Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika najbliža ili se čini najznačajnijom u ovom trenutku.
Selektor za Bosnu u Hercegovinu je književnica Adisa Bašić.
MAČKA
Kao što jedra naglo klonu pošto se slomi katarka
Dante
Čučnuh na stepeništu da mačku ničiju
nahranim i pomilujem. Oči starije od svijeta –
gledaju u me, davnoprošlog. Kroz glavu sunu
primisao: da si imao i kap sreće, rat ne bi preživio
Al ne da đavo il ne da Bog. Još te nijesam
izmrcvario koliko je gore, u mom uredu,
planirano. Još se nijesam do sita iznasprdao
sa tvojim zanosima.
Mada je svako zlo
i za poneko dobro: sad se u ravnodušju
tuđeg naroda odmaram od preveć zamorne
ljubavi koju je moj narod, odvajkada,
gajio prema meni.
Gledam duboko u oči mačje kao da gledam
daleko na pučinu: prazno je sve odavde
do djetinjstva. Duša je poharana crkva
svetoga Frane iz Matavuljeva romana.
A živjeti je tugaljivo ko perut na ramenima
starih neženja.
Prazne su i moje noći probdjevene
nad hartijom kao nad teškim bolesnikom.
Gdje god bih krenuo, tamo bi uvijek, po sata
prije mene, stizala uzaludnost.
Život je snomorica sa kamenom pod glavom.
Moji zanosi bijahu smiješni kao hod ljudi
u filmovima nijemim. Sve na svijetu prometnu se
u čelične maljeve koji biju po jedinome
dragulju u mojoj duši.
Kasno je za sve.
Za radost i za očaj. Za smisao i besmisao.
Moje je vrijeme brže od najbržega
glisera krijumčarskog koga ne može stići
ni jedan patrolni čamac. Ostaje mi da hranim
ničije mačke po Sarajevu, i s ljudima da pričam
ko kad se kuša propiriti vatra od mokrih drva,
dok lipsava stoljeće u kojem Zlo, kao oltari
za uskrs, širom je dveri raskrililo.
Kada se pomno zagledaš u mačje oči kao
da vidiš daleko do svoga prvog plača. Još dalje.
Do voštanice na odrom vlastitim. Još dalje.
Do zemljanoga humka ne većeg od grbe kamiline.
A živjeti je tužno kao poj slijepoga
štiglića u kavezu. A duša studenija
od monaške ćelije. U njoj se kote istine
ničije kao ulične mačke.
Moji snovi su bili
njegoši s pepeljara. Moji su zanosi
pravedno ismijani. To bjehu zanosi pjevača
operskoga koga su, u Buhenvaldu,
tjerali da svoje velike arije pjeva
dok premlaćuju logoraše.
NA TEBE NAS
Svikoše, o, iskonski glibe,
Gutljaj po gutljaj, gram po gram,
Oni koji se nikad ne libe
Da Bogu traže autogram,
Da sa njim gucnu koju decu,
Da kod Iblisa piju kavice,
Da po glavici miluju djecu
Ne skidajući rukavice.
Sad isti svijet je – onaj i ovaj,
A sred čipkastog žala
Bliješti trokruna đavolova
Koju ispljusnu anđelski talas.
Navikoše nas na pakao
Gutljaj po gutljaj, gram po gram.
Ledenice su na strehi kao
Obrnut kardiogram
Obrnutoga svijeta u kom
Puše sjeverac vječiti
Gdje se više ni limskom hukom
Duša ne može liječiti.
Sad i svoj očaj shvataš ko frut.
Ko šlager – vrisku adsku.
Njihov nam smijeh predačku sofru
Pretvara u internatsku.
Od sestre sad je bliža mrča.
Bog otac je ocat. Vrag je vino.
Sad nam je čovjek poput grča
Na licu prirodinom.
No dobro je dok još u nama
Mrda se onaj što, pola neživ,
Pobjegao bi od sebe sama
Ko što od kuće dječak bježi
I dok se u snu zvono ori,
S Petrove crkve, poput plama
U kojemu će svijet, namah,
Kad kucne Sudnji dan, da zgori.
I nema razloga da se ropće
U trenucima kad bližnji tvoji
Gledaju u te i uopće
Ne kriju da ne postojiš.
TO NISAM JA
To nisam ja. To su samo rime.
Od vrela Ljubičina osta samo huka.
Tužna, doboga, stvarka svaka. I njeno ime.
Tužno u duši. U stancu kamenu.
Tužno u Anka ptici.
Na svijetu je, ovom i onom,
Tužno ko noću u bolnici.
Mada i na stvar i na sjenu,
Znam biti lakom, još, kao ruka
Koja se pruža za poklonom.
To nisam ja već pregršt rima.
Miris lanjskog snijega u sutonskome pirku.
Ne obećava Kamčatke ni Krima
Ali dostaje
Da bi prizvalo tugu što ostaje
Na mjestu s kojeg je otišao cirkus.
I odavno se, dok pišem,
U mojoj duši ništa, ni nagradi ni kazni,
Ne nada više
Od tih časova božanski praznih
Ali još imam želju jaku
Da stihove, za nikog, pravim
Zato što samo u dimnjaku
Fijuk vjetra je bio pravi.
To nisam ja. To su sjećanja
Na utrnule sne. I osjećanja.
Bješe li to njisak rage ili krilatog hata?
Bjeh li nevjernik koji uči za kišu dove?
Bješe li to kucanje u vrata
Ili u zidove?
