(Bilješke za poemu)
*
14.
Metafora mnoga me sjeća
Na paralelne tragove skija:
Znak, što trajaće barem do proljeća,
Da kroz taj Sibir prošao sam i ja.
Bila stara ili nova riječ –
Svejedno, ali nek lažna nije:
Ona koja ti u duši uždi
Snove brokatne, kao duždi.
I možda čak do tebe, Krime,
Moje se tada čuju rime
Ko borba da sasvim ne dojadi
Duši u mesu nalik nà dim.
I da nad glavom se nebo maveni
Kad život crn je kao toz kaveni.
Iz njih mi limskih vala sneni
Šum kaže: još si u vaseljeni.
U njima živi tvoj sjen, oče.
U njima žive još sni o raju
Gdje još uvijek konjske ploče
Zlatne otiske ostavljaju.
15.
Kad god sam pisao, ma što,
Dotjerivao sam strpljivo i dugo,
I po dvanaest puta, kašto.
Slatka muka.
Ali to što živjeh, moja tugo!
Sve je ostalo – prva ruka.
Sve mrtvuljavo ko prevod doslovni.
Nije moguća nikoja dorada.
Čak ni ispravljanje grešaka slovnih.
Stoga moj život toliko je jadan:
Sve nasumična žvrljotina puka
Nad njima mi često dođe da zakukam –
Zar da jedna ruža pustinju zakiti?
I danas, ako osmotrim sa vrha
Kojeg i nema, može biti,
Ne znam više kako da nazovem
To što ne živjeh nego ko da sanjah
A nikada mi ne nadmaši snove
A sto puta je teže od pisanja
Što me, ko snijeg lisnu granu, krha.
U stihovima, što me često kaznom
Nagrade, a nikad ne sroči ih šaman,
Ni vidjelac, nego obično neznanje
Svijeta, i mržnja spram sveg što je prazno,
Najčešće stoje spomeni i sanje
Kao kipovi u nišama.
16.
Ima pjesnika koji ćute
biblijski strah od predaje:
ne okreći se, mogu te
zle sile u jednom trenu
kao Lotovu ženu
prometnuti u kip od soli:
njihovu dušu kao da boli
sve što traje.
Ne razumijem njina prëdānja
od predánja:
jer mojoj duši je od njih,
ponekad, kao da lijeće
ponad mrakova zagospodnjih
u svjetlu svijeće,
ne no svijeća, tisućgodnjih.
I kako da se pjesniku ne divim
što vjerovaše: tamnice da sruše
mogu ekserom urezane,
u njihove zidove, riječi –
to mi pomaže da lakše živim
praznih ruku i prazne duše
ove prazne u nigdini dane
ili barem rast pustinje priječe.
