“Ovdje izvire život”
Sjeni Slavka Marojevića
Ne pamtim čiji glas me zva
Iz zavičajne tmice
Da sutrašnjica moja sva
Prešla je u glas ptice,
Ili će biti golublji guk,
Nad mojim grobom, u tom kraju
Gdje i dalje je poštar vuk
Koji sa klisa golog tuli
Još od djetinjstva moga,
Gdje sa leševa iz minulih
Vijekova vrane još graju,
A na njih laje očev ogar,
Dok Ljuboviđa, mnogi buk
Pramaljetni joj, ili, prije,
Taj izasvjetski njezin huk
Iskonski, a ne ruka Boga,
Na okupu još drži svijet.
Zva me da vrbe, ko zeleni
Vatromet, dječja zjena gleda,
I trnjak koji brani meni
od sebe razmak bar za pedalj
Da smanjim, da žalim za danima
Munjevitim kao lasice,
Da naručim si jedan pošten
Vjetar sa Bjelasice,
Nek povjeruje duša da jošte
Svijeta, kakvog‑takvog, ima.
Da okusim od Prvog i da
Razorim javu i san do tla
Psovkama – svaka Boga skida
S neba – pored rakijskog kotla,
I da gledam, kao u sebe,
U kraj gdje tušta i tma anđela
I đavola iz iste loču
Kopanje, i da iznad vrela
Vukovića prikucam ploču:
Hier entsprignt die Leben.
I potom čujem cirik zebe.
Ne pamtim čiji glas me zva
Iz zavičajne tmice
U sutrašnjicu koja sva
(To ti je kao dvaput dva)
od rastanka biće.
Marko Vešović, Tri knjige, Buybook, Sarajevo, 2022.
