• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Marko Vešović: Rosa iz džehenema/3

Autor/ica: Marko Vešović
marko vesovicrosa iz dzehenemastrane
Objavljeno: 11.12.2017

 

 

(Bilješke za poemu)

*

11.

U pjesmi me lako utješiti mogu
Sitnice. Recimo, otisci nogu
Djetinjih na toplom, u Budvi, pijesku.

No ne pišem samo da sam bliži bljesku
Koji još bije od papljanskih breza
Da mi razbije tu tmoru, tu moru,
I ove strofe ne veze tek jeza:
Odvajkada pisanje je meni
Kao u rodnome kraju junsko veče
Kroz koje žuborka potok bezimeni
Što mi je bio sa svijetom veza:
Znao sam da, malen al junački, teče
Ka Crnome Moru.

Il u Kuparima, kad prije milion
Ili više ljeta, konobar sam bio,
Krenula bi bura u svitanje.
Upamtio sam: visoko ko Povljen,
Do Amerike išlo je valovlje
I odnosilo i moje sve znanje
I moje sanje
I moje gatanje.

A ova je slika najbritkija sablja
Što je kuju snovi:
Pjesma je studenac gdje može korablja
Pučinom da plovi.

 

12.

_________Sjeni Kiprijana Račanina

U tren kad sjednem stihove da pišem,
Precizne, jerbo beskorisne
I, kao baš sve ljudsko, uzaludne,
U koje danas ponajviše
Mećem čemere, priviđenja i sne,
Ne jedared – budne,
U tome času isto mi je ko da
(A ovo kasno postade mi znano)
Diskutiram sa uraganom
Koji duva kroz moj smrtni odar,
A dolazi iz svih zemnih jama,
Čak iz zora što će tek da me ozare,
Iz griva u trku, nalik na požare
Riđe, i koje prema indijama
Aleksandre nose.
Poezija – to su kapi rose.
Ali one iz džehenema.
Gdje rose, bezbeli, nema.

I nikad ne služi ničem (osim ako
Ne priječi duši da je korist sputa) –
Kao što me luna zvala da, onako,
Baš ni zbog čega, po Papama lutam.

I jeste, pjesme, svijete, mijesim
Od zaborava onoga što jesi,
Od zaborava onoga što jesam:
Vječita nesvjesa.

 

13.

Jest, ozgo nam je sreću slalo:
Naše riječi, čak ni vjeđu
Ne podignuvši, da između
Svih njinih laži prave slalom.

Laži svih onih što svetotatstva
Služe im mjesto svetotajstva.

I znaš, dok od njih napad nervni
Čekaš, da su im i sni rezrevni.

I nije bila – sa tom vjerom
Umrijećemo – rijetkost da maska
Njina od naše ruke s perom
Načini sablju iz Damaska.

Jer nude Hrista s osmijehom
Onih s plakata predizbornih
Što pričešćuju se tmicom i grijehom
Za čin razorni svagda orni.

Oni koji potomcima našim
Svijet će kao oglodanu kost
Da ostave. Oni aminaši
Koji vjeruju da je adski mrak
U njihovim dušama most
Do Boga čak.

A njini pogledi, idealno prazni,
Kažu da Boga nema. No ne zebem
Od toga. I čak odgovorno tvrdim:
Jedared, kad mu dozlogrdi
Njino rzanje, što nam duše gnjete,
Savaot će, evo viđećete,
Začas stvoriti samoga sebe.
Kako bi mogao ih kazni.

 

Ajfelov most

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Marko Vešović, jedna pjesma
Marko Vešović, jedna pjesma, poezija

Autor: Marko Vešović

Marko Vešović: Tri knjige (III)
Marko Vešović: Tri knjige (III), poezija

Autor: Marko Vešović

Marko Vešović: Tri knjige (II)
Marko Vešović: Tri knjige (II), poezija

Autor: Marko Vešović

Marko Vešović: Tri knjige (I)
Marko Vešović: Tri knjige (I), poezija

Autor: Marko Vešović

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić