(bilješke za poemu)
17.
U mnogoj strofi, i kad u ne-mesu
Bjehu začete i, kad u lijetu
Prema Krivome ili Zlatnom Rogu,
Kao Osipove žune, kliktale su
Ili meketale ko Sabina koza,
Podmetao sam, kao drogu
Saputniku slučajnom iz voza,
Smisao ovom ne svijetu
Već poigrištu mrakobijesa,
Gdje se postoji, čak sniva, požapke,
Gdje stoput više kaže se lelekom
No Šekspirovim sonetom, a knutom
Sto puta više negoli flautom,
No zauvijek kad zaklopim kapke,
Otvaraće ih, nadam se, bar nekom
Moja, ne jedna, pjesan.
18.
U svakoj sam svojoj knjizi, može biti,
Pseto koje laje na eho vlastiti.
Ne. To je pridika pop-Martinova
Pred pastvom koje uopće nema.
Ne. To su zvona Lamartinova
Koja zvone nikome. Nijema.
Ne. To je kružje s vode što ga
Ostavlja bačen kamen.
A što uhvatih od zemnoga
Ne bješe nikad znamen nego zlamen.
Ali još nisu zaboravu dati
Iskupiteljski oni sati,
Ili tek treni, kad mi se pisati
Kao nikada račilo:
Ako bih riječ napipao
Sa preljevima anđelskog opala
(Anđela, bezbeli, pala) –
Bivalo mi je, ne jedared, kao
Da mi je jedno od stopala
U nebo zakoračilo.
19.
I možda jesam prečesto pojao
Stog što me od tebe hvatao, svijete,
Strah – ko što sam se svijeća bojao
Po grobovima, kad bijah dijete.
No kad mi Zemlja pred okom potavni –
Učini mi se da u stihovima
Mojim ima nečega od davnih
Zagrljaja s curom na obali Lima.
I mada do na kraj svijeta ići
Mogu, a da ne shvatim Evine
Šćeri, kao što nikad neću stići
Do tačke gdje se spajaju šine –
Obnađujem se da je jedna hvala
Barem ponekom pjesmom zaslužena:
Zborio je kao da ga je slušala
Sa bedema Troje naljepša od žena.