ne falsificirate diplomu, ali to, naravno, ne smijem reći. Došlo mi je i da joj kažem da krši Zakon o ravnopravnosti spolova kad kaže šefa, jer mi imamo šeficu. Ustvari rukovoditeljicu. Naravno da joj ni to nisam rekla, bilo bi besmisleno. Na kraju sam morala zamoliti Franju da odglumi šefa. To radimo u sličnim situacijama jer bi šefica poludjela da je zovemo zbog takvih luđaka. Točnije, luđakinja. A kad moram nešto moliti Franju, možeš misliti kako mi je. Poslije se uvijek ponaša kao da mi je napravio veliku uslugu i kao da sam mu dužna. Sigurno će već sutra produžiti pauzu za sat vremena i tražiti od mene da ga pokrivam.
Oprosti što te gnjavim svim tim glupostima, ali morala sam se nekome izjadati. Lakše je čovjeku kad ima kome reći što ga muči. Dobro, nije da sam ti baš rekla što me muči, nego sam vrtjela u mislima ono što bih ti mogla reći da si ovdje. S mislima sam nekako najsigurnija. Dok su mi u glavi, imaju oblik i smisao. Zvuče kao lijepo pismo. Da progovorim, vjerojatno bi mi pola toga poispadalo iz rečenica.
Tko zna kakav je bio tvoj dan. Vidjela sam kako je započeo – ne baš sjajno. Sigurno nije nimalo zabavno po toj hladnoći u rano jutro čistiti snijeg s auta. Tek toliko da znaš, ja volim slušati. Ne bi me nikad zamorilo da mi pričaš kako si proveo dan, pa da je bio najgori na svijetu. Ne vjerujem da možeš biti kao Zvonko. Taj se stalno nešto tužio i uvijek su mu drugi bili za sve krivi, a najčešće ja. Pitam se kako sam s njim izdržala pet godina. Pet godina torture, a na kraju on mene ostavi!
No dobro, nije da se žalim. Za mene je sreća da me ostavio jer kome takav muškarac uopće u životu treba. Ponekad nas krivi ljudi napuste da bi nam u život ušli pravi. Naprave za njih mjesta. Otkad si se ti doselio u naše stubište, još više vjerujem da se stvari baš tako događaju i da ništa nije slučajno.
***
Baš je bilo dobro čuti tvoje Dobro jutro nakon tri dana pauze. Drago mi je što mi ne kažeš Dobro jutro, susjeda. Susjeda je bilo tko pa bi zvučalo kao da ti je svejedno. Kad kažeš samo Dobro jutro, zvuči mi kao da želiš znati moje ime, da bi ga rado dodao u pozdrav.
Ja sam tebi, zapravo, olakšala stvar. Ako se samo popneš na četvrti kat, znat ćeš moje ime i prezime. Ljudi na vrata obično stavljaju samo prezimena, a ja sam dodala i ime za svaki slučaj. Ionako ne podnosim svoje prezime. Bauković. Stvarno ne zvuči ohrabrujuće. Vjeruj mi, kad se poželim udati, to je uvijek zbog prezimena. Tako bih ga se rado riješila. Katarina Kovač – zamisli samo kako to dobro zvuči. Nemoj se sad brinuti, to ja samo onako isprobavam. Ne treba meni brak ni papiri. Ne kažem da ne bi bilo lijepo udati se i biti službeno nečija žena, ali, kao što sam ti već spomenula, ne patim ja od formalnosti.
Sigurna sam da si me već koji put primijetio na prozoru, tako da znaš da sam dva stana iznad tvog. Ako te zanimalo, mogao si se popeti dva kata iznad i vidjeti kako se zovem. Gazda ne zna da sam preko njegove pločice, preko onoga Mandić, nalijepila svoje ime i prezime. Nedavno sam to učinila. On ne mora ni znati. Računi ionako stižu u sandučić, a on nikad ne dolazi u stan. Njemu je samo važno da mu na račun uplatim njegovih dvjesto eura petnaestoga u mjesecu.
Da, ja sam ti ovdje podstanarka. Doselila sam se prije dvije godine, kad smo Zvonko i ja prekinuli. Dobro, kad me ostavio. Pet godina živjela sam kod njega. Kad sam morala otići, vratila sam se nakratko mami, ali to je bilo… ma bolje da ti ne pričam. Sestra je baš bila rodila i mama je odlučila da će pozvati nju i muža da dođu s djetetom živjeti kod nje. Ne dolazi u obzir da se stišćete u svojih četrdeset pet kvadrata s djetetom, rekla im je. Dijete mora imati svoju sobu. A vidiš, ta soba koju dijete mora imati zapravo je soba koju sam ja mogla imati. No nema veze, ne bunim se ja. I tih mjesec dana kod mame bilo mi je previše. Istina, nije mi bilo svejedno kad je sestrin muž svojih četrdeset pet kvadrata iznajmio kolegi s posla a da mu nije ni palo na pamet da bih ja možda… Ma nema veze. Nećemo o tome.
Dobro je biti svoj na svome, ali može se biti svoj i na tuđem. Ovako kao ja. Što mi fali? Platim stan, platim režije i nije da mi baš puno ostane, ali barem nemam nikoga nad glavom. Imam mir. Nitko me ne pita, na primjer, što radim kraj prozora. Nikome ne moram objašnjavati zašto mi se baš jede teletina zarolana sa špinatom. Ako mene pitaš, dvjesto eura je sitnica prema onome što za njih dobivam.
Dobro, nije da mi se sviđa gazdin namještaj. Masivan je i malo ofucan, ali to su ionako samo stvari. Zapravo mi smeta jedino što krevet u spavaćoj sobi jako škripi. Ne mogu se ni okrenuti u snu a da se krevet ne oglasi. Da živiš u stanu točno ispod mog, vjerojatno bi koji put u noćnoj tišini čuo moj krevet kad imam nemirnu noć. Tada bi mi možda manje smetalo. Srećom pa nemam ljubavnika. Jer da imam, najbliži susjedi sigurno bi po škripi kreveta znali sve o rasporedu mog seksualnog života. Dobro, s ovim sam se ljubavnikom malo našalila. Nisam ti ja žena za ljubavnike. Tek toliko da znaš. Da bi netko dobio pristup u moj krevet, mora mi biti zbilja važan.
Ne mislim da griješim kad vjerujem da si kao ja. Mislim, da si najčešće sâm i da ne voliš biti u gomili. Dobro, sigurno imaš negdje rodbinu i pokojeg prijatelja, ali vidim ja da su i tebi tvoja četiri zida najdraža. U našem ulazu puno je ljudi kojima stalno netko dolazi. Ti nisi taj. Recimo, vrata do mene živi gospodin Matas. Sigurno ga znaš, uvijek trči po kvartu u trenirci. I on živi sâm, ali kod njega je stalno promenada. Ili mu dođe sin sa ženom i djecom, ili spremačica, a zna se dogoditi i da se kasno navečer ne vrati sâm pa mu gošća ostane do jutra. Bila je jedna, onako malo niža i kratke plave kose, koja mu je jedno vrijeme dolazila svaki drugi-treći dan, a onda je prestala. Poslije je bila jedna crvenokosa, dosta mlađa od njega. Čovjek voli društvo, ali voli ga i mijenjati. Meni ne smeta, neka svatko živi svoj život. Drago mi je da ti nisi takav. Vidiš, on je dosta stariji od tebe, a ti živiš puno mirnijim životom.
Kad smo se jutros pozdravili na stubištu, činilo mi se da je i tebi drago da nije napadao novi snijeg, da si mogao krenuti u uobičajeno vrijeme i da smo se sreli. Izgleda da ni ti ne voliš promjene.
***
Gdje si cijeli dan, Ozrene? Brinem se. Već je prošlo deset, a ti se još nisi vratio. Jutros je sve bilo kao i obično. Rekao si svoje Dobro jutro, kao i ja tebi, otišao desno prema parkiralištu i krenuo na posao. Ušla sam u autobus baš kad si dao lijevi žmigavac i izlazio na cestu, i još sam ti jednom vidjela profil jer sam ulovila mjesto na lijevoj strani autobusa.
Taj mi je profil baš dobro poslužio tako svježe zapamćen jer sam u autobusu mogla zatvoriti oči i opet zamišljati da se zajedno vozimo na posao. Nikad me ne brine što će ljudi u autobusu misliti zbog toga jer ih pola ima zatvorene oči. Dobro, drugi ih vjerojatno zatvaraju samo zato što do posla pokušavaju uloviti još koju minutu sna, a ne kao ja, zbog prizora koje priželjkujem. Ali to ionako ne zna nitko osim mene.
Kad sam se vratila s posla, podgrijala sam grah, ručala, a onda za kuhinjskim stolom lijepila u album neke stare fotografije koje mi stoje u kutiji još otkad sam se doselila. Kuhinjski stol mi je pored prozora, pa mi se tako činilo najzgodnije. Ostala sam tamo cijelo popodne i večer. Propustila sam seriju u osam, ali nije važno.
Stvar je samo u tome da se brinem da ti se nije nešto dogodilo. Da nisi u nekoj bolnici, bez ikoga da ti donese pidžamu, četkicu i takve stvari. Stvarno se nadam da si dobro.
Možda si otišao u kino. Ja volim kino, ali dugo već nisam bila. Prije sam znala otići s Elvirom, kad se ona friško rastala, ali u zadnje vrijeme baš mi se nekako ne izlazi. Ljepše mi je doma, pogotovo ako znam da si i ti dolje. Ima dobrih filmova i na televiziji. A nemam baš ni novca za izlaske, ako ćemo pravo.
Sve mi padaju na pamet neke misli od kojih bih se najradije rasplakala. Možda nisam trebala danas slagati te fotografije. Naišla sam na onu jednu tatinu koju imam, s mamom i Kristinom. Mene još nije bilo. Kristina na njoj ima godinu dana. Znam po svjećici na torti. Ona je imala barem taj jedan rođendan s tatom, ja ni to.
Neću te zamarati tužnim stvarima. Imaš ti sigurno i svojih briga. Nisam tip osobe koja kuka, samo sam danas tako nekako osjetljiva. Ne mogu si pomoći, prođe mi kroz glavu da si sad možda s nekom ženom. Jasno mi je da se to može dogoditi. Zgodan si muškarac, u najboljim godinama. Mislim, meni si zgodan. Meni se zapravo sviđaju ćelavi muškarci, ne znam zašto. Nisam to ni shvaćala dok tebe nisam upoznala. Sigurno ima i puno drugih žena koje to vole, i sigurno ih susrećeš. Inače ne razmišljam o tome, ali kad te ovako kasno nema, i to mi padne na pamet. Onda mi postane nelogično da si sâm.
Znam da će ovo sad zvučati strašno, ali teže bi mi palo to da si sad negdje s nekom drugom nego da si u bolnici. Naravno, pod uvjetom da si u bolnici zbog nečeg bezazlenog, što će brzo proći.
Grozna sam, znam, i sreća je da me ne možeš čuti. Što mogu kad si mi tako prirastao za srce.
Kad su me fotografije rastužile, počela sam razmišljati o tome kako bih ti trebala ostaviti pismo u sandučiću. Kako bih ti trebala dati do znanja da mi se sviđaš, prije nego te neka druga ugrabi. Onda sam se sjetila da imamo dva Kovača i da mi se može dogoditi da onaj krivi pročita moje pismo. Tek kad sam zaključila da bih ti mogla pismo gurnuti pod vrata, počela sam razmišljati o tome što bih ti uopće napisala.
Dragi Ozren! Vidiš, morat ću pitati Terezu piše li se Ozren ili Ozrene, da ne pogriješim. Ja sam Katarina i živim na četvrtom katu. Ne, nije dobro. Kao prvo, uopće nisam sto posto sigurna da si Ozren. Ako si Darko, mislit ćeš da se pismo ne odnosi na tebe. Ali, čak i da znam da je to tvoje ime, što bi u tom pismu trebalo pisati? Kad bih ti napisala što osjećam, mislio bi da sam skrenula, da sam luđakinja koja će ti u kuhinji ostaviti skuhanog bijelog zeca u loncu, kao ona ljubavnica iz filma. Samo bih te uplašila. Ne znam, možda i nije tako. Možda ti čekaš moje pismo. Možda provjeravaš sandučić u nadi da ćeš ga naći. E, onda bi pismo stvarno imalo smisla. Ali, znam ja da nije tako. Već bi ti meni rekao više od Dobro jutro. Dodao bi neku rečenicu. Recimo Hladno je danas, zar ne? Ili Rade li i vaši radijatori slabo kao moji? Dobro, možda si sramežljiv. Možda čekaš da žena napravi prvi korak. Zato i razmišljam ponekad o tom pismu.
Možda bih trebala napisati samo Pozdrav od susjede s četvrtog kata. Ne moram se potpisati. Ti bi me onda sljedećeg jutra na stubištu mogao pitati Jeste li ono bili vi? Ma sad bih pristala i na to da se osramotim pred tobom, samo da se vratiš kući. Samo da vidim tvoj auto na parkiralištu.
Ovo nam se bilo dogodilo i prije dva mjeseca, sjećaš se? Bila sam luda od brige. Ujutro kad sam se probudila, ako sam uopće išta spavala, auta ti još uvijek nije bilo. Pitaj Boga gdje si spavao te noći. Vratio si se tek sljedeći dan poslije posla. Nije ni važno, nije se ponovilo. Do danas. Ali tada, prije dva mjeseca, zapravo sam shvatila da tu nešto ima, jer se nikad nisam tako uplašila za nekoga. Tada mi je postalo jasno da za mene nisi tek običan susjed kojeg susrećem na stubištu i da je između nas dvoje nešto dublje i veće. Danas mi je još teže i još se više brinem. Sutra je radni dan, a ni jedno se od nas dvoje neće naspavati.
***
Nemam pojma u koje si doba noći došao, ali znam da si, makar i kratko, spavao kod kuće. Auto je jutros bio na svom mjestu. Meni je sreća da imaš baš takav auto pa ga lako prepoznam. Ja ti se u aute uopće ne razumijem, ali zlatni Twingo prepoznala bih na kilometar. Samo je još jedan zlatni auto na parkiralištu, ali taj je puno veći pa se ne mogu zabuniti.
Pričekala sam malo na odmorištu između drugog i trećeg kata dok ne čujem ključ u tvojoj bravi, pa sam se od drugog do prizemlja spuštala iza tebe. Dva kata s tobom, nakon što si mi rekao Dobro jutro. Trebala bih to češće tako namjestiti.
Nakon toga odmah sam počela misliti da će sve biti u redu s nama.
Draže mi je kad hodam iza tebe, bilo bi mi malo neugodno da ti cijela dva kata imaš pogled na mene. Nisam sigurna sviđa li ti se moj kaput. Možda bih trebala kupiti novi. Ovaj je malo demode. Mislim da mi treba neka veselija boja. Možda crvena. Žene u crvenom teško je ne primijetiti. Da, kupit ću crveni kaput. Istina je da bi ovaj koji imam mogao izdržati još koju zimu, ali jednom se živi. Imam karticu, kupit ću ga na rate. Nikome ne moram polagati račune.
Ti si uvijek dobro odjeven. Lijepo ti stoji ona siva jakna od perja i traperice. Uvijek si u trapericama, a ja ih volim. I ja bih ih rado nosila, ali one koje imam postale su mi tijesne. I Zvonko je dosta kriv što ih ne nosim kao prije. On mi je stalno govorio da je žensko u trapericama isto što i muško u suknji. Žensko mora izgledat ko žensko, stalno mi je ponavljao, a ja sam žena koja voli ugoditi svome muškarcu. Glupača. Nemoj me krivo shvatiti, molim te. Ne mislim da sam glupača zato što sam htjela ugoditi muškarcu, nego zato što sam htjela ugoditi njemu. Tek toliko da znaš. On to nije zaslužio.
U početku nije tako izgledalo pa sam se krivo postavila. Prvo se vrijeme pravio gospodin, čak mi je i cvijeće kupovao. Ustvari, budimo realni, ne baš cvijeće, nego kaktuse. Dobro, priznajem, pravila sam se da mi se sviđaju iako zapravo mrzim kaktuse. Biljke na koje se možeš samo nabosti nisu mi favorit, ali njemu su kaktusi iz nekog neobjašnjivog razloga dragi pa je mislio da ih i drugi moraju voljeti. Bilo je lijepo dobiti neki poklon, bilo kakav, pa se nisam bunila. U tom me razdoblju još znao nečim iznenaditi. Recimo, vodio me u kino i u restorane. Tada sam imala trideset godina i mislila sam Evo čovjeka s kojim ću se skrasiti. Ali vraga.
Oprosti, znam da nije lijepo pričati o bivšima, pogotovo ne loše, ali teško bi bilo reći nešto lijepo o Zvonku nakon svega.
Tvoje bivše o tebi sigurno govore lijepe stvari. Ti si jednostavno takav, vidim to. Dobričina. Moj tip. Imaš meke i blage crte lica i pomirljivo držanje. Nema u tebi ni trunke grubosti. Evo vidiš, danas kad si se vraćao s posla, a vratio si se puno ranije nego inače, malo poslije mene, vidjela sam kako si stao i gledao za onom promrzlom mačkom koja je skočila s kontejnera i pretrčala ulicu. Grubijani to ne rade. Njih baš briga za mačke lutalice. Ne sjećam se da je Zvonko ikad obratio pažnju na neku mačku. Njemu su se sviđali pitbulovi, oni ružni psi za koje nikad ne znaš hoće li te iz čista mira rastrgnuti.
Vratimo se trapericama. Možda bih trebala kupiti broj veće. Iako, budimo realni, trebala bih smršaviti. Znam, znam, imam desetak kila viška, možda i malo više, ali riješit ću to. I u tome je Zvonko odigrao svoju ulogu. Ženu moraš imat za šta uhvatit, govorio bi kad bi mi htio dati do znanja da mi fale obline. Na početku naše veze bila sam prilično vitka. Ja to ne razumijem. Prvo sam mu bila lijepa, a poslije je stalno imao neke prigovore. Kad sam imala dužu kosu, sviđala mu se kraća, kad bih se ošišala, rekao bi da mi bolje stoji duga. Tako je bilo i kad sam se udebljala, iako je prigovarao dok sam bila vitka. Znam, mogla sam već izgubiti te kile u zadnje dvije godine – a ja sam nabacila još koju. Jednostavno nisam bila motivirana, nekako sam se opustila. No riješit ću ja to, ne brini. Elvira mi je preporučila da ne miješam ugljikohidrate i bjelančevine, ona je tako smršavila deset kila bez problema. Samo treba paziti da se meso, riba i jaja ne jedu s kruhom, rižom, krumpirom i tjesteninom nego s povrćem. Ne čini se uopće teško, moram samo napraviti plan i početi.
Tebi to ne treba. Ti si baš onako… šlang. Nije ni čudo kad tako malo jedeš. Vjerojatno ti je onaj obrok koji pojedeš na poslu jedini. Dobro, možda navečer kod kuće pojedeš neku paštetu, hrenovke ili slično. Vjerojatno ne jedeš na kauču, kao ja kad gledam seriju. To je stvarno grozna navika, ali kad čovjek živi sâm, prestane se brinuti oko takvih stvari.
Baš bi bilo lijepo da možemo zajedno otići u šetnju, to je isto dobro za liniju. Mislim da bi nam oboma dobro došla neka fizička aktivnost. Svašta bi nama dobro došlo, ali ne može čovjek imati sve što poželi. Ja sam se na to navikla. Navikla sam se i na tebe, ali to mi se baš nekako sviđa.
***
Hajde da i ja nekad dođem s posla poslije tebe. To se stvarno rijetko događa, da je zlatni Twingo već tamo kad ja dolazim. Danas nije bio samo zlatni Twingo, nego i rublje na vanjskoj sušilici. Kad znam da si kod kuće, neugodno mi je gledati u tvoj prozor dok prilazim zgradi. Bojim se da ćeš biti ondje pa da ćeš vidjeti kako gledam. Ili se zapravo bojim da nećeš biti ondje, jer bih htjela da budeš. Zato nisam dobro proučila rublje na tvojoj sušilici tada, nego tek poslije, sa svog prozora.
Kasnila sam zbog kaputa. Ne znam zašto sam zapela baš za crveni, ali crveni kaput koji mi dobro stoji nije lako naći. Isprobala sam ih nekoliko, ali nijedan mi nije stajao kako treba. Ili mi je bio preuzak na bokovima, ili prekratak za moja jaka koljena, ili je boja bila prejarka. Ne znam, možda je stvar u frizuri, u boji kose. Poblajhana plava baš ne ide uz crvene kapute, možda bih se trebala malo potamniti.
Umorilo me to hodanje po dućanima, a i bila sam gladna pa sam zaključila da ne moram to baš danas. Elvira ima stila, molit ću je u ponedjeljak da mi oko toga pomogne. Ne samo zbog stila, nego i zato što ona zna moju situaciju. Mislim na financijsku situaciju, ne na situaciju s tobom. Za tebe nisam rekla još nikome. Tek toliko da znaš.
Kad bi mi Zvonko vratio dug, mogla bih bez problema kupiti i taj kaput i još svašta drugo. Da, to ti još nisam spomenula, a nisam jer mi je neugodno kako sam bila glupa. Kad smo živjeli zajedno, trebao mu je novac za ulaganje u posao. Zvonko se bavi poker-aparatima. Znaš one aparate po kafićima u koje ljudi ubacuju kovanice da bi odigrali neku igru? E, to. Mislio je da treba malo proširiti posao, kupiti još koji aparat, a nije imao novca. Ja sam imala. Znam, znam, glupa sam što sam mu uopće rekla za svoju ušteđevinu, ali činilo mi se da nije u redu skrivati takve stvari od čovjeka s kojim živim i za kojeg sam se, kao, trebala udati. Znao je za moju štednju. Kad sam mu dala tih deset tisuća eura, meni se to činilo kao ulaganje u zajedničku budućnost, iako je rekao da će mi vratiti kad aparati počnu donositi novac. U ratama, kako zarada bude pristizala. Možeš mislit.
Bolje da ne pričam o tome, odmah se uzrujam. Što misliš, zašto imam onaj stari kaput? Ima mu sigurno deset godina. Odricala sam se svega bez čega se može još otkad sam primila svoju prvu plaću. Da sam barem tih deset tisuća potrošila na garderobu, cipele i torbice! Sad se ne bih morala brinuti oko toga kako ću izgledati kad se ti i ja sretnemo na stubištu.
Znaš, kad sam se danas penjala od prizemlja do prvog kata, srce mi je lupalo kao ludo. Ne znam zašto mi se činilo da ćeš me na svom katu dočekati, kod otvorenih vrata svoga stana. Blesava sam, ali to je valjda bilo zato što sam znala da si kod kuće, a obično nisi kad se ja vraćam. Bilo je tiho kod tebe kad sam prolazila. Čini mi se da ni ti ne slušaš glazbu, ili barem ne glasno kao neki naši susjedi. Možda si gledao televiziju. Ponekad se zabavljam pogađajući koji program gledaš, pa pomislim kako možda gledamo isti. Dobro, ti sigurno ne gledaš seriju u osam, ali neke emisije sigurno smo već zajedno pogledali. Ja ti, recimo, ne gledam utakmice, ali nemam ništa protiv nogometa, tek toliko da znaš. To je muška stvar, i ja to poštujem i razumijem. „Dnevnik“ ponekad pogledam, iako mi sve to ide na živce. Samo loše vijesti i nesreće, ali opet čovjek mora biti bar malo upućen.
Kad gledam vijesti, uvijek pomislim da si i ti sada sigurno na svom kauču, točno dva kata ispod mene. Sad kad smo imali izbore, pitala sam se jesi li glasao i za koga. Te nedjelje auto ti je cijeli dan bio na parkiralištu, ali glasačko mjesto je blizu pa si mogao otići i pješice. Ja nisam otišla. Nije mi se dalo, a i nekako mi se činilo pogrešnim dati svoj glas bilo kome. Iskreno, idu mi na živce i desni i lijevi, i svi ti drugi koji stalno nešto obećavaju, a ništa ne ispune. Zbog njih se ne isplati nedjeljom izaći iz kuće, pogotovo ako je tvoj auto na parkiralištu.
Meni stvarno nije važno za koga si glasao. Svejedno mi je. Ako sam i mislila o tome, to je bilo samo zato što sam pomislila da bi ti, ako si nekakav „veliki Hrvat“, moglo smetati moje prezime. Vidiš kakve sam ja sreće – jedino što sam ikad dobila od svoga oca je to srpsko prezime. To što mi je majka Hrvatica i što se ja sama smatram Hrvaticom nikom ništa. Srbiju sam u životu vidjela samo na televiziji. Tek toliko da znaš. No zbilja ne vjerujem da si nacionalistički nastrojen. Jednostavno nisi taj tip. Imam ja nos za te stvari. Takve prepoznajem na kilometar.
Sutra ćemo spavati duže. Možda odem na tržnicu kao i obično subotom, iako mi zapravo ništa ne treba. Imam glavicu kupusa u frižideru, ali bilo bi dobro isprobati neki novi recept. Nikad se ne zna kad će zatrebati. Tereza mi je, recimo, hvalila ličke šnicle. To su ti juneći šnicli koji se prvo pohaju, a onda kuhaju tako pohani s lovorom i bijelim vinom. Uz to ide kuhani krumpir. Tereza mi je sve objasnila i pomislila sam kako bi se tebi takvo jelo sigurno svidjelo. Ona kaže da meso bude tako mekano da se topi u ustima.
Baš bi to bio dobar subotnji ručak za dvoje.