I
Ovi prevodi nisu nastali jedino iz saradnje Jasne Levinger i Marka Vešovića. Nego – prvenstveno – iz saradnje očaja i slučaja.
Očaj ću najkraće opisati jednom anegdotom iz svijeta šahista. U petom satu igre – kad su šahisti često iscrpljeni sasvim, prilazi Mihail Talj jednom od kolega, pa ga pita: ”Je li, boga ti, kako ono ide skakač?” Ovo pitanje, ne zaboravite, izišlo je iz usta genija. A čemu mi ostali, negenijalni, da se nadamo, kad nam se življenje pretvori u taj ”peti sat igre”? Očaj, o kojem je ovdje riječ, trenutak je, koji može trajati mjesecima, što ga ne sprečava da bude trenutak, kad ništa ne znam, ništa ne mogu, ništa nisam. I ne samo to: tada mi se čini da je posve prirodno što ne umijem ništa, ne shvatam ništa, ne sadržim ništa. Biti pronicljiv, biti nadahnut, biti stvaralac, to mi, tada, dođe kao čudovišan izuzetak od pravila koje je kosmičko, baš onako kako Krleža veli da je glupost – svemirsko načelo. Odasvud sam okružen Taljevim skakačima a zalud se kušam sjetiti ”kako ono idu”. Svaka stvar stoji sama, ogrezla u vlastitom iskonskom besmislu, ne zna joj se porijeklo, ne zna joj se svrha, osim što popunjava sobom prostor, da bi ga bilo što manje slobodnog. A to da sam i ja, nekad, nešto pisao, da sam može biti napisao štogod od valjanja, to mi, tada, izgleda posve nevjerovatno. Naprosto, tu sam da bi svjetska pustoš gledala na moje oči. I jedino mi nije jasno: jesam li očajan zato što sam malouman, ili sam malouman zato što sam očajan, ili je to dvoje unakrst povezano? ”Svak je bolji od mene, a to je i previše, u ove sunčane dane”, što veli Duško Trifunović.
Jednom, nakon što sam cijeli mjesec, u dan ispisivao hartijetine koje ću uveče pobacati u korpu za otpatke, jednom kažem sebi: prekini to samomučenje, uzmi bar nešto da čitaš, znaš kako ono veli Borhes da je čitanje čin čistiji, duhovniji od pisanja, jer je lišen sujete, jer dolazi naknadno – tako nekako bješe Borhes rekao, ali time se stvar nije dala riješiti, jer šta da čitam kad mi svaka knjiga koju otvorim ima bijele stranice! Tog dana sam zaintačio da nađem na polici knjigu koja bi posvjedočila da me još ima na svijetu. Ne nađoh ništa osim Remboa. Dobro, Rembo, njime sam se često branio od svoje baruštine, mnogo puta su me spašavale njegove vizije ”nedjeljnih bjelina”, njegovo ”cvijeće što na njuške liči”, njegovo ”plavo i žuto buđenje fosfora raspjevanih”, njegovi sni o ”milion bijelih Marija”, njegova ”gospođa *** koja namjesti klavir na Alpama”… Ali ljutito vratim Remboa, natrag, na raf. Jer dokle ću čitati knjige već pet puta čitane? I na Remboa ću jednom postati, ako već i nijesam postao, imun kao na svaki lijek, a šta ću onda, da tražim drugog Remboa, mislim li ja da je to lako, vidim li ja kako sam se, poput kakvog starca, zatvorio u krug od desetak pjesnika, kojima vjerujem, koje ću čitati dok mi ne zvekne motika nad glavom, a postao sam neradoznao za sve izvan tog kruga, nema više žeđi za iznenađenjima, ni žudi za novim ”objektima divljenja”. Želio sam čitati nešto silno koliko i Rembo, ali da to čitam prvi, a ne deseti put.
Slučajno, padne mi oko na crveni hrbat ruskog prevoda trojice američkih pjesnika: Genri Longfello – Uolt Uitmen – Emili Dikinson, pisalo je, jedno ispod drugoga. Knjigu sam kupio – ne sjećam se prije koliko – zbog Vitmena: da upoređujem ruski prevod sa Ujevićevim. Ostalu dvojicu pjesnika nisam dotad ni njuhnuo. E, baš da vidim kako piše ova usjedjelica. Nasumce otvorim knjigu, i pri dnu stranice pročitam stih: ”Naša žizn’ – Švejcarija”. Stih, koji sam pročitao ”s nogu” natjerao me da sjednem. Od iznenađenja. Ne samo stoga što je zbilja izvrstan. Već što sam shvatio da je moj očaj švajcarskog porijekla! Šta je drugo, ako ne Švajcarska, i to pljunuta, ovo što ja poodavno živim? U stvari, ovo se životom može nazvati samo iz učtivosti. Sve je goli red, obzirnost prema drugima, odsustvo ispada, osjećanja koja su ili umjerena ili ih nema uopšte – a ko zna šta je od to dvoje gore? – jednostavno: graždanin koji misli kako bog zapovijeda, ni premalo ni previše čovječan, neko čiji smiješak veli: pustite me da živim i da pustim druge da žive.
”Naš je život – Švajcarska”. Stih toliko dobar da sam sa strahom nastavio čitati pjesmu: možda u njemu i nema ono veliko što sam u magnovenju naslutio? Pročitah zatim napreskok još nekoliko pjesama: Civilizacija goni leoparda, Skriveni u odajama od alabastra, Naš očaravaju đinđuve – sve prvoklasne tvorevine. Gospode, na polici mi je stajao godinama vrhunski pjesnik a ja o tome pojma nisam imao. Uz to, utvrdih s blaženstvom: mozak je proradio! Toliko toga se rojilo u njemu: slike, slutnje, primisli – zaželjeh da ostavim knjigu i da sjednem pisati vlastite stihove, ali to poželjeh tek na tren: šta ako pisanje utuli ovaj plamičak u meni, šta ako se za čas vratim u onog mrtvaca od maloprije?
I zaželjeh, silno, da doznam kakve su te pjesme u izvorniku. Ne sjećam se da sam odavno nešto poželio toliko strasno. Sjesti i prevoditi ovu poeziju, svejedno što sam negdje pročitao da je neprevodiva. Ja ću da njima pokažem je li neprevodiva! Pa opet talas slasti uz kičmu: vidi mene, vidi me kako sam opet oran za bezumne poduhvate, opet sam onaj stari, što se lako da nagovoriti da potegne preko svojih snaga, onaj koji sebe stoput dnevno podsjeća na Jejtsov stih o Blejku koji je ”u zid lupao glavom, dok mu Istina nije odgovorila”. A moje legendarno neznanje engleskog, u taj čas mi se činilo sitnicom, uostalom tu je Rus, prevodiću uspomoć njegovu, a potražiću i francuski prevod! Jeste, ali se sjetih da baš ni ruski ni francuski ne znam kako bi trebalo! Onda se sjetih da mi je Jasna Levinger, negdje u prolazu, obećala: kad mi god ustreba koja pjesma sa engleskoga, neka joj se samo obratim, ima da mi je prevede, pa glava glava!
Sjutradan ”opričam” Jasni kako sam pročitao dvadesetak pjesama Emili Dikinson na ruskom i ostao zabezeknut. I predložim joj da prevodimo tu genijalnu usjedjelicu. Jeste, ali Jasna radi doktorsku tezu. Uh, velim, pa i ja sam je radio nekolika mjeseca, a da sam nastavio još koji mjesec postao bih prikaza, nego nek Jasna radi svoju tezu i dalje, a za mene neka odvoji jedan dan u nedjelji: nekolika sata, da mi prevede pregršt pjesama koje ću ja prepjevati, a sljedeće nedjelje će ih ona pregledati, pa onda sve isponova.
Prevodi koji su pred vama ne bi nastali da se nije umiješao slučaj: u jednom od trenutaka kad se život pokazao milion puta jačim od Jasne Levinger, desilo se da se pokušavala tješiti upravo poezijom Emili Dikinson: mjesecima je, reče, na svom zidu držala prikucanu pjesmu o Davidu i Golijatu:
Moć svoju uzeh u svoje ruke –
I krenuh protiv svijeta i ja –
Ne bijah jaka – kao David –
Al bijah dvaput – hrabrija –
Bacih svoj kamen, al ja sama –
To sve bijaše što je palo –
Bješe li Golijat – odveć velik –
Il moje biće – odveć malo –
U knjizi ista pjesma stoji u malo drugačijoj verziji: ova je tačnija, ona ”raspjevanija”, a zaslužuje da bude objavljena u obje varijante, jer da nije stajala na Jasninom zidu, ne bi ni ona, ni sve ostale pjesme, doživjele ponovno rođenje – uz naše babičenje – na jeziku o kojem nisu ni sanjale. I tako, posao je krenuo. Nisam, vjerovatno, ni u šta u svojem vijeku uložio toliko tvrdoglavosti, nesna, ushita, razočarenja, što dakako ne kazuje ništa o valjanosti ovih prevoda, jer, što rekao onaj Englez, uživanje u nekom poslu često obmanjuje u pogledu stvarne vrijednosti tog posla. Očito, tim viškom ulaganja, iskupljivao sam svoje neznanje engleskog, a zanosom sam htio zaglušiti glas zdravog razuma koji mi je došaptavao: jesi stručnjak za sulude pothvate, ali je ovo suludije od svega što ti je došle naumpalo! Zapravo, kao da sam se odlučio igrati partiju šaha bez gledanja u šahovsku ploču. Ono, istina, i to se može, ima takvih suludnika, ali to prevazilazi moje snage. Naravno, stvar se mogla gledati i drukčije: Jasna zna šta je engleski, ja znam šta je poezija, kad se to dvoje znanja udruže, ispašće nešto čega se nećemo ni jedno stidjeti. Jeste, ali je Jasna odlazila, a mene ostavljala samog, samog sa engleskim jezikom, čija te svaka riječ gleda s visoka, a Jasna nije mogla sjedeti tu, kraj mene, dok prevodim, da bi mi odgovorila na dvadesetak pitanja koja su iskrsavala – bar ispočetka je bivalo tako – povodom svake zasebne pjesme. Nego, i to pregrmjesmo!
II
A sad vratimo se u Švajcarsku:
Naši su životi – Švajcarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpe svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!
Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane – Alpe sirenske –
Vječito čuvaju medu!
Prvi stih je nezaboravan. Ali ne samo zbog toga što živi od iznenađenja. Istina, čar poezije Emili Dikinson potiče ne na posljednjem mjestu iz tih neočekivanih poteza mašte. Od svih stvari neizbrojnih s kojima je mogla uporediti ”naše živote” odabrala je najmanje očekivanu: Švajcarsku. Ali kad uđete u pjesmu, i kad malo dublje zađete u poeziju Emili Dikinson, otkrivate da je Švajcarska, ma koliko djelovala kao iznenađenje, zapravo dublje promišljena, proračunata slika. No o tom kasnije. Nema sumnje da Emili Dikinson spada u pjesnike za koje Ljubomir Simović reče da ”iz nekog drugog sveta kroz naš u treći gledaju”. Sloboda s kojom odlomke razdalekih svjetova ova pjesnikinja stapa u cjeline vanjgredne prozračnosti i čvrstine – svjedoči da njene oči lutaju pustopašicom, van svih puteva kojima se kreću oči navikle na svijet. Stihove Emili Dikinson valjalo bi uzimati kao sredstvo protiv podmuklih težnji svake stvari zemaljske da nam postane do kraja znana, da nam pređe u naviku, da prestane u nama izazivati bilo kakav osjećajni odziv. Njenu i Vitmenovu poeziju s pravom su proglasili dvijema krajnjim tačkama do kojih je pionirski američki duh devetnaestog stoljeća dopro u svom kretanju po neutabanim stazama.
Oči Emili Dikinson zbilja su pionirske: i najsvakodnevniju stvar začas preobrate u komadić ”divljeg zapada” koji tek treba osvajati. Ali nije dovoljno tek reći da su te oči zadržale prvotnu djetinju, rajsku nevinost gledanja, jer ta nevinost je često izborena, to nije nešto od čega se pošlo nego do čega se došlo vanjrednim naporima duha: imala je sposobnost da iznenada precrta sve što se oduvijek zna, i što se unaprijed zna, o svijetu, i da ga pogleda ispočetka, da mu podari drugu nevinost, da ga ”umije” u doživljaju koji stoji prije svakog iskustva, prije svakoga prije, čak je i pred zmijom umjela zadržati tu iskonsku čistotu posmatranja:
Dijeli se ko češljem trava –
Pjegava se strijela spazi –
Zatvori se kraj tvojih nogu
I otvori se kad odlazi –
Najprije je tu travu, poređenjem, učinila skroz domaćom, da ne kažem kućevno, pretvorila je u scenu češljanja kose pred ogledalom: gotovo da pomisliš da je zmija tu – onaj razdjeljak u kosi, a potom nas je iznenadila onom ”pjegavom strijelom”, koju su spazile čije oči? Ne njene, niti ičije, jer bezličan oblik glagolski nagovještava da je riječ o apsolutnom pogledu: tako bi zmiju vidio sam Gospod, s onu stranu dobra i zla, s onu stranu svih ljudskih, odviše
ljudskih, asocijacija, tačnije rečeno predrasuda što su nam zaklonile izvorno biće zmijino. Oči Emili Dikinson s lakoćom, koja je nenadmašna, razgrću baš tu travu poznatog, svakodnevnog, običnog, da bi iz nje sinule ”pjegave strijele” zemne ljepote, da bi bljesnule biće u njegovoj neposrednoj golotinji.
Zmija u ovoj pjesmi uopšte nije ni pomenuta, čime pjesnikinja očito ispoljava svoju odlučnost da ukloni sve ono za što smo od izgona iz Raja na ovamo skloni da optužimo zmiju: ona je naprosto ”usko stvorenje”, a može i ”uznan momak”, ili pak ”bič što ga je sunce rasplelo” – takve slike prenose zmiju u prostor prvotnosti, takoreći prije Adamovoga pada. Ovakvi stihovi oslobađaju nam duh za slobodan susret sa stvarima u njihovoj ”pjegavoj” neposrednosti. I ne prisustvujemo, tu, sklupčavanju zmije nego ”zatvaranju” bića u sebe samo. Ali šta pridjev ”uzak” i imenica ”strijela” i glagol ”zatvoriti se”, skupa uzeti znače? Nije li tu pjesnikinja jeziku prepustila da ”proizvede” zmiju kakve nema van pjesme, nije li to govor koji uproštava stvari, koji nastoji odrediti jedan oblik života tako što ga svodi na neke od najelementarnijih oblika svijeta – ta igra krugova i strijela, uskoća i širina, ta jezička igra koja otkriva nagovještaj osnovnih geometrijskih oblika u zmiji, ne navodi li nas sve to skupa da Emilijine oči pogrešno proglasimo djetinjim, jer se zapravo radi o krajnje promišljenom prenošenju žive zmije u oblast platonskih praoblika, o lukavom jezičkom majstoru koji ”iz nekog drugog svijeta kroz naš u treći gleda”?
Ako Dikinsonovo je dijete koje je pomalo čudno zaljubljeno u definicije: ”Naši su žića – Švajcarska”, ” Smrt je dijalog među duhom i prahom”, ”Slava je rumen ostala iza imena što zalaze”, ”Udes je dom bez vrata”, ”Iskustvo je put pun okuka”, ”Objavljivanje – to je Uma/ Ljudskoga Javna Rasprodaja”, ”Najjači Dramski izraz jeste – / običan Dan što sija – evo pregršti njenih omiljenih početaka pjesama. Reklo bi se da je bijes konačnog određivanja i sređivanja nikada ne napušta. Možda u tome ima nečeg od sklonosti djetinje svijesti ka apsolutizacijama, ali prije toga valja uočiti dvostrukost njene pjesničke pustolovine: ono što njen duh otkriva u potpuno slobodnom suočenju sa svijetom kuša okovati u jezik definicije. Na jednoj strani, lakoća s kojom se probija van poznatog, određenog, sređenog, svijeta u ono što je još nemišljeno, još nesanjano, još neslućeno, još nekazano. To jest, skepticizam spram svega što se u njenom svijetu, i njenom vremenu, smatralo izvjesnošću. Na drugoj strani, njen način uobličavanja iskaza otkriva žeđ za izvjesnostima, istina, lično izborenim, cjelinom svog iskustva zarađenim – žudnju da se dopre do nepomjerivih istina, do granitnih nesumnjivosti, do definitivnih rasvjetljenja onih kategorija koje su os ljudskog bivstvovanja.
Jedan od njenih biografa i ističe njeno traganje za izvjesnostima i njeno neprekidno odbacivanje svih izvjesnosti, kao sržno obilježje njenoga pjevanja. Kakve pjesničke posljedice ima ova dvojnost? Njene definicije posjeduju čar i ljupkost i iskošenost – kao da se same sebi smješkaju – što dođe iz trvenja onog šta se kaže sa onim kako se veli. Zamislite najnebesnije sanjarije uhvaćene u obrasce logičara, zamislite najeteričnije slutnje ispričane apodiktičkim jezikom katihizisa. Iskustva koja se javljaju tek u najrjeđim i najfinijim duhovima pjesnikinja takvim govorom se dižu do univerzalnog važenja. To da su naša životi – Švajcarska, prozrenje je samo njeno, nastalo u uobrazilji velikog pjesnika, ali glas je tako odsječan kao da je po sebi razumljiva takva tvrdnja, kao da svakome mora biti jasno da je život baš Švajcarska i ništa drugo. Odsječnost glasa ne dopušta da ubacimo jedno ”kao” koje bi ublažilo nagli prelaz iz jedne ravni iskustva u drugu: za pjesnikinju to nije sličnost nego istovjetnost. Očito, iza svake definicije Emili Dikinson stoje dugotrajna, zamršena, skupa iskustva čijeg tereta kao da pjesnikinja želi da se otrese jednim potezom, da zbije i sveže u svega nekoliko riječi ono što je otkrila u strpljivoj i prodornoj zagledanosti bilo u vlastiti bol, bilo u kakvu pčelu, bilo u onostrano. Definicija je tu zaključan plod zbivanja čija se složenost i razmjere mogu tek slutiti. Dikinsonova je pjesnik jakih početaka koliko i jakih dočetaka pjesme. U neku ruku, pjesma sa dvije poente! Između njih, tka pjesnička misao brza poput čunka. Uvodni stih je izažetak jednog procesa koji ostaje u predvorju pjesme, a završni stih je suma onih poetskih zbivanja koje je pokrenula uvodna poenta.
Već smo nagovijestili: mada iskrsavanje ”Švajcarske” na početku pjesme, sprva, djeluje iznenadno, ubrzo osjetimo, prvo, da riječ nije neodgovorno izabrana, pa da je nužno njeno pojavljivanje, pa da drugo ništa i nije moglo doći na njenom mjestu, svejedno što slika djeluje iskošeno. ”Svu istinu reci, ali je reci koso”, savjetuje sebi ova pjesnikinja, koja je odlično razumijevala prirodu svoga dara: izraz često iskosi njene inače ”normalne” i ”logične” uvide u prirodu života. I ovdje zapažamo tu izražajnu kosinu: množina (”naša žića”) naspram jednine (”Švajcarska”), stvara ne samo gramatičku asimetriju. Uz to, geografsko ime je i smisaono iskošeno – prisiljeno da ponese filozofsko značenje. Onako kao što Crnjanski riječima ”Sumatra” ili ”Kina” daje metafizički smisao. I kod Dikinsonove geografija ”filozofira”: imena, obavezno dalekih, rijeka, vulkana, mjesta, moraju da pomjere svoje prvotno značenje da bi mogla da utjelove apstraktnije, metafizičnije.
Ovakve dvostrukosti neprestano sam osjećao dok sam prepjevavao ovu poeziju: neočekivane asocijacije, sprezanje razdalekog, otkriće sličnosti u nesličnom, sve se to najednom pokaže kao posljedica krajnje usredsređenosti duha na predmet, suverenog vladanja moćima uobrazilje a ne njenih neobuzdanih ”skokova u dalj”, kako je neko okrstio metaforu u današnjem pjesništvu. I mada metafora kod Dikinsonove često ima ”modernistički” kroj, pred nama je ipak pjesnik koji za svaku svoju ”kosu” sliku jamci dugotrajnim rudarenjem po vlastitoj nutrini, ili oštrom zagledanošću izbliza u svijet malih stvari, ili vizionarskim izletima u oblast vječnog i božanskog. ”Švajcarska” jeste lično i nadahnuto nađena metafora čistoću, uzdržanost pa i hladnoću, za red i sterilnost jednog modela življenja, ali, ako se sjetimo tačnosti švajcarskih satova – kad je bila ”čapkunski” raspoložena, Dikinsonova je Bogu, u pohvalu njegovoj tvorevini, dovikavala: ”Na minut si, oče, tačan!”, i dodamo li tome u jednnu njemu veoma važnu pjesmu gdje se pominje ”ženevska vještina”, sintagma koja očito cilja na kalvinizam, čije je žarište bila Švajcarska a koji je temelj puritanskog ustrojstva življenja u Novoj Engleskoj, i na Kalvinovog Boga čiju je strahotnost majstorski sažela u svega osma stihova:
Dalek Ljubavi Otac Nebeski
Vodi izbrano Čado
Češće Kraljevstvom Trnja nego
Meknom Livadom.
Češće Šapom Zmajevskom nego
Drugarskom rukom vodi
Preodrdređenu malo jedinku
Ka kraju gdje se rodi
– sve to skupa nas prisiljava da shvatimo kako je osnovna metafora ove pjesme odabrana vrlo pažljivo, gotovo da kažemo racionalno, što je ne sprečava da djeluje kao iznenadno sinula varnica i kao precizan a obuhvatan snimak njezinog iskustva sa svijetom.
Osnovnom tehnikom, pjesma neodoljivo podsjeća na Dona. I njegove naoko ćokaste, katkad i bizarne poredbe djeluju kao dosjetka koja se, međutim, paž – ljivom razradom u pjesmi pokazuje duboko pogođena, kao okriće duboko skritih veza među razdalekim stvarima. Jeste, na svakom koraku, u Dikinsonove zatičemo ponešto od onoga ukus svojstvenog metafizičkim pjesnicima engleskim iz 17. stoljeća, o kojima je rečeno da im je zajednička odlika ”razvijanje iskustva unutar jedne odabrane figure” koja tom iskustvu nameće osebujnu logiku raščlanjivanja, pa i posebna značenja koja se u njemu mogu otkriti. Ono što je isprva djelovalo kao iskošena pa možda i luckasta duhovitost, u pjesmi pokazuje punu opravdanost: prisiljeni smo priznati da onaj ko vidi drugačije u stvari vidi više od nas.
Javor ima šareniji šal –
A polje haljine skerletne –
Da iza mode ne zaostanem –
Nakit ću da metnem –
Posljednji stih, nesumnjivo duhovit, otkriva da pjesnikinja ”šal” i ”haljine” uzima ozbiljno, ne kao neobavezne metafore, nego kao temelj za gradnju pjesničku. Taj nagli prelaz iz jedne ravni u drugu, taj preskok iz svijeta prirode u svijet mode, djeluje i humorno i lirično – jednačeći se preko nakita sa hodom vremena u prirodi, pjesnikinja nagovještava razne stvari o ta dva razdaleka svijeta – sjetimo se samo Bodlerove tvrdnje da je moda poništavanje prirode, prezir prema prirodi. Kod Emili Dikinson, očito, ljudska moda je dio prirodnih zbivanja, a smjenjivanje godišnjih doba, viđeno kao smjenjivanje ”modnih krikova”, nagovještava koliko ona osjeća prisustvo božanske pozadine svijeta kao nepromjenljive iza svih igara oblika i boja na površini, što joj ne smeta da ženski uživa u tim igrama, iako privremenim.
Dikinsonova je nosila u sebi vizionara koji neumorno vadi iz sebe, nadahnutiju od nadahnutije, slike besmrtnosti, beskraja, Boga, ali i ženu čije je oko osjetljivo za najmanji nov preliv boje u pejsažu. Držala je na oku istovremeno, ovostrano i onostrano, vječno i trenutačno, i vanredne poetske efekte postizala iz njihovog sudaranja, miješanja, preplitanja, kao da je čitavog života tragala za ”vrelima iz kojih suprotne bujice biju”, za postupcima kojima bi visoko i nisko, neponjatno i obično, čudesno i domaće, natjerala da se uzajamno ”preslikavaju”, onako kao što se u maloprijašnjim stihovima međusobno preslikavaju moda i priroda.
Božja trpeza suviše je Visoko
za nas postavljena Sem ako
jedemo na prstima –
Kućno i nebesko ovdje su se presjekli stvorivši sliku koja, humorna i puna života, nudi tačnu definiciju vjere kao ”jedenja na prstima”, kao propinjanja iznad ljudskih mogućnosti koje u sebi ima nečeg komičnog i dirljivo djetinjeg: nije li tu pripadnici ljudske rase viđeni kao djeca koja nikad neće odrasli da bi normalno mogla jesti s božanske trpeze? Drugi put, njen Bog je ljubomorno dijete koje se
Ljuti kad shvati
Da nam je milije jedni s drugima
No s njim se igrati –
Bog Emili Dikinson ljudski i poetski mi je privlačniji od Boga bilo kojeg velikog pjesnika kojeg sam čitao, pored ostalog, ili prvenstveno zato što za njim traga sa paradoksalnom devizom: ”Vjera je sumnja”. Taj Bog kao ne postoji do deset ujutru, potom ga sigurno ima do dva popodne, a zatim ga u neku ruku i ima i nema. Čas, u napadu darežljivosti, vraća pjesnikinji i ono što je ”dvaput” ”pod zemlju otišlo”, a onda, pošto je ponovo napunio njena prazna ”spremišta”, uhvati ga ljubomora na toliku njenu imućnost pa se pretvara u provalnika koji će joj ukrasti što je darivao! I krajnje blag kao otac koji će na krilo uzeti svoju djevojčicu iako je ”svakakva”, i posve okrutan i neuračunljiv. Zamjerano je Dikinsonovoj, kao nezrelost, kao neodraslost, kao neozbiljnost, ovo poigravanje sa svetim stvarima, a meni se čini se da je Bog u njenom djelu toliko poetski plodan upravo stoga što je u stalnoj preobrazbi, što je u tečnom stanju, što se nikada ne zatvara u definitivan oblik. Jer i potpuna vjera i potpun ateizam previše su statične situacije da bi poetski bile ”produktivne”. Bog je kod Dikinsonove nekako stalno na putu između dvije varijante sebe, i upravo zato što je sad ovakav sad onakav – postao je bogato vrelo neprestanih, čisto pjesničkih zbivanja, jer je zahtijevao da se pjesnički duh uvijek isponova prema njemu određuje, što je porodilo dramatiku i raznovrsnost duševnih i imaginativnih zaokreta u ovoj poeziji bez kojih ne bi bilo ni tolikog značenjskog bogatstva ove poezije a kojeg ne bi bilo da za Dikinsonovu vjera kao sumnja ne bješe polazna pretpostavka bogotražiteljstva.
To traganje odvija se u slikama toliko neposrednim i zemaljskim da se pjesnikinji mora vjerovati kad ne samo Boga proglasi za ”našeg starog susjeda”, nego i u njegovim anđelima vidi naše neizbježne komšije:
Koji Nebesa ne nađu dolje
Ona će gore da promaše –
Anđeli – kud god preselimo
Iznajme kuću blizu naše –
Zar je onda čudno što se Dikinsonova nekad s božjom kreacijom toliko familijarizuje da Kreator, ako već ne postaje neozbiljan, posve gubi auru uobičajene i očekivane mrgodne ozbiljnosti:
Izmisli se Život lako –
To svaki dan čini Bog –
Svijet je pocupkivanje
Svemogućstva njegovog
U originalu je upotrijebljena riječ ”Gambol” koja znači skakutati, poskakivati, veselo skakati, pocupkivati, ali, za koji god se prevod odlučite, u suštini se ništa neće promijeniti: Tvorac je pomalo kao dijete koje boluje od viška energije, i zato je izuzetno raspoloženo da se igra, da pravi suvišne pokrete, a ti pokreti jesu – svijet. Stoga bih, mada ateist, pristao da, zajedno sa pjesnikinjom, cijelog vijeka tražim tog njenog Boga ukoliko bi se to traganje odvijalo u ovakvim prostorima:
Moliti barem – osta – osta –
O Isuse u Zraku –
Ne znam koja soba je tvoja –
Pa pokucah u svaku –
Prostor s onu stranu ovakvim metaforama osvojen je za čovjeka, postao je ljudski nastanjiv. No to je tek jedno lice dvostrukog procesa koji prožima cjelokupno pjesništvo Dikinsonove. Naspram slika koje pripitomljuju, domestikuju Vječnost, Besmrtnost, Boga, anđele, stoje slike koje sićušno, vrtno, sobno, pretvaraju u okulare kroz koje se vide beskrajni prostori Bivstvovanja i Smisla. Ne zna se kad je Dikinsonova nadahnutija: kad namamljuje Božansko u prostor jedne kućne komode ili kad otvara jednu domaću škrinju ka Vječnosti:
Sutradan iza Smrti
Prepun Vreve je Dom –
Marljivost svečanija
Od svega pod Nebom –
U Srcu pomesti – Ljubav
U Škrinju složiti –
Njom do Vječnosti nećeš
Opet se služiti
Prvo se ”u Srcu pomete”, kao u kakvom kutku domazluka, zatim se ljubav, kao suvišna haljina, odloži na stranu – da bi se do kraja razumio ovaj stih potrebno je sjetiti se ove minjature: ”Okraća ljubav, ko druge stvari / I Ladica je primi – / Sve dok Antikna ne postane – / Ko Predački Kostimi” – a onda se otvara zijev u vremenski beskraj kao slika koja opipljivo daje svu dubinu beznađa, svu veličinu gubitka. Već je primijećeno da prostota i sigurnost poteza s kojima ova pjesnikinja izražava krajnje stepene ushita ili beznađa predstavljaju vječitu vrijednost njene poezije. Tu kao da se i očaj i zanos izražavaju suzbijanjem, susprezanjem, nastojanjem da se svedu na najmanju mjeru: puritanska strog duh ove pjesnikinje poseže za slikama koje osjećaj treba da umjere a u stvari ga snažnije fokusiraju. Otud sitnica Emili Dikinson posjeduje golemu izražajnu snagu: njena umanjivanja gotovo redovno uvećavaju. Pa i pjesma kojom smo počeli ovaj tekst, i kojoj ćemo se vratiti na kraju, zapravo je sačinjena na sitnici, na ničemu, kao i stotine pjesama Emili Dikinson. I ovdje se ispoljila sposobnost pjesnikinje da se toliko usredsredi na jednu slutnju, jedan unutarnji drhtaj, jedno prozrenje o životu, i da po njemu rije sve dok ga ne napravi velikim a da pri tom nije izmijenila njegovu prvobitnu prirodu, ništa nije naduvala ni preuveličala, niti rekla išta što ne bi bilo po mjeri njene sopstvene mudrosti – iscrpljen je jedan duhovni bljesak do kraja, i pjesma je gotova. Strogost sa kojom razvija svoju temu, strelovitost sa kojom pjesma stremi poenti, misao koja preskače sve osim najnužnijeg, te stoga njeno kretanje liči na kretanje žive misli u glavi, a ne na kretanje pisane misli – sve to svaku njenu iole valjanu pjesmu, ma koliko bila kratka, pretvara u čvrst, u sebe zatvoren svijet, opremljen svim najnužnijim za zasebno postojanje.
U pjesmi o ”Švajcarskoj” to se lako uočava. Švajcarskoj, iz prve, opreka je Italija iz druge strofe. Alen Tejt ovu poeziju vidi i kao bogat rudnik primjera za ono što zove ”tenzijom” u poeziji – svojstvom bez kojeg, po njemu, nema velikog pjesnika – a riječ je o naponu koji nastaje iz ukrštanja i sudaranja protivstavljenih jezičkih registara, osjećanja, slutnji, svjetova. Italija je neka vrsta ”protiv- švajcarske”, ali i nešto više. Naime, južnjačka, raspojasana, spontana, bučna, vatrena Italija tu se suprotstavlja studeni i tišini, redu, jalovosti života ”na švajcarski način”, ali njeno značenje tu ne staje: Italija je i pjesnički znak za onostrano. Za svijet onog što je tajno, neispitano a čini da je na dohvatu ruke i vječno mami preko granice. Pjevajući o dva načina života, Dikinsonova istodobno govori o svjetovima s ovu i s onu stranu. Preći u Italiju ne znači samo odbaciti studen i tišinu zarad nesputanog i ljudski toplog življenja, nego i iskušavanje tajni koje stoje onkraj – u svijetu koji je ”nastavak ovog”, kako je na jednom mjestu. To daje dubinu i posebnu ozbiljnost ovoj duhovito sačinjenoj i razigranoj pjesmi.
Najzad, Alpe su simbol koji je u samom sebi oprečan po smislovima. On je žiža pjesme: utjelovljuje i ono gore, ono visinsko, i ono dolje, ono podvodno, ali istodobno nagovještava dvostruku prirodu svijeta i života uopšte. Spaja u sebi svečano, ozbiljno, mrgodno, sa onim što je čarolija i zavodljivost. Krajnje značenje pjesme tako dobija nov sprat: sudarili su se ovdje poriv ka onostranom, kod ove pjesnikinje svagda jak, sa vjernošću ovostranom. Ovo je, pored ostalog, i pjesma o mrgodnoj, studenoj, stražarskoj odbojnosti života ali i o njegovoj sirenskoj neodoljivosti. Alpi su stražari koji prave od svijeta tamnicu, ali njihov sirenski poj nas prikiva čarolijom za tu istu tamnicu: dobili smo nešto kao ”čarobnu tamnicu” – sintagma koja se kod ove pjesnikinje javlja ne jedanput.
Moj pokušaj da razgovor o nekolikim bitnim odlikama poezije Emili Dikinson uokvirim podrobnijim razmatranjem jedne jedine pjesme možda nije ispao sasvim srećan. Ali, ta pjesma je, za mene, bila glavna kapija u svijet ove poezije. Znam da i u ovom prevodu ima na desetine boljih pjesama od nje, ali ni jedne koja bi mi više značila. Stoga me moj strah od neukusa nije ipak spriječio da razgovor o toj pesmi toliko rastegnem. Jer ovaj pjesmuljak mi je uostalom, pomogao da prepoznam, da imenujem da svladam svoj ”švajcarski očaj” i namamio me u pustolovinu prevođenja, pa je zaslužio povlašteno mjesto među svim ostalim pjesmama. Ko zna, nije li ovu knjigu trebalo nazvati – Naši su životi – Švajcarska?
III
Poezija Emili Dikinson je neprevodiva. Mislim: ono sržno u njoj. Da to otkrijemo, trebalo je da Jasna Levinger i ja prevedemo preko 5 000 njenih sti- hova. Pjesmu 80. detaljno sam razmotrio u predgovoru, pisanom 1986. godine, nakon što smo preveli njenih 220 pjesama i objavili ih u časopisu Treći program Radio Sarajeva, ali, što smo dublje ulazili u njeno pjesništvo, i potanje upoznavali bitna svojstva njenog pjesničkog postupka, uviđali da se ni naoko jednostavne pjesme ne daju bez velike muke prevesti. Stoga smo, nakon što smo preveli oko 470 njenih pjesama, morali iznova doraditi gotovo sve pjesme koje su bile objavljene u Trećem programu, jer smo naknadno uočili greške koje smo počinili i mogućnost da neke stvari bolje prevedemo. Uvidjeli smo, na primjer, da se u pjesmi 80 dvosmislica iz prvog stiha: ”Our lives are Swiss” – gdje ”Švajcarska” znači i ”Švajcarski” – moramo nekako prenijeti u naš jezik, jer nam se činila suštinskom. Stoga smo prvobitni prevod: ”Naši su životi Švajcarska” preinačili smo u ”Naša su žića Švajcarska”, nakon čega se i u našem prepjevu geografski pojam može shvatiti kao imenica i kao pridjev (koje je pjesnikinja često pisala velikim slovom). Doduše, arhaična poetičnost imenice ”žiće” ovdje nije sasvim na mjestu: što smo dobili na mostu, izgubili smo na ćupriji, a to nam se, ne jednom, događalo dok smo prevodili ovu poeziju. Ipak, dobijeno je, reklo bi se, dragocjenije od izgubljenog, jer je od bitne važnosti bilo u prepjevu zadržati dvosmislenost koju taj iskaz ima u izvorniku. Ne samo zbog toga što raznovrsni ”tipovi dvosmislenosti”, (kako ovo svojstvo pjesničkog jezika naziva Viljem Empson), kojim je zasićena ova poezija, pute ka srodnosti Emili Dikinson s engleskim metafizičkim pjesnicima 17 vijeka, već i zato što se u ovom pjesništvu izvjesne figure ponavljaju u različnim kontekstima, korištene na različne načine, objedinjujući pjesme, pisane u raznim vremenima, i na razne teme, u krugove cjelovitog smisla.
Naime, poredba ljudskih života sa Švajcarskom dobija još jedan sprat smisla ako te živote pročitamo kao ”Švajcarske”, jer prva asocijacija puti, kako je već rečeno u tekstu Ruža za Emiliju, ka kalvinizmu koji je bio temelj puritanskog osjećanja života u Novoj Engelskoj i, ovako pročitan, prvi stih pjesme 80. zapravo kaže: ”Naši su životi kalvinistički”. Ali pridjev ”Švajcarski” budi asocijaciju na čuvene švajcarske časovnike, pretvaraju te ”živote” u mehaničke sprave čije je kucanje ”tako tiho – tako hladno”. Ova dva pridjeva dobijaju drukčije značenje ako ih vežemo za Švajcarsku (sanatorijumska tišina i alpska hladnoća) a drukčije ako ih shvatimo kao opis kucanja tih života-satova (jedvačujan puls i njegova mehanička ravnodušnost), a da i ne govorimo o trenu poetske čarolije, kakvi nisu rijetki u ovoj poeziji, kad se snježna tišina jednog geografskog predjela najednom čitaocu prividi i kao časovničarska radnja!
No poređenje života sa časovnikom uklapa ovu pjesmu u krug pjesama gdje se ova ideja izričitije i opipiljivije razrađuje, kao na primjer, u stihovima iz pjesme 1703: ”Utješno bješe u Sobi Mrenja Njenog — čuti zvuk živog sata”. A u pjesmi 287 poređenje između života i časovnik razrađeno je u četiri strofe na način koji ovu pjesmu čini jednim od vrhova poezije Emili Dikinson: ” Ura je stala –Ne Kaminska – / Ženevska vještina krajnja – / Lutku što visi mirno neće – Pokrenuti da se klanja”. ”Ženevska vještina” sadrži dvostruko značenje: Ženeva je čuvena sa časovničarske vještine (sjetimo se Zmajeva stiha: ”mletačka svila, ženevski sat”) ali je Ženeva i središte kalvinizma koji je bio temelj novoengleskog puritanizma. Kad ljudski sat stane, onda ne pomažu ni sve ženevske sajdžije, ni sva kalvinistička filozofija – lutku neće ništa ”pokrenuti da se klanja”: riječ je, naravno, o zidnim satovima sa figuricama koje su, u određeno vrijeme, izlazile i klanjale se. Poredba ljudskog života sa satom, razvijena s maštovitošću dostojnom Dona, dala je jednu od najmetafizičnijih pjesama Emili Dikinson. Ali ta poreba, kaže Anderson, u engleskom jeziku nije toliko neočekivana, jer u govoru postoje metafore koje omogućuju, olakšavaju da se satom personifikuje kriza života i smrti: sat ima lice (face), to jest brojčanik, i ima ruke (hands) to jest kazaljke.
