TO NISAM JA
To nisam ja. To su samo rime.
od vrela Ljubičina ostade tek huka.
Tužna, doboga, stvarka svaka. I njeno ime.
Tužno u duši. U stancu kamenu.
Tužno u Anka ptici.
Na svijetu je, ovom i onom,
Tužno ko noću u bolnici.
Mada i na stvar i na sjenu,
Znam biti lakom, još, kao ruka
Koja se pruža za poklonom.
To nisam ja već pregršti rima.
Miris lanjskog snijega u sutonskom pirku
Ne obećava Kamčatke ni Krima
Ali uvijek dostaje
Da bi prizvalo tugu što ostaje
Na mjestu s kojeg je otišao cirkus.
I u mojoj duši, dok pišem,
Ništa, ni nagradi ni kazni,
od tih časova božanski praznih
odavno se ne nada više.
Ali još imam želju jaku
Da stihove, za nikog, pravim
Zato što samo u dimnjaku
Fijuk vjetra je nekad bio pravi.
To nisam ja. To su sjećanja
Na utrnule sne i osjećanja.
Tim više drage.
Bješe li to njisak rage krilatog hata?
Ili, možebiti, krilate rage?
Bjeh li nevjernik koji uči za kišu dove?
Bješe li to kucanje u vrata,
Ili, sužanjsko, u zidove?
PRIČEŠĆE
Jesenje šuškanje lišća: to moje minule zore
i noći koračaju. Ka crkvi. Da uzmu hostiju.
Bivši otrovi u meni šume i sad
kao u praznoj školjci more.
Boli me sve od trena kad, u knjigu gostiju,
matičar me upisa.
Bilježi bar priviđenja, uz izlokanu cestu,
kojima je, u jesen, duša sklona,
priviđenja krasna nekad do suza. Lijepa poput hata
Ćamila Grobovića, što u naš dom donije
Darinku kao nevjestu.
Lijepo je sve što bijaše, jer je do iskona,
i dalje, odmaknuto. Bilježi ono kad, u stvari
svakoj, osjetiš prijatelja koji još s tobom nije
no svaki čas može stići. Bilježi zorine zari
što kažu da život bješe ti neobuhvatan.
Jeste. Ruke, bar ponekad, sred tmuše teške,
dizahu lampu nad životom, ko ponad usnulog lica
koje se voli. I riječ poneka: nebesna iskrica
zvala je u dalj. I tebe. I faraona i roba.
Ili to bješe hodočasnica
koja zaputila se pješke
do božijega groba.
ATLANTIDA
Probudio se sred prestonice
Strane. Nešto važno grlice
Možda na tagalogu,
Ali veoma davno, guču
U posve bliskom ključu.
Vjerovatno: da poče cvatnja maka
U zavičaju, gdje neće mu raka
Biti, gdje glog, ili nešto u glogu,
Gotovo čujno, moli se Bogu
U tren kada dan se dijeli od tmica.
Gdje se još čuje rika mrtvih junica
Nepomuzenih, njišu se cvjetne grane
Mada sa njih prhnula je ptica
Prije pol stoljeća, od njegovog koraka.
I gdje se vrnuti neće više.
U morskom šumu gotovo svakad
Cijelu dušu mu nešto duboko gane
Nešto od šuma raži
Papljanske, čak na nju miriše,
Što bi možda moglo za rane
Njegove biti, ponekad, melem.
Mada više ne važi.
No bjelasički se vrhovi ne bijele
Više, i sa njih vjetri ne fijuču
Da pokojnima zemlja bude laka,
I onim iz oblaka,
I onih što nakon smrti buruču.
I više ga njin leden bljesak ne traži
Za ličnu kartu da ga slika.
Jer svijet je isluženo kljuse za vuču
I duša je nalik, i tebi i meni,
Na rimskoga vojnika
Koji stojećki, spava na straži,
Kapaka otvorenih.
POSLIJE BUĐENJA
Ko da mi srce umi Tara,
opet sam na tren stari, sušti
I jesenje mi lišće šušti
I miriše ko pisma stara,
Dok u sjećanju zima breze
Srebrom nečije patnje veze.
Znam: duše smo što posjet prave
Zemlji da čuju vode. I na
Svakome žalu zaborave
Svih tisuću svojih sudbina,
Dok u sjećanju zima breze
Srebrom nečije patnje veze.
Ako je duša zvjerski sama,
Nek bar u suton uho moje
Nasluša se, Bože, česama
Koje odavno ne postoje,
Dok u sjećanju zima breze
Srebrom nečije patnje veze.
ostaje mi, između biti
I ne biti, da jošter zebem
U svijetu gdje izgubiti
Ni naći nećeš nikad sebe,
Dok u sjećanju zima breze
Srebrom nečije patnje veze.
I grlo topa mog dok dimi
Još, upravljeno ka metama
Svagda sablasnim, ko Vladimir
Da bar sve kažem kometama,
Dok u sjećanju zima breze
Srebrom nečije patnje veze.
DUŠE NEVJERNI
Te glave, kao na kocima,
Kakve ni u snu ne srećeš
Sad krvavim motre očima
U minut tvoje sreće.
No pirne, kada stane hajka,
Lahor koji kao da krenu
S lepeze kojom Bogomajka
osvježava svu vaseljenu.
od tog bi sjanja, tih se čini
Istopio svaki katanac.
Možeš na takvoj mjesečini
Doplivati do Jukatana.
Dok driješe gluhi se jambi,
Kroz primrak šuška oskoruša.
Doziva li se s ambisom ambis
Ili sama sa sobom duša?
Ko zna, možda ćeš na samrti,
Ko Čehovljev pukovnik sivi,
Duše nevjerni, na kušnji krti,
Reći: Meni se strašno živi.
Marko Vešović, Tri knjige, Buybook, Sarajevo, 2022.
