U Radimlji Muk, zaglušan ko zvono, Međ stećcima caruje, A u njemu se i ono Što mniš gotovo čuje. Ta misao ne sludi Nego te čak razgali: Dolaze‑odlaze ljudi Kao u moru vali. U ovom zemnom mraku Prostio sve ti bih rane Kad bi mi dao smrt laku Ko pad snijega s grane. Nakon sviju skitanja (Zaludu sebe tražiš!) – Mrtvi na tvoja pitanja odvrate šumom raži. I stupim na put pravi Koji me vodi kući Kad svijet zaboravim, o njemu pjevajući. Kurdi Vidjeh u snu Kurde, Njine djece kudre Dugo milovao Da bih opet znao oćutjeti prvu Ljubav za sve, da mi U današnjoj tami Njen knez (što podvlasti Naglo, ko cunami, Sve slasti, sve lasti, Sve snasti, sve cvasti, Čak blagovijesne) – Ne bi ovu mrvu Mozga silovao Jer bi htio, kao, Ili zbiljski, da me Svrsta među mudre I turi na provu Da odatle bljesnem No uz njegov amen. Što nije najpreče. Za rabotu ovu Svagda bjeh neudren Što Darinka reče. Neće pamet u dren. U to podne zaželjeh Da, umirući u smilju, Prvo za sobom, potom Za zemaljskom ljepotom, Pustim uzdah, dug milju. Dotad, dosta je oku Jasika koja, dok zebe Sama pod nebom, sebe Snijeva u potoku. Dosta je duši sjen lišća Napola suha klena I cika djetinja, čišća Nego za lađom pjena. Nikad zlatna me parica S neba tako ne tronu. Duša je pjana carica Katarina, na tronu.
