RAVNI GAJ
Samoća mi često bude kao bara,
Ali mnogoput me od bare odmara.
U te čase škripa pera se dijačkog
Miješa sa blekom Ovna zodijačkog.
Tad sebi po suncem, što s Gradine grije,
Postajem proziran kao list hartije:
Snabdjeven sam dušom ko vodenim znakom.
I nešto iz mene zavapi za svakom
Modricom pradavnom, kao za opalom
U bojama duge, i za balegarom
Što ka raju, koji otet mi je, leti.
A svijet je nježan kao, pod stopalom
Bosoga djeteta, prašina na starom
Karavanskom drumu s Ravnog Gaja ljeti.
<23.10.2014>