(Bilješke za poemu)
*
11.
U pjesmi me lako utješiti mogu
Sitnice. Recimo, otisci nogu
Djetinjih na toplom, u Budvi, pijesku.
No ne pišem samo da sam bliži bljesku
Koji još bije od papljanskih breza
Da mi razbije tu tmoru, tu moru,
I ove strofe ne veze tek jeza:
Odvajkada pisanje je meni
Kao u rodnome kraju junsko veče
Kroz koje žuborka potok bezimeni
Što mi je bio sa svijetom veza:
Znao sam da, malen al junački, teče
Ka Crnome Moru.
Il u Kuparima, kad prije milion
Ili više ljeta, konobar sam bio,
Krenula bi bura u svitanje.
Upamtio sam: visoko ko Povljen,
Do Amerike išlo je valovlje
I odnosilo i moje sve znanje
I moje sanje
I moje gatanje.
A ova je slika najbritkija sablja
Što je kuju snovi:
Pjesma je studenac gdje može korablja
Pučinom da plovi.
12.
_________Sjeni Kiprijana Račanina
U tren kad sjednem stihove da pišem,
Precizne, jerbo beskorisne
I, kao baš sve ljudsko, uzaludne,
U koje danas ponajviše
Mećem čemere, priviđenja i sne,
Ne jedared – budne,
U tome času isto mi je ko da
(A ovo kasno postade mi znano)
Diskutiram sa uraganom
Koji duva kroz moj smrtni odar,
A dolazi iz svih zemnih jama,
Čak iz zora što će tek da me ozare,
Iz griva u trku, nalik na požare
Riđe, i koje prema indijama
Aleksandre nose.
Poezija – to su kapi rose.
Ali one iz džehenema.
Gdje rose, bezbeli, nema.
I nikad ne služi ničem (osim ako
Ne priječi duši da je korist sputa) –
Kao što me luna zvala da, onako,
Baš ni zbog čega, po Papama lutam.
I jeste, pjesme, svijete, mijesim
Od zaborava onoga što jesi,
Od zaborava onoga što jesam:
Vječita nesvjesa.
13.
Jest, ozgo nam je sreću slalo:
Naše riječi, čak ni vjeđu
Ne podignuvši, da između
Svih njinih laži prave slalom.
Laži svih onih što svetotatstva
Služe im mjesto svetotajstva.
I znaš, dok od njih napad nervni
Čekaš, da su im i sni rezrevni.
I nije bila – sa tom vjerom
Umrijećemo – rijetkost da maska
Njina od naše ruke s perom
Načini sablju iz Damaska.
Jer nude Hrista s osmijehom
Onih s plakata predizbornih
Što pričešćuju se tmicom i grijehom
Za čin razorni svagda orni.
Oni koji potomcima našim
Svijet će kao oglodanu kost
Da ostave. Oni aminaši
Koji vjeruju da je adski mrak
U njihovim dušama most
Do Boga čak.
A njini pogledi, idealno prazni,
Kažu da Boga nema. No ne zebem
Od toga. I čak odgovorno tvrdim:
Jedared, kad mu dozlogrdi
Njino rzanje, što nam duše gnjete,
Savaot će, evo viđećete,
Začas stvoriti samoga sebe.
Kako bi mogao ih kazni.
