ČOVJEK ALARM
On ide i zvoni
bučniji od paradne glazbe.
Na trenutke zvekeće
poput kovanica koje se rasipaju po podu.
Naslijedio je sako od pokojnog djeda.
Sivi sako zakrpljenih laktova.
Naslijedio je daidžinu košulju,
očeve stisnute usne
i izlizanu šahovsku tablu.
Naslijedio je žene u crnini.
One ga ispraćaju u zvonjavu,
svaki dan
stoje na kućnom pragu i krše prste,
tiho mrmljaju molitve
kao da prate vojnika,
a on ide i zvoni
kao kakav odbjegli crkveni toranj.
OTAC ULAZI U VINOGRAD
Otac ulazi u vinograd podižući prašinu.
Namrgođeno gleda prema nebu.
Ne poznajem nikoga
tko s većom zebnjom
čeka vremensku prognozu.
Katkad se ozbiljno zakači s nebom.
Psuje teško i pjenušavo.
A onda opet
s osjećajem uzaludnosti
pogne leđa ka zemlji
i čini onoliko
koliko čovjek može učiniti.
PAS KOJI JE ZNAO VOZNI RED
Svakog dana, točno u 18:01,
ona počne da zavija.
Nekoliko sekundi poslije toga,
nedaleko od kuće prolazi vlak.
Ona poznaje vozni red.
Želi trčati snježnom šumom
i zato pozdravlja putnike
što iz velike mađarske ravnice
odlaze prema tamnim
balkanskim planinama.
KIŠOBRAN
Šareni krovovi koji se kreću ulicom
Jedini pokret otpora zgusnutom sivilu
Ne pristaju na klimatski poredak
Kao puževa kućica
Svuda se vuku sa svojim vlasnikom
Makar su nesrasli
Jedno su i neodvojivo
Ponedjeljkom
ili nekim drugim danom
zastaju na semaforu
mimoilaze se i gurkaju
gledano odozdo
to patchwork nebo
na trenutke spašava svijet.
KAPIJA
Kopne ostaci ljeta.
Zima je otpuhnula
listove kalendara.
Zmije čuvarkuće
svaka iz Mojsijevog
mađioničarskog rukava
hiberniraju ispod praga.
Kapija škripi
kao da izgovara dobrodošlicu
staračkim glasom nagriženim
od duhana i rakije.
Uđi u moj svijet
približi se očaju i radosti.
Svaka tajna je omamljujuća
gusta kao vino
i spremna da te napusti.
SAKSIJE
Keramički planeti
tvore biljnu galaksiju.
Život je moguć,
ali uvijek neobjašnjiv.
Godišnja doba su neumoljiva
u kutu dvorišta.
Kada cvjeta
život je mirisan i obojen.
U snu prelazimo na drugi svijet
iza cvijeća i lišća
ostaje drvenkasti kostur
poboden u zemljanu postelju.
KUTIJA ZA OLOVKE
Taj most me prvo podsjeti na buktinju.
U ratu su ga podigli
neki vrlo domišljati neimari,
narandžasti most
na crnoj keramičkoj rijeci.
Rijeka ne teče,
ona okiva most,
ona mu je obale za koje se drži
i nebesa u koja se diže
i ponor u koji pada
i izmišljeni grad
u kojem stoji.
Most je putovao
i sa njim nebesa i ponor
i izmišljeni grad
noseći poruku
nekog nepoznatog dječaka
jednom nepostojećem muškarcu
iz kuće koja je nestajala
u kuću koja je prodana.
RADNI STOL
Radni stol ima moje radne navike.
Tragove lakata i pepeo,
mrve hrane i lokvice pića,
česte promjene raspoloženja
podnosi batlerski trpeljivo.
Drven je i hladan, glumi mahagoni,
njegove čežnje su mi nepoznanica.
Pamćenje radnog stola je slonovsko,
život neuzbudljiv, ali, za razliku od ljudskog,
sasvim precizno svrhovit.
SMRT U TRAVNJU
Travanj se
kroz prozor zavlači
u sve kutove moje kuće,
ulazi u moga psa,
čupa mu jezik,
potvrđuje njegovu nemuštost.
Mačje krzno plamti,
lijeno i nijemo zijevaju
mali rođaci lava
na osunčanim predjelima
kauča s cvjetnim uzorkom.
Grdelin u kavezu
ispod susjedove strehe
jutros je ušutio.
U travnju se ne možeš skriti,
svjetlost te
poput uhode
nađe i u snu.
Prečesto
nemamo što reći,
obezjezičeni
ispred latičastog krajolika,
usred zelenih orgija,
u travnju.
Proljeće,
nimalo dostojanstveno
godišnje doba.
Previše smrti
stane ispod krova.
JUTRO U MAHALI
Jutro je, utorak,
proljeće debelo kao kastriran mačak.
Iza visokih zidova oko mahalskih kuća
budi se kašalj.
Lutajuće Celanovo oko
zapinje na vrhu bora
i tamo ostaje
proburaženo sunce
koje ispušta žućkast maslac svjetla.
Kuće, utvrde iznutra razorene.
Način na koji netko žvače hranu
zna biti nepodnošljiv.
U san se bježi
kao pred potjerom barbara.
Budi se nevoljko
i preko leđa oblači
teret kratkoročne budućnosti,
novac koji moraš izdvojiti za račune.
A zapravo noć ima boju kave.
Bivši proleteri započinju jutarnje svađe.
LEŽATI NA SUNCU
Ležati na suncu
može se učiniti zabavnim.
Tijelo postane mekano
kao engleski travnjaci.
Mada, moje tijelo,
nije pažljivo uzgojen vrt.
Više je riječ o kamenu,
koji je obrastao dračom.
Jedna je od najvećih zagonetki:
što učiniti s tijelom,
koje omekšava na suncu?
Neka se razgradi, proključa,
neka postane plinovito,
grijeh neka ispari, otrov i buđ
neka postanu kišonosni oblak.
Tijelu nema spasa, moj Bože,
ta kožna vreća duše nema šanse
koliko mir u svijetu kad ga zaziva
miss Bosne i Hercegovine.
Ležati na suncu, omekšati,
opustiti mišiće lica, oduzeti
rukama pravo na značenje.
Interval između dvije misli, erotika smrti,
dragocjena opuštenost, ništa.
NEPRAVEDNA PJESMA
za moju sestru
Ovo možda i nije pjesma.
Ovo je još jedno
jasno adresirano pismo
jer sve bi trebalo
biti pod morem
i nijemo, uvijek u soli,
makar kamen.
Dan je topao
kao ručak tek skinut s vatre.
Mostarsko ljeto vuče po sokacima
svoje u papuče obuvene noge.
Ovo je nepravda
jer iza sebe
ostavit ćemo samo budućnost.
Naša djeca
i djeca naše djece
na njoj će lomiti zube i srca.
Umjesto mora i tišine
nešto što se ne može oduprijeti suncu,
ovo pakleno ljeto.
I brbljivost.
Revolucionare koji će sve to dobro naplatiti.
To ćemo ostaviti.
I najtužnije sobe na svijetu.
Budućnost koja gori u plamenu prošlosti.
Nikakvo more.
Nikakvu tišinu.
Ništa tako dostojanstveno.
RUŠE MOJU KUĆU
Ruše moju kuću
tri žene iz Altmanovog sna
i jedan muškarac bez rebara.
Mijenjaju svijet
suncem opaljeni samouki neimari.
Udaraju maljem,
udaraju krampom
kroz proljetno popodne
varniči tristogodišnja istorija
velikog kamenog zida.
Sve je ogrezlo
u halapljivu svjetlost.
Priredio: Srđan Gavrilović
