Čovjek p(l)jeva poslije rata Za Tvrtka Kulenovića popuhnul je hladni vetar hladni vetar od levanta i odnesal mari krunu Plemićke pelerine lišća Okrvavljene jesenjom giljotinom. Preskačem vjetrušinama izvaljena stabla Ljosnula kao političari Koji su podršku u bazi izgubili. Šuma ne šuška više ni jednom drevnom Istinom. Niti tajnom. Ptičiji krici oštri Ko ledenice. Tvrdo je i suro i šturo na svijetu. Svršeno je sa mnom predratnim kome je uzbibano Lisnato jednoličje Sličilo pojanju liturgijskom Koji je čuo kako srce njegovog djeteta Bije u brezi prenutoj razvigorom Kome su studen i inje pretvarali Grančicu svaku u koralj s Marine krune. Sada sve na šta ti oko padne – Besržno je i bezlično i bezoblično i bezokusno I bestemeljno i bezliječno i bezutješno Bezrepo i bezglavo. Sve ispuhalo kao bešika svinjska. Sve posivjelo kao lice čovjeka što je Tri noći i tri dana zaredom prekartao. Sve odjekuje ko prazna bačva Pod udarcima nadžaka. Posvuda glib prediskonski. Predadamski. (I pregršt ili dvije imena prijateljskih Kao kamenje po kojem duša koraca kaljugom). U svijet danas gledam s ustima stisnutim Kao kada se čisti rana. Il štala. Sve prometnu se u jeku prazne bačve Pod udarcima nadžaka. I u toj praznini: milioni Ljudskih ćelija što luče beznadežnost. A moja duša pusta je poput grada Iz kojega su pobjegli krajiški Srbi A hrvatske postrojbe još nisu u njega uljegle. Odsada ću praviti se da jesam ono Što jesam uistinu. Ostaje mi da svoju Bit nosim kao vlastitu krinku. Do kraja života na licu da nosim odsjaj Krvavog zalaska Jugoslavije A noću, kao konzul Andrićev, da koracima Mjerim crveni bosanski ćilim i pitam sebe: Šta radim ovdje I zašto nisam drugdje?