Priviđa mi se Biljanino platno.
Priviđa mi se rijeka Rona
Što u Ženevsko uvire jezero
I izvire iz njega. I huj papljanskih gora
Sa sto i jednim zvjerom
I svojom jeseni zlatnom
Kao škripa staroga trona
Pod stražnjicom imperatora.
Ali ne prestajem misliti na jata
Pokojnika: postao sam luster
Pun mrtvih insekata.
Dok iz djetinjstva hatovi mi njište:
Od tvog svijeta osta tek strnjište.
No imam u glavi još ponešto živo.
Gdje se od zaludnosti sklanjam.
Recimo, stihovi Atura Remboa
Nezaboravniji čak od zavijanja
Sirena iz dana opsade Sarajeva.
Tu su da znam koliko su slabi
Moji: jedan sijevak
Njegovog duha bi
Bio dosta da se zapali
I Kumova slama.
Zaista, nije kao lama
Bilo krotak, ali
To je utjeha za njihove bližnje:
Takvi uviru u smrt i izviru iz nje.
I još pamtim, mada prepuna je hula
Duša, kao da je u blatnome rovu,
Normandijske ribare
Kojima je noću lampa na Floberovu
Stolu za rad u Kroaseu služila
Kao svjetilja kula.
Čak, za nesanice, nagnut nad svoj bezdan,
Na tren povjerujem, daleki moj brate,
Da zli bi duhovi, kad sunce izađe,
Iz vječitog leda mogli da mi vrate.
Gordanine lađe.
A nad svakom Polarna zvijezda.
Mada znam da, prije
No što i ja odem ispod ledine,
Sto žalosti će na srcu da mi se sjati
Od misli jedne jedine
I ledne poput zmije:
Više nikad sunce nju neće ogrijati
A mene zalud grije.
<17. 9. 2016, 19. 9. 2016.>
